Nema djeda, niti bake,
Gdje li su se danas skrili?
Eno, love sad oblake,
Nestašni su danas bili.
Trče hitro sad livadom,
Kostobolja im ne smeta,
Baka mi se čini mladom,
Ko da joj je dva’est ljeta.
Udarili niz livadu,
Niz brdo se šprintom dali,
Zatekli se pak u padu,
Niz brdo se skotrljali.
Djed na travi glasno stenje,
Sve mu nešto krcka, boli,
Baka se po njemu penje,
I Bogu se dragom moli.
“Diži dupe s trave, stari,
Makni ruku, što me pipaš,
Nismo mi za takve stvari,
Ne želim ni da me štipaš!”
Deda gleda sav u čudu,
Ne vjeruje ušima,
Gdje je naš’o ovu ludu,
Nešto s njome baš ne štima.
Stenje deda u toj muci:
“Diži, baba, dupe svoje!
Još sjediš mi na ruci,
Polomit ćeš kosti moje.
Kao tenk si od tri tone,
Drobiš tamo gdje pritisneš,
Živo meso mi potone,
Kada me ovako stisneš!”
SUZANA MARIĆ
