Rijad Arifović “Moj jarane”
Što se bore misli moje
Gdje je sevdah, gdje je pjesma
Sve su riječi potrošene
Gdje je sevdah, gdje je pjesma
Spomenka Krebs “Utjeha Zemlji”
Siggy&Spomenka
.
I kada su kore teške,
gorke i slane od proživljene boli,
a prazne riječi posvuda vrište,
ja donosim tišinu na tvoje otvorene rane
i bistru, hladnu vodu
da završi ova tužna priča.
.
Jer u kosi Nade još se budi nemirni vjetar,
dok Isar i daleko more šume u mraku.
Izgorjet će taj oganj i nestat će loši ljudi,
a tebi će ostati tvoja nijema polja
koja jedina znaju razumjeti tvoju patnju.
.
Tvoja crna gruda, izrasla iz blata,
sakrit će duboko u svoja njedra
sve njihove laži i teške klevete.
.
Dok će staro korijenje, tiho i bez čuda,
piti tvoje skrivene suze
i od njih tkati neko novo cvijeće.
Neka uokolo gaze oni bez duše,
neka pale vatre i otimaju tvoj mir.
.
Sve te divlje zvijeri i njihove krive staze
odnijet će tiho Isar u svom dubokom viru.
Zemlja ne pamti korake koji su je mučili,
ona samo čeka da ovaj krik konačno utihne.
I sve ono bolno što te lomilo jučer,
mlada će trava ispisati
kao tvoje novo, zacijeljeno lice.
Kristijana Peršić “Stipe moj” 7
Ugledah danas
Tamo u moru gužvu neku, a buka je toliko glasna bila da sam uši rukama začepila,ali svejedno mi još u ušima zuji.
.
Pogledam pažljivo i među ekipom ugledam naravno i
Mog prijatelja Stipu
I njegovog sina Ivu
Kako se sa ekipom oko ribe svađaju.
.
Tiho Stipu sa strane
Pozovem i nerado dođe,ali ja sam mu draga i zanimalo ga
Što ću ga pitati sada.
Upitah ga
“Dobro, Stipe, šta se tu dešava i kakva je ovo galama i graja?
.
Sav zapuhan Stipe govorit stane
“Ma znaš,borimo se oko hrane,puno u naše trbuhe stane,ja sam gladan jako,a Ive se hoće za ribu izborit jer onu tamo malu galebicu želi zadivit,ne mogu ga zbog toga krivit.
.
I iako sam gladan kad se za ribu izborim Ivi ću je dati
Jer tatinu podršku u usvajanju galebice imati treba i rado ću je s njima podijeliti jer mala bit će obitelj moja,
A to mala stvar nije,zato odoh uloviti ribu što prije.
.
I odleti Stipe i eno ga tamo sa ekipom već se svađa koja je riba bolja i slađa.
A i Ivetu dobro borba ide,vidim sve čini da se maloj galebici svidi.
.
Pustila sam ih u toj svađi jer znam da za dobar je čin jer za galebicu žele uloviti ručak fin.
Krenuh već polako i začuh krik
“Stai mi bene amica mia,tvoje mi društvo baš prija”
Petar Šitum “Ivi Andriću”
Sagradit ću ti svjetiljku od kamena zapaljenu nad dubinom
Nisi krhki glas svjetlosti nad ponorom dana, ali si luk od perja preko ponora tišine
I piješ bijelu nit što šije rastanke u susrete iz tuđe skrivene zvijezde pod korijenjem planine
Svjetlosnom kosti ptice gradiš mostove
kroz sjenu zvona koja još odzvanja dolinom
iz zjenice noći pod kapcima planina
Petar Šitum
Suzana Marić “Zlo”
Ti, grijehom si svojim
Oko sebe Sodomu i Gomoru sazidala
Pale anđele u naručje primala
Blud iz zlatne čaše ispijala
Zmija ti je oko vrata visjela
A ti se nisi zaustavljala, ti nisi stala!
.
Harpije su ti družbenice bile
Nevinom krvlju se s tobom gostile
Na krilima su te svojim nosile
Da bi se duša nasitile
I nikada se ne zasitile!
.
Na vratima pakla stanuješ
Zlo vatrom i gnjevom kuješ
Laž grliš, po istini pljuješ
Nikada se ne preispituješ
Patnju gledaš, al’ ne vidiš i ne čuješ
U zlobi se svojoj samo osmjehuješ!
.
TI, majko zla svega
Imaš li svoga bližnjega
Ili si usamljena, paklena dama
Koja ovim svijetom kroči sama?
.
Bogu se dragom molim
Da kušnji tvojoj odolim
Tvoje igre ne zavolim
Zlo k sebi ne dozvolim!
.
Neka mi štit svoj da
Zaštiti od tvog pogleda
Zmije ljute ugriza
I zlo od mene otjera!
.
SUZANA MARIĆ
Ankica Biskupović” Savjest kao posljednji dom”
Možemo prevariti ljude i zakon, katkad čak i vlastito sjećanje, ali savjest ima neobičnu naviku vratiti ono što smo uredno spremili u zaborav.
Ne dolazi uvijek kao kazna; katkad se javi kao miris, davno nečujna pjesma, nečije ime ili kuća pokraj koje slučajno prolazimo.
Odjednom više nismo starac na ulici, nego ponovno onaj mladi čovjek koji je jednom mogao izabrati drukčije. Tu počinje istinska drama, ne u pitanju „Hoće li mi drugi oprostiti?”, nego u pitanju „Mogu li napokon sebi priznati što sam učinio?”
Zbog toga mali čovjek u književnosti nikada nije doista malen. U njemu se odvijaju veliki sukobi, stari koliko i čovječanstvo: ljubav i sebičnost, strah i hrabrost, odlazak i pripadanje, grijeh i iskupljenje, zaborav i pamćenje.
Ti se sukobi ne odigravaju pred vojskama i kraljevima, nego za kuhinjskim stolom, pred zatvorenim vratima, na rivi, pod maslinom — u čovjeku.
