Izdahnut ću ime tvoje
Kada stane srce moje
Jer sam samo tebe voljela

Nek ga vjetar tad ponese
I k tebi glas donese
Da sam samo tebe željela.

Jesen duši brzo dođe
I s kišom život prođe
Zima nam je sreću uzela.

Nestala su sva proljeća
Nitko ih se sad ne sjeća
Pokraj nas je trava uvela.

Ako čuješ šum drveća
Vjetar te na mene sjeća
Poslušaj ga barem na trenutak

Reći će ti da me nema
Da zima se hladna sprema
Pronađi u srcu za me kutak

Da ostanem uspomena
Jedna žena ostavljena
Koja tvoje ime još doziva

Nemoj sada tužan biti
Niti suzu svoju kriti
Sudbina je bila za sve kriva.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

U mnogim starijim pričama žena ostaje u pozadini: čeka, pati, oprašta i šuti. Upravo se u toj šutnji, međutim, krije pitanje koje danas moramo postaviti: koliko je njezina života stajala tuđa neodlučnost? Jer čekanje nije praznina; i ono troši godine.

Dok jedan luta, drugi ostaje i plaća cijenu toga lutanja. Stoga priča o muškarcu koji se vraća nije samo njegova; izvan nje postoji i život žene koja je morala naučiti živjeti nakon obećanja.

Možda je svake večeri palila svjetiljku, a onda jednoga dana prestala. Taj je trenutak možda važniji od njegova povratka, jer dan kada čovjek prestane čekati nije nužno dan kada je prestao voljeti; katkad je to dan kada je napokon odlučio preživjeti.

Nježnost prema tihim, gotovo nevidljivim ljudskim lomovima nalazimo i u poeziji Desanke Maksimović, gdje velika osjećanja ne moraju vikati: ona najdublja često žive u običnoj gesti, pogledu, čekanju i odsutnosti.

Pročitaj cijelu poeziju

Upoznao me nisi jer u meni se krije
žena koja ne plače više
koja ne prašta tvoje pogreške.
.

Poznaš me kao onu koja na sve kima glavom
koja pristaje na trpljenje
pristaje biti nevidljiva…

Moje drugo JA se rodilo iz plamena
poput Feniksa
okupano suzama, očeličano boli
opasano snagom i vjerom u postojanost
i bit svoju.

Ne.
Više ne praštam, više nemam samilosti
prema onima koji su me ranili, izdali…
Više ne nosim tuđi teret na svojim plećima.

Odavno sam spoznala sebe u sebi,

ali sam se skrivala  od: straha, boli, svjesnosti da sam sama u bitci za opstanak.

Tako sam bila malena, nemoćna, samozatajna …

                       .

Napokon sam se oslobodila od sebe
svojih pogrešaka, lakovjernosti…
Sazidala sam bedem istine oko sebe
i ne dozvolim nikome da ga sruši.
.

Borim se.
Ja svoje bitke dobivam tišinom.
Ja svoje snove uokvirujem srećom.
Ja svoju nadu živim za sebe.
Ja svoju vjeru čuvam u srcu.
.

Suzana Marić

—

Pročitaj cijelu poeziju

Ti si gorski cvijet vjetra, kraljica podzemnog svjetionika djetinjstva

zalutalog proljeća.

               .

Zrcalna kraljica staklenog mjeseca,

zvijezdama zarobljenih u korijenju noći.

                          .

Tvoj je glas zvonik od leda u predvečerje vječnosti.

i smijeh — bijela tajna

sa skrivenim oštrim jezikom svjetlosti

u zlatnoj čahuri.

                   .

Tvoja kosa bijela je crnina

što slavi čar kraljica vretena

pod čarolijom sna

na čast i ponos

vilinskog poluotoka

nigdjezemskih vinograda

Pročitaj cijelu poeziju

Bonnie i Clyde, usporedbe li!

Bili smo gori mi, nagovoreni!!

Na zločine primorani

-neodgovorni i mladi.

Buntovni, inatljivi –

prkosni i egoistični.

Adrenalina gladni,

ali izlazaka željni…

Poroci su svakodnevni-

postajali dio stvarnosti!

Pročitaj cijelu poeziju

Ako se sretnemo ponovo

onako slučajno, bez razloga

u redu za karte

ispred blagajne kina

negdje na početku ljeta
smiješit ćemo se

i šutjeti jedno kraj drugoga

nakon pozdrava

u polumraku

sjećajući se bitaka i prošlih ratova

u kojima smo oboje poraženi

Kad bih ti mogao reći

rekao bih ti da znaš

kako su pjesme rasle

i nedovršeni snovi sazrijevali u meni

kao pozne septembarske ruže

I kako ova tuga

koju nosim ispod kaputa

izlazi iz vremena

što je ostalo iza nas

Nemoj da te prevari izraz moga lica

jer vani miriše lipa

i zadnji voz polazi za Kazablanku

a ja sam samo stranac

koji je naučio

da čuje tišinu kako sanja

Pročitaj cijelu poeziju