Još jedan odličan tekst “JEZIK OSUĐENIKOV GOVORI, ALI JE NEMOĆAN” . . . iz knjige koju je napisala DANA ŠKRBA – MOLJAC U SVILI: “Damnati lingua vocem habet vim non habet Jezik osuđenikov govori, ali je nemoćan
Kategorija > Tuga
RAZVRGNUĆE OBEĆANJA
Da bi uvidio kako je to obilato; iako vidno intoksicirano doručkovati suze, moraš se drznuti izaći iz niske frekvencije animalnog ida.
GRAVURA NEŽIVOTA
Mrtvačina se zalijepila kao nametnik, nekakav parazit infektivne bolesti i čeka da ju pozove na svoj teritorij. Najstrože je zabranjena- tamo gdje caruje ljupkost odvratnoće. U carevini četveroslovnih ozeblina, pije slatkasti nektar s neljubljenih usana. Goni ju 24 različita nedoživljaja eutanazije kreatorskih čula. Ta je žena sebi nedostatna, i kao takva ostaje prognana u najzadrtije […]
“Zločin je toliko veći koliko je velik onaj koji griješi…”
pjesma u prozi ZLOČIN JE TOLIKO VEĆI KOLIKO JE VELIK ONAJ KOJI GRIJŠI iz knjige “MOLJAC U SVILI” – DANA ŠKRBA “-1 Tanto maius crimen quanto maior qui peccat habetur Zločin je toliko veći koliko je velik onaj koji griješi
OPASNOST PROŠIRENIH RAZMJERA
Opće je poznato da predator vreba svoj plijen, ali nije preporučljivo šuljati se predgrađem, nalikujući na ženskog razbojnika- jer te mogu otkriti. Prijatelju, ta mi je nemoćna krvnica mekog lica, još dugo poslije nenamjerno izvedenog prizora, scenski ulijevala strah u kosti. Možda me mrzila svojom bolesnom ljubomorom ili me, pak, detonirala na cesti- izrečenim magijskim […]
“-6 Dis aliter visum Bogovi drugačije riješiše”
Jedna pjesma u prozi iz 1. zbirke poezije “MOLJAC U SVILI” – DANA ŠKRBA “Prelazim u spavaonu. Spavaća soba je suprotnost ostatku kuće.
Splet misli
Zagledaš se u daljinu… Razmišljaš zašto opet vidiš tu “pojavu” kao razlog svoga pisanja. Godinama se trudiš biti osoba; koja kao i svi drugi- putuje ovim nepreglednim prostranstvima, a zapravo kroz snove dobivaš odgovore. Razumijevanje u nekim višim horizontima… Polako počinjem gubiti vjeru u to. I samo očekuješ da bude tu. Ne umaraju tebe neprospavane, […]
Prolaznost
I sve je prolazno. Odlazi. Onako neuhvatljivo, bezvremenski. Boli. Jedino uspomene ostaju, one se ne gube u zaboravu, neće iščeznuti. Vrijeme nemilosrdno uništava. Kao trunka prašine – nošena vjetrom, kao lahor prošlih vremena, ljudi, događaja. Netremice promatrajući život, koji svejedno plovi i lebdi. Teret u srcu ostaje. Tiho poput lahora, nježno kao sjena, neprimjetno kao […]
Anksioznost
Više na nebu, nego na zemlji. Tražiš neko duhovno uporište, sama sebi oblikuješ sudbinu. Hvata te nesvjestica, vjeđe su teške. Hladnoća ti prolazi tijelom, a zatim kao da te vatra uništava. Kroz prozorske procjepe prodire malo živosti. Očajno loviš svaku, pa i najmanju nadu za ozdravljenjem. Više ti ništa nije bitno, previše si bila zaokupljena […]
Marija
Suzana Marić