Usni, ljupka Smrti, ovaj san usni sa mnom. Iako tebi već sve je znano, ipak usni, usni sa mnom. Primiri ruku na stegnu mome. San to je samo, magla med dvi čeone. Zato usni, usni mrtve svoje posađene niz bijele perivoje. Samo usni, i ne diši jako. Nemoj da sazna svatko da sa mnom snivaš […]
Kategorija > Tuga
Poslednja odbrana
Ne daj me onima što vode me putem ugaslih zvezda, k’o najgoreg tata, psuju i viču, vezanog tuku, ranjene duše oni me vuku kriv bez krivice, ja ništa ne znam, zašto svi prolaze, ne zatvore vrata, a presudu imam, o tebi da brinem, tebe da volim, o tebi sanjam, niko ne čita ono što imam, […]
Lorena Kujek- Mistifikacija jedne jeseni
Ponukana (malo)brojnošću nedavno prenesenih pojedinosti potpitanja, skvrčenih prstiju i izobličenih očnih kapaka- opet čučim na rubu razornog predosjećaja.
Ne želim sanjati
Dopusti mi opjevati tugu, žal, dopusti mi dobro pjevati u nesreći, čak i ako prekrije me kal, čak i kad ne želim tu kaljužu prijeći.
Tisuće
Odavno žeđam tišinu lišća i šetnju riječima kroz maglena zdanja. Tu upoznajem tisuće ruku i tisuće boli što za sebe pitaju. Ispričamo se tako o davno umorenoj djeci i mirisu njihove kose u koju su uhvatili vjetrove bojeć’ se zaborava. Zato je magle posvuda. Zato je magle u mojim osmjesima. Opraštam se od tisuća obećavajuć’ […]
Sujeta
Pronadi me u samoći, Blizine ljudskih sujeta, Ja sam bio, Ja sam sad, Ja sam ostao, I nikad nisam postao, Ni manje ni vise, Od sebe samog, Kraj sebe samog. U sebi tuđem.
Nikad više
Sidro noći iz dubine vuče vrč pun tišine, kud me snovi sada vode čiji glas me tiho zove? Visoke su dječje krošnje ljuljačke se same lome od vrbovih tankih šiba… iz gnijezda spletenih od slamčica vire gola tijela malih ptića. Slušam tihi šapat mraka molitva mi ruke sklapa Repatica zvijezda svijetli trag na nebu žarko […]
Oče
Maslinu si dušom posadio zlato sunca srcem opjevao srebro suza oku ostavio pjesmom cvrčka more oživio listićima soli stijene ukrasio mirisom lavande jastuk orosio zime duge mirtom osnažio Vjetar u dahu šapat čuva glas tvoj čujem kada luta na ahatu bijelom Božja ruka u zviježđe Oriona pogled odluta ispletena mreža i luna žuta hvataju riječi […]
Treptaj
Na južnom pročelju svog pogleda ugledah lik tvoj, oče, iako već zimama je osoljen. Koga li čekaš, oče, koga li čekaš, srebrna planino, rukama na vjetrove položene? Tvoja polja odavno su zaboravom okopana. Ne berem više mirte, oče, ne berem više tvoje ljubavi. Samo slanom bol si mrznem, slanom mrznem, plačom odmrznem. Od smokava više […]
katarinab
Lav
Mihaela