„Zar baš moraš otići?“ pitala je Mara glasom u kojem je zadrhtala tuga. Njezine tamne oči ozbiljno su promatrale  prijateljicu, lijepu mladu ženu, plamene duge kose, koja je samo potvrdno kimnula glavom.

„Moram, Mare. Prilike su postale loše… sama znaš. Ako želim normalno živjeti, moram ići. Nema mi ovdje života.“

„Tako su i Vidru otjerali i sada mu kosti počivaju negdje u Veneciji. U tuđini. Hoće li i s tobom biti tako?“ zajaukala je Mara i  prstom   otjerala suzu s trepavica. Vrba iznad potoka u perivoju u kojem su žene sjedile, zašumjela je pa utihnula kao da sudjeluje u njihovom razgovoru.

„Donijela si život u ovaj grad“, nastavila je Mara tronuto, pokrenula naše petrarkiste. Nikada prije nisu pisali tako nadahnuto kao sada. Pogledaj samo našeg Dinka! Stihovi mu naviru kao s nepresušnog izvora, a takvi su da bi mu i Petrarca mogao zavidjeti. Nadahnula si mladića svojom ljepotom i čistom, neporočnom dušom.“

„Dinko će stvoriti još mnoga dobra djela“, uzdahnula je Cvijeta,“ jako je nadaren, a ima i zrno soli u glavi.“

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Misteriozni  Kerol u društvu devojčica,

bez zanimanja za rat – igrački kolekcija –

iz dnevničkog zapisa otrgnuta stranica,

magični svet teatra, snimci fotografija.

                      .

Draga podsećanja na dane u Derzburiju,

prateći zabeleške iz njegovog dnevnika,

neobuzdana mašta kroz Ludog šeširdžiju,

kvantnu češirsku mačku kad pominje fizika.

                        .

Dani u internatu i manjak privatnosti,

smišljanje divnih priča kad dođu dragi gosti,

veštih zagonetki nesvakidašnja pitanja.

                         .

Moć da usreći druge kroz čudna putovanja:

,,Alisa u zemlji čuda“ i stranih predela,

,,Alisa u svetu s one strane ogledala“. Kerola.

Pročitaj cijelu poeziju

Život te je odnio
Prijatelju, brate
Al’ svake me majske kiše
podsjećaju na te.

Svaki tračak zlatnog Sunca
dok me s Neba grije
Svaki oblak tvoj lik nosi
na mene se smije.

Nježni lahor blagog vjetra
Pa i Savski vali
Vraćaju mi sjećanja
kad smo bili mali.

Skupa smo se igrali
rata, vije, žmurke
Uspomene odnose me
na naše trenutke.

Živiš, brate, prijatelju
u svem oko mene
I tješiš me zagrljajem
suza kada krene.

Odnio te,  nažalost,
ovaj vihor rata
Pa sad u svem oko sebe
tražim svoga brata.

Pročitaj cijelu poeziju

Margaret Mitchell, žena koja je postala poznata po samo jednoj knjizi za razliku od Harper Lee koja je morala napisati dvije

.

Škotska Irkinja ili irska Škotlanđanka udrobljena u Amerikanku  imigrantskih korijenja kao i veliki Dontramp, Margaret (Peggy) Munnerlyn Mitchell, osoba svjetski poznata po samo jednom, ali vrijednom naslovu na knjizi, ali daleko više na filmu, rođena je u Atlanti, 8. studenog, 36 godina nakon što je William Sherman sa snagama Unije ujahao u sprženu i razrušenu Atlantu. Sad, je li to imao na umu pokojni profesor Carlos Maria della Paolera sa Sveučilišta u Buenos Airesu kad se za taj datum izborio da bude Međunarodni urbanistički dan, nije mi poznato.

Otac joj je bio odvjetnik, amater povjesničar i političar Eugene Muse Mitchell, a majka Mary Isabel “Maybelle” Stephens, sufražetkinja i katolička aktivistica (što bi za današnje pojmove  među “proscima” na trgu Bana Jelačića i splitskom Peristilu bilo apsolutno neshvatljivo), pa valjda otud i inspiracija za lik Scarlett O’Hara, razmažene, ali svojeglave kćeri bogatog južnjačkog plantažera. Gđica Mitchell pohađala je Smith College u Northamptonu, Massachusetts, jednu akademsku godinu, 1918.-1919. Napustila je fakultet kada joj se majka razboljela od gripe tijekom velike pandemije 1918., (poznata Španjola koja je stigla u Europu s američkom vojskom u Velikom ratu) i umrla je u siječnju 1919. U to vrijeme Margaret se vratila kući u Atlantu kako bi se brinula o očevom domu. Nikada se nije vratila na fakultet u Smith ili bilo gdje drugdje. Smith College je, međutim, dodijelio gđi Mitchell počasnu fakultetsku diplomu nakon što je njezin roman “Zameo ih vjetar” osvojio Pulitzerovu nagradu za najbolju knjigu 1937. godine.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

na ruži je trn

sanjivo uzdahnuo

samo je branim.

Pročitaj cijelu poeziju

Dajem ti ruke

Sva se u mene zavuci

I ćuti

.

Dajem ti oči

Pravo jesenje jutro

U mladom proleću

  .

Dajem ti dušu

Sobu bez prozora i vrata

U njoj se ljubav još rimuje

            .

Dajem ti ruke

Moje srce više nije moje

Pročitaj cijelu poeziju