Jednočinka u stilu Dimitrija Demeter)

.

Likovi:

Mira – mlada žena, snažna i odana narodu

Vuk – njezin zaručnik, ratnik rastrgan između ljubavi i dužnosti

Starješina – glas naroda i mudrosti

(Pozornica: noć. Tišina. U daljini se čuju bubnjevi rata.)

Mira (uznemireno):

Noć je teža no ikad prije…

Kao da sama zemlja diše strah.

Vuk još nije stigao…

I srce moje slutnju nosi.

(Ulazi Vuk, umoran, ali odlučan.)

Mira:

Vuk! Napokon! Reci — hoće li rat?

Vuk (teško):

Ne hoće li… već jest.

Naš narod stoji pred sudbinom.

I ja… moram s njim.

Mira (u boli):

A što je s nama?

Zar ljubav nema pravo na život?

Vuk:

Ima… ali ne kad narod umire.

Ljubav je sveta —

ali sloboda je svetija.

(Mira se okreće, suze u očima.)

Mira:

Te riječi bole više od mača.

Zar je moja sreća toliko mala…

da je vjetar odnese?

(Ulazi Starješina.)

Starješina:

Dijete… sreća pojedinca je prolazna,

ali sudbina naroda — vječna.

Onaj tko bira sebe, gubi sve.

Onaj tko bira narod — živi zauvijek.

Mira (tiho, ali odlučno):

Ako je tako…

neka moja bol bude žrtva.

Idi, Vuk.

Ne kao moj… nego kao sin naroda.

Vuk (dirnuto):

Mira… tvoje srce je jače od mojega.

Ako se vratim — bit ću tvoj.

Ako padnem — bit ću slobodan.

Mira:

I tada ću te voljeti…

kao što narod voli svoje junake.

(Vuk odlazi. Mira ostaje sama, gleda u daljinu.)

Mira (uzdignuto):

Neka noć proguta moj plač,

ali neka zora donese slobodu!

Pročitaj cijelu poeziju

usp=sharinghttps://drive.google.com/file/d/1GpeYA3

KM9t142asrgzUxz5wfzT4Ctsge/view?usp=sharing

Pročitaj cijelu poeziju

Raskošni su romani
– sazviježde kreirali.

I likovi odviše znani,
u korzete odijeveni..

Kredibilitet stekli-
zahvaljujući sceni.

Iako kontrastni
-kontradiktorni.

A lucidni su rariteti –
trenuci nezaboravni.

Pročitaj cijelu poeziju

Kad bih iznova,

svoje vrijeme imao…

Nisam siguran tko ili što bih bio.

Žaljenje je samo dio postojanja.

Naknadna pamet potpuno je beskorisna.

Život je jednostavno pjenušavo mrtav.

Polako sam gubio svaku ljubav.

Poljubac po poljubac, zagrljaj po zagrljaj.

Ti posebni osmijesi,

dubokim uzdasima su zamijenjeni.

.

Ta nježnost dodira,

na vršku prsta se osjeća

kao slatki štipci…

Ali se više ništa ne događa.

Teške riječi i uvrede,

očajnički argumenti…

.

Mrzim sada voljeti

i razum mi paraju

natezanja i suze,

za još jednu rundu borbe…

A nitko zapravo ne pobjeđuje.

Bolna i beskrajna je istina,

nema nikad iskrenih pomirenja.

.

Ostaju beskrajni napadi tišine,

prekinuti samo kavom za sjećanje…

“Eh, draga ljubavi, poste mi bilješke,

i samo je pitanje vremena,

prije nego te izgubim u mislima,

pred svjetlom ljubavi ti nove,

kojom konačno, ugašeno bit’ će,

stisnuto srce moje”.

.

Kad bih mogao iznova

imati svoje vrijeme…

Odabrao bih odlučno,

da se ne zaljubim u tebe.

Za takvu bol nisam znao,

što sam tada spoznao…

Biti s tobom, za odljubiti se…

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Prema narodnoj legendi

Kad se gradi kamena ćuprija
U Mostaru na vodi Neretvi
U cara je ni u kralja nejma:
Majstor joj je neimare Rade
gradio je za nuždu golemu,
a da svoju on otkupi glavu,
jer ga Turčin bješe osužnjio,
pa je gradi četiri godine.
On načini kamenu ćupriju.

On načini a noć mu je sruši.

Na ćupriju bačene su čari.

Na savjet neimar, pozva Rade,

pozva Rade Podveleške vile.

Rekoše mu Podveleške vile.

Što rekoše to učini Rade.

U temelje zazidao mosta,

Zazidao dvoje zaljubljenih.

Snaga ljubavi držala je eto,

držala je i još uvijek drži,

luk kameni nebu iznad rijeke.

Pročitaj cijelu poeziju