Ana i Vijeko su mladi bračni par koji je  unajmio stan na prvom katu jedne riječke petokatnice. Imali su klasične planove za budućnost: uštedjeti za vlastiti stan, podići povoljan kredit, a tek onda razmišljati o djeci. Ana je vodila osnovnoškolsku knjižnicu i imala fiksno radno vrijeme, dok je Vijeko, kao liječnik, često nestajao na dugim, iscrpljujućim noćnim dežurstvima. Ana se već naviknula na te prazne večeri. Ipak, iako su štedjeli, znali su si priuštiti i poneki luksuz. Zato joj je Vijeko za rođendan donio veliko iznenađenje – moderan robotski usisavač.

„Ovo je čudo tehnike“, objašnjavao joj je s djetinjim entuzijazmom. „Sve radi sam. Usisava, pere, sam se vraća na bazu kad završi posao… Reagira na tvoj glas, a možeš mu zadati naredbe i preko aplikacije na mobitelu dok si na poslu.“

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Nečuvena su linčevanja,
zbog spuštenih kriterija.

Efekt smisla onemogućila –
direktno na razdor poticala.

Identično vitalna, buntovna –
energija, vatru je rasplamsala.

A kratkoročna euforija,
uz par faza adrenalina.

Gorda, dozvolu nije tražila,
drsko se riječima poigrala.

Pročitaj cijelu poeziju

Nježnost u dlanu dok lastavica leprša krilima

list sa kestena pada i prekriva kapke

oči kao lađa pune ljubavi

u noći jedan kutak osvjetljen svicima

jabuka zrela na platnu naslikana

Kroz prozor misli u daljinu lete

ljepota tiho sniva

hoće li ljubav korov iščupati?

Hoće li ljubav sa mislima poletjeti?

San na oči dolazi, ljubav će sve rješiti

nježnost  spava u grudima

u dubini mora, u snovima, u noćima, danima…

u okean, u  kapljicu kiše

 ljubav će pretočiti.

San stiže

Pročitaj cijelu poeziju

Nedostaješ mi sad
Dok s neba zvijezde padaju
Ovo je tvoj grad
A ti noćas nisi u njemu

           .

Nedostaješ mi sad
Ja bih htio da si kraj mene
U ovaj kasni sat
Tvoje usne da me poljube

            .

Tvoje ruke da me zagrle
Još jednom jako
Za sve ono što billo je
I nestalo tek tako

         .

Nedostaješ mi sad
U mojoj sobi neki stari mirisi
Sjećaju na tebe
Znam, nisi tu, a kao da blizu si

Pročitaj cijelu poeziju

Štit mi je ljubav,
na olovci galopiram državom Olimp.
Čitaju me ribe, ne vole bijeli papir –
pa kako onda prestati pisati poeziju?
Greškom u moje riječi podmetnu požar.
.
Kažu, previše nas je na Zemlji,
crtaju hladne granice i broje tijela.
A ja ne vjerujem.
Vrt što u svjetlu podrhtava,
u plavo uronjen, u crvenom usplamtio,
bliski kraj što nas je zagrlio.
.
Poput plamena stabla se uzdižu,
dok divlje rijeke teku kroz tišinu.
Zastoja nema, samo topli pljusak boja.
Dvije duše što se u slici spajaju,
gdje ruka stane, tu misao kreće,
između platna i nijemog krika.
.
Svijet u tom trenu gubi sve sjene,
dok bijele ptice traže svoje grane.
I sve dok traje taj zanosni let,
mi u tom plesu stvaramo svijet.
.
Ovdje ima mjesta za nas snažni stih,
i za mog vjernog Flooa,
dok nas ne zamrači Sunce
-snažnije od mene.

Pročitaj cijelu poeziju

More se jidi.

Naškurilo se nebo,

Tu se karaju.

Pročitaj cijelu poeziju