Možda zbog kiše

koja se kotrlja po krovovima,

iznenadne slabosti,

sitne greške u karakteru

vraćam se u vrijeme

kada smo, naoružani osmjehom,

započinjali svaki novi dan

Možda zbog uspomena

koje dogorijevaju,

nevine i napuštene pjesme,

tako čudne i daleke,

koja je, kao posljedica nostalgije i malo dara,

zaboravljena na starom skveru

Možda zbog nedosanjanoga sna

koji traga za svojim početkom

kao dijete, po čijem se srcu lako piše,

za izgubljenom igračkom

Možda zbog riječi

izgovorenih u spomen nekih davnih sjećanja

koja nam postaju strana,

a do juče su nam bila sveta

Možda zbog osjećanja

nalik na kajanje

koja su se nanizala tokom godina

i bezbroj pitanja bez odgovora

Možda zbog ptica

koje skaču po baricama

u slijepoj ulici u kojoj su svitala

moja sunčana jutra

Možda zbog avantura

koje su popunjavale praznine

u mom sistemu samoodbrane

i bile dobre za neko vrijeme

Možda zbog…

ne znam više čega

tek na tebe mislim

Pročitaj cijelu poeziju

„Oblaci nisu sfere,

planine nisu stošci,

obale nisu krugovi,

kora nije glatka,

a munja ne putuje

ravnom linijom.“

.

Ušao sam prerano u svoje tijelo.

Sve je zaboravljeno,  prekriveno

i prekomponirano.

Sve se zna…

Dakle, vi iskusni i mrtvi,

je li sve bilo dovoljno učinjeno?

Jer…

 … Ovdje sam da ponovim …

Pročitaj cijelu poeziju

Suze su uvijek spremne na potresnu sudbinu čovjeka.

S bijelim rupcem kao zastavom predaje,

život nove donosi dane.

Skupljamo rosne kapi svojih očiju

u bijele maramice šaljući u nebo

isparilu dušu krupnih kondenziranih kapi.

Svatko ubire ono najbolje u suzama

kada  život otpuhuje lađe čovjekove.

Ostavite na vrelom suncu i poletnom povjetarcu

spremnike svojih suza;

neka barem dio vaše duše otkrije raj.

Tko nije brisao suze neće skoro ugledati raj.

Ubirite tom tanahnom celulozom ono najbolje

što se ubrati od čovjeka može.

Otiranje suza spasilo nas je.

Temeljito brišite suze porama celuloze.

Pročitaj cijelu poeziju

Kad noć se spusti nad poljem tišine,

i vjetar šapće imena stara,

tad srce pamti što zemlja krije,

krv što se prolila za jutra žara

               .

Ne plači, dušo, nad sjenom tame,

jer svaka suza u kamen pada,

i iz nje niče zavjet što traje,

da narod živi, da sloboda vlada

                   .

Ljubav je tiha, u oku skrivena,

ali kad zove glas domovine,

ona se diže, postaje plamen,

što gori jače od svake sudbine

                 .

Neka nas nose vjetrovi boli,

neka nas kuša vrijeme i strah,

jer tko za narod srce pokloni,

taj nikad neće nestati u prah

                    .

I kad se zora nad zemljom rodi,

kad svjetlo razbije okove sna,

u svakom kamenu, u svakoj vodi

živjet će zavjet — sloboda sva.

Pročitaj cijelu poeziju

U krevetu mekom Mjesec me gleda
u ovu vedru zvjezdanu noć
i kao da se na počinak ne da
k’o da mu je lijeno sa neba poć’.
.

U čarobnom času, kada gasne dan
a tišina krene niz prazne ulice,
grad polako tone u san,
dok mu noć prekriva umorno lice.
.

Na površini modroj bonaca spava
dok barka ostavlja biserni trag
Mjesec moru nabore obasjava,
zelene škure i kameni prag.
–

Uz suhozid stara maslina drijema
nitko joj više godine ne broji
u njenoj krošnji ni lahora nema
dok na stijeni ponosno stoji.
.

Odavno pogled njen morem luta
i čeka srce povratak taj
da joj se sinak vrati s puta
da dođe opet u rodni kraj.
.

Između dva trena, gdje počiva san,
vrijeme se plete u srebrne niti
još nije noć, a pobjegao je dan,
u sjeni se pokušava ulica skriti.
.

A onda se pojavi tanka, bijela pruga,
kao svijetli šav na crnom baršunu,
i kao da se razdvoji sreća i tuga,
a snovi se nastane na paperjastom runu.
–

I svjetlo se rađa iz utrobe tame
k’o krijesnica iza zimskog sna,
zvijezde se gase, nestaju same
svaka svoje mjesto na nebu zna.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Priznajem…

Nisam uvijek bila snažna,

nisam uvijek sebi bila važna,

puno sam puta na dno pala,

dizala se pa opet stala.

                      .

Dopustila sam da strahu da me nosi,

životu da me tek tako pokosi,

prepustila sam se olujama da me svladaju,

kišama boli da po meni padaju.

                  .

Priznajem…

Slabosti su mi bile jača strana,

svaka od njih na srcu rana,

nisam vjerovala u sebe,ne,

ruke tjeskobe su me gušile.

                   .

Zatvorila bih vrata života sebi,

ni sunce me ugrijalo ne bi,

tama mi je bila prijateljica,

lažna maska sa tisuću lica.

                        .

A onda jednog dana,

rekla sam samoj sebi:” Dosta”!

Nije za te život ispod jednog mosta,

ne ispusti da sivilo po tvojim mislima šeta,

ne budi sama sebi meta!”

                       .

Došlo je vrijeme da se trgneš,

jer sama sebe najbolje razumiješ,

osjetila si najteže životne rane,

zar ne misliš da je došlo vrijeme za bolje dane?”

                          .

I odjednom osjetih udarac jedan,

kao podsjetnik koliko je život vrijedan,

vrijeme je da raširim krila svoja,

i postanem jača, snažnija i bolja.

              .

Priznajem…

Danas sam puno jača žena,

iza mene su teška vremena,

ali ne gledam ih kao poraz, ne,

jer upravo iz njih snažnija vratila sam se.

Pročitaj cijelu poeziju