Na trgu se lampe pale same,
starac u srcu zadnju pjesmu gradi,
dok drvo nježno prislanja uz rame,
podno kipa kojeg sjeverac hladi.

No ruka mu teška, u zglobu utrnula,
od mraza koji kosti mu grize i lice,
pod gudalom škripi bolna tišina,
dok pucaju stare, umorne žice.

Zvuk koji je nekad krotio vjetar,
sad zamire tiho u hladnome zraku,
dok prolaznik žuran, ne dižući glave,
baci kovanicu u šešir u mraku.

Prazna je duša i popucale strune,
violini koja sad tugom gudi
dok starac u dlanove utrnule puše,
život mu zadnju notu nudi.

U zimskoj noći plače violina
potrganih žica sad u kutu stoji
a starac se smiješi s nebeskih visina
više ne mora sitniš da broji.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Oči  njene sretoh u treptaju zore

koji košmar noći sa čela mi briše

i svijetli mi pute od strasti što gore

na kojima bludni sni me ostaviše.

                            .

U nitima jutra oćutih joj usne

pa mi vratom klize drhtaji miline

i gone mi tijelom proplamsaje čulne

dižući me grešnog u slasne visine.

                       .

Njeni prsti poput jarkog sunca

razlijevahu lavu po mojim žilama

paleći lomaču ljepote sred srca

što prkosi studi i mračnim silama.

                    .

Valovi sutona doniješe mi grudi

nježne  što mi gnijezdo od naslade sviše,

u kojemu nađoh sve što žudnju budi

i iz kojeg nikud ja ne želim više.

         .

31.10.2013.g.

Pročitaj cijelu poeziju

Moja duša samo selo voli
Šljive ranke u ranom beharu
I doline i cvjetne proplanke…
Na proplanku majku milu, staru.
.
Rijeku bistru koja mirno teče
Svojim tokom dv’je obale ljubi…
Pjev cvrčaka kad zvučno poteče
Sunce koje na zalasku rudi.
.
Voli mjesec i zvjezdice sjajne
Iznad sela i cvjetnih livada
I pastira koji čuva tajne
što šaptaše djevojci iz grada.
.
Pjesmu pijetla što prevari zoru
i muk krave što na mužnju zove
Mladu snašu jutrom na prozoru
i ratara koji njive ore.
.
A najviše duša mi uživa,
trkom dotać’ onu šljivu ranku,
miris s’jena, behara i njiva
zagrliti majku na proplanku.

Pročitaj cijelu poeziju

Pišem pjesmu, bla – bla

o prirodi i cvijeću la – la

                .

O noći dok šetam tihom ulicom

sa svojom malom kujicom

                .

Hoćeš li da ti napišem

slobodnim ili vezanim stihom

tvojim ili nekog velikana stilom

                           .

O majstoru što gasi svijeću,

ili komunalijama i smeću?

                       .

Anđela bješe crvenokosa slatka plavooka,

vitka  boka.

Odo je ljubiti negdje u divljini

iza svetoga Roka.

Pročitaj cijelu poeziju

Nekada je jedno pero klesalo pravdu u jeziku,
gradeći dom od dostojanstva i čvrste riječi.
Danas ta ista snaga, tiha i uporna,
teče kroz tvoje prste dok na obali miješaš boje.
.

Nema razlike između časti onih koji vode
i tvoje ruke koja u tišini kruni valove zlatom.
Sloboda o kojoj se nekad pjevalo,
danas je tvoj krik što otapa led u venama zemlje.
.

Prepoznaje se tvoj radni vijek ugrađen u temelje grada,
ali i tvoja samoća u kojoj tražiš put kroz tamu.
To je onaj nevidljivi most koji ne poznaje međe,
već spaja obale tamo gdje duša diše bez straha.

                                 .

Razumom ispisuješ svoju novu pripadnost,
dok ti Isar, kao stari prijatelj, ispire tugu s dlanova.
Dvije domovine, jedna paleta i jedan dah –
u kojem prošlost mirno ponire u tvoju sadašnjost.

Pročitaj cijelu poeziju

You shout in your sleep

that’s the price, it’s just too steep

is your conscience at rest

it was put to the test

you awake with a start

just the beating of your heart

just one man beneath the sky

just two ears, just two eyes.

                 .

You said, sail across the sea

long past thoughts and memories

childhood’s end: your fantasies

merging harsh realities

and then as the sail is hoist

you’ll find your eyes are growing moist

and all the fears never voiced

say you have to make the final choice.

                   .

Who are you and who am I

to say we know the reason why

some are born, some men die

beneath one infinite sky

there’ll be war and there’ll be peace

but anything one day will cease

all the iron turn to rust

all the proud men turn to dust

so all things time will mend

so this song will end.

                  .

K R A J     D E T I N J S T V A

                .

Vikao si sred tvog spavanja

to je cena, strma bejaše putanja

da li je mirna tvoja savest

ona je bila stavljena pred test

budiš se željan zbivanja

samo tvog srca udaranja

samo nebo iznad jednog čoveka

samo dva uva, samo dva oka.

                .

Rekao si, plovi ovim morima

daleko u sećanjima i mislima

kraj detinjstva: tvoja maštarija

pred grubom stvarnosti se povija

i dok te plovidba obuzima

                 .

osećaš da ti se oči pune suzama

i svi do tada nemi strahovi

kažu ti da moraš napraviti izbor novi.

                .

Ko si ti i ko sam ja

da kažemo da se razlog zna

zašto se neko rađa, zašto nekog smrt vreba

ponad beskrajnog neba

onda biće rata i onda biće mira

ali sve će to vreme da spira

sve gvožđe će se u rđu pretvoriti

svaki ponosni čovek prašina će biti

tako će svim stvarima vreme prići

tako će ova pesma svome kraju stići.

                       .

S engleskog prepevao  Milan  Drašković

Pročitaj cijelu poeziju