Gledam dolje u dolinu. Tamo dolje prolazi stado. Beskrajna struja tijela koja se slijepo kreću naprijed, korak po korak, vođena udobnošću i željom da se nikada ne ističu. Bilo bi tako lako sići dolje. Svrstati se u red. Zamijeniti vlastiti glas za jednolično blejanje mase.

U stadu nema sumnje. Nema usamljenosti, nema egzistencijalne boli ni pitanja koja me drže budnom noću. Ako izgubim sebe u njima, gubim i teret toga što moram biti svoja. To je najsigurniji put do lakog, ali beznačajnog života.

No dok stojim ovdje gore, na stjenovitoj litici, osjećam vjetar na svom licu. Moje srce kuca divlje, neposlušno i glasno. Da, put pojedinca je kamenit. On vodi kroz hladnoću izolacije i preko ponora nerazumijevanja. Ali ovdje gore, svaki udisaj pripada meni. Ovdje gore možda patim pod težinom svijeta, ali sam slobodna.

Okrećem leđa stadu. Ne biram lak život. Biram sebe.

Pročitaj cijelu poeziju

Ponekad, kad probude se vode

i zamiriše bagrem bijeli

pronađem staze što do srca vode

pređem liniju što noć od svjetla dijeli

Tišina, tišina me ispraća

I krenem, tako, putem

kojim se rijetko ide

slijedim tragove do

grada sjećanja

na putokazu tvoje ime piše

Tišina, tišina me ispraća

Na dlanu nosim usnulu zvijezdu

skrivam je od čuvara  vremena

začuđeno gledaju me ljudi

Tišina, tišina me ispraća

Pročitaj cijelu poeziju

Smeđe oranice

uz ivicu šumarka 

ogoljene vjetrom

nadlijeću vrane.

            .

Pustim livadama

poneki šipurak

nudi se pticama

zarobljen svježinom.

                 .

Potok uspavljuje

stare vodenice.

Lopatice ćute

mnogo godina.

               .

Ti i ja

vlažnim stazama

čitamo poruke,

rasute okolo.

             .

Vijugav put

prati rijeku

kao tebe ja –

zavedena modrinom.

Pročitaj cijelu poeziju

Nikada je nisi držao za ruku,

niti je ikada svojom zvao,

zašto te misli ka njoj još vuku,

kada joj ništa nisi ni dao.

                 .

Nikada joj nisi tražio dušu,

tek samo tijelo, meso i kosti,

kroz tebe hladnii vjetrovi pušu,

i nema riječi da se oprosti.

                     .

Nikada nisi mariti znao

za ona njena osjećanja,

niti se kaješ nit ti je žao,

što njeno biće više ne sanja.

                     .

Nikada nisi vidjeti mog’o

te snove njene, tkane na javi

i nisi nikad hrabrosti smg’o,

zato si prošlost, zaborav pravi.

Pročitaj cijelu poeziju

121078 korica

MLADENKA

Noć je cijelu

Šivala vjenčanicu bijelu

Od svih se skrivala

O udaji je snivala

Obitelj joj našla ženika

Lijepog kao slika

Al’ ona je mudra bila

Prvog susjeda mladog je snila

Al’ kad je došlo pitanje miraza

Tu je ljubav okopnila

Poput prvog mraza.

Pročitaj cijelu poeziju

Jednog se dana

pogledah u zrcalu,

stvarno imam boju kose

na majku

i oči su nam iste

i iste modrice

ispod očiju

ne znam zašto,

zbog čega su tu

život ne mazi,

to znam

znam da i ona zna,

nikada nije

o njima govorila

nisam ni pitala.

Život je dilema,

izbor,

i biraš

ili dobro

ili loše

izabrale smo.

Majčinu boju očiju

nisam birala,

nisam ni boju kose,

nisam mogla

i pitam se

jesam li to

ja u zrcalu,

jesam li ja

isto loše izabrala?

Vidim da jesam

ne bole modrice,

loše riječi

sto puta izrečene,

boli nešto drugo

srce je ranjeno

i duša na križu sama,

slika se zamutila.

Magle u očima,

sat otkucava u tami

duga je noć,

ostalo je još puno

vremena do svitanja.

Pročitaj cijelu poeziju