U tvojoj blizini riječi nestanu,

ostane samo pogled što govori

Ne treba nam više od tog trenutka,

kad vrijeme stane, a srce se otvori

                  .

Ako odeš, neću te zadržati,

jer ljubav nije lanac ni zid,

ali u meni ćeš uvijek ostati

kao tišina… koja najviše znači

Pročitaj cijelu poeziju

Ulica još pamti zvuk sunca

koje poskakuje ulicom

kako udara o kamen

brže od ljeta.

       .

Netko je ugasio jednu mladost

a grad je samo spustio

trepavice grada nad uspavanim ulicama,

ranije nego inače.

            .

I svaka noć u tom gradu ima isto lice:

kamen, škure i previše šutnje

                 .

Majka sada sluša korake

 koji nikada ne odlaze,

i razgovara sa tišinom,

i pamtu sve

      .

Imao je tek godine koje su

nosile sunce u rukama

i učile još ime jutra.

            .

Premalo za ranu prekrivenu cvijećem,

premalo za križ,

premalo da ga zemlja nauči šutjeti.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Daljina nema odgovore.
Cilj nema smjer.
Nepomičnost koja se otkriva u tišini
Oživljava svaki budući korak
Na životnom putu.

Pročitaj cijelu poeziju

„Roj“ je kriminalistički roman hrvatske autorice Marije Juračić, objavljen 2026. godine u izdanju nakladničke kuće Redak.

Ključne informacije o romanu:

• Glavni likovi: Radnja prati riječku istražiteljicu Iku Ekl i njezinog pomoćnika Ninna Ritzija. Oni su ujedno protagonisti i njezinih ranijih uspješnih krimića poput romana „Dronovi, furešti, ubojstvo“ i „Zona“.

• Zaplet: Radnja započinje ubojstvom ukrajinskog državljanina Oleksandra Kimonova u njegovoj luksuznoj opatijskoj vili. Istraga se komplicira pojavom misterioznih dronova iznad europskih zračnih luka i osjećajem tihe okupacije Europe.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Daljina nema odgovore.
Cilj nema smjer.
Nepomičnost koja se otkriva u tišini
Oživljava svaki budući korak
Na životnom putu.

Pročitaj cijelu poeziju

Odrasla sam žena sada,

ali još uvijek pokoja suza krene,

kad sjetim se svake granate, sirene,

što obilježile su kao dijete mene.

                           .

Strah je bio moja svakodnevnica,

tuga nije silazila ni s majčinog lica,

u krilu svom čuvati me znala,

brisala je svaku suzu koja je iz mog malog oka pala.

                         .

Podrum je bio tada naš dom,

spavali smo na krevetu studenom,

slušali smo te bolne granate,

čemu više ratovi? Ljudi nikako da shvate…

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju