Evo je, leđima okrenuta dvorani, sudbina u rukama.

Kažu da bi se trebala pokriti velom, nisko nositi frak,
zakopati svoje obline ispod crne svile.

Kažu da je glazba sveta, a tijelo samo njezin sluga.

Ali ispod tkanine, vučica se budi.

Zviždi na tuniku, promatra široke korice.

Zateže gudalo, rasteže tkaninu,
i s prvim udarcem takta – Stani, stani! –
kida nevidljivu membranu civilizacije.

Publika tek počinje. Violine jecaju, ali nitko ih ne čuje. Muškarci zadržavaju dah, zarobljeni u ritmu svog tijela.

Ali pravo dijete prolazi kroz žene.

Osjećaju divlju srodnost.

To nije zavist, to je prepoznavanje:
Ovdje stoji jedan od njih, plemeniti punokrvnjak, vodeći vuk,
koji palicu drži kao oružje.

Voljeli bi udahnuti dah vučice,
dodirnuti njezine bokove kao da su sveta životinja stepe.

Glazba je sada samo zavijanje u pozadini.

Kad posljednja nota izblijedi, nema mira.

Tu je tišina nakon lova.

I kad plješću, kad viču,
to nije za Mozarta ili Beethovena

odaju počast ženi koja se usudila
biti rukavica u hramu umjetnosti,
Prirodi.

Pročitaj cijelu poeziju

Prošli životi uz holograme-
signali su umjesto zastave.

Vosak čini, crno prelijevanje –
pored trezora, duše napačene.

Magnetično telepatske teze,
vještine povijesno usvojene..

Nitko ne negira praznovjerje-
oduvijek čitamo krhke redove.

Prividne, suhe, klaustrofobije
– znamenja vjekovima tlače..

Strujne pojave, odista suficitne-
pletu čvrste, mreže hijerarhijske.

Afiniteti prepoznaju znakove-
trn magije u očima čarobnice.

Pročitaj cijelu poeziju

♥️✍️SRCE U STIHU♥️✍️

Od šutnje se zida, od nemira tka
u dubini srca gdje istina spava,
pjesma je odjek što ne poznaje sna,
u kojoj se tišina u riječ pretvara.
.

Ona je ptica što iz krletke bježi,
stihom po stihu svoj gradi put,
u svakom slovu čežnja neka leži,
dok papir prima njen drhtavi skut.
.

Pjesma je ljubav koja pero pomiče,
nevidljiv dodir na rubu usana,
ona iz dubine srca niče
kao tiha bol iz starih rana.
.

U svakom stihu tvoj osmijeh diše,
dok rima traži tvoj skriveni trag,
srce je pero što najljepše piše,
kad nađe nekog tko mu je drag.
.

Ne traži luku ni sigurno tlo,
ona je vjetar što misli raspliće,
pjesma je ogledalo – dobro i zlo,
što kroz naš glas iznova niče.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Kada mi govori

Govori mi jezikom zvezda

Na način na koji to još mogu samo deca

Lagano da ne uplaši snove

Kada me gleda

Zavuče se pod kožu

Postane Novembar, April u Novembru

I muzika je bez koje nema plesa

I šapat je bez kojeg te jeza ne prođe telom

I čarolija je bez koje nema radosti

I vazduh je bez kojeg ne mogu disati

Kada se smeje, smejem se

Samo je takvu i poznajem

Nekako nedovršeno je božanstvo rasparčano na vekove

Beli labud dobro skriven ispod rebara slikara

Mali mačić je

Što se sa leptirima igra žmurke

I ništa drugo

I ništa veće što ovaj svet poznaje

Kada me ljubi

U svakom je delu moje duše proleće

Kada me ljubi

Imam svu ljubav sveta

U sebi

Kraj sebe

Pročitaj cijelu poeziju

Stihovi spojeni zlatnim nitima ljubavi,

emocija tako čista, koja govori kroz njih,

toplina koja izvire iz njih i očitava se

kroz svaku napisanu riječ,

poput malog izvora koji teče dušama pjesnika.

          .

To je poezija!

           .

Ona ne mrzi, ne zavidi,

ne ranjava , ne boli.

U njoj svaki pjesnik

ogoli svoju dušu, srce,

kreirajući svoju slobodu.

           .

Poezija je sloboda,

mir, beskrajno prostranstvo

u kojem ljubav vlada,

gdje se duše spajaju u jedno,

i pričaju svoju priču.

   .

Ona nije komplicirana,

njezina čar je u jednostavnosti,

u izražavanju emocija kroz dubinu duše,

u poštovanju koje je izgrađeno kroz nju

prema drugima.

         .

Poezija je bogatstvo,

ljepota koja oplemenjuje ovaj svijet,

čini naše živote potpunima,

njezina posebnost leži u

životu koji je ispisan u svakom stihu.

                   .

Svaki stih živi,

udišemo ga svom snagom svog srca,

jer ostavlja neizbrisiv trag u vremenu,

i u nama samima.

          .

Poezija je moćna,

snažna, humana,

i zato je zagrlimo

dubinom svoje duše ,

i pišimo svoju priču kroz stihove.

Pročitaj cijelu poeziju

O, ti jadna prirodo moja,

zboriš da svijest mi bistra srce truje,

gdje duša trnje svoje boluje.

Oštrice grubih riječi što putuju,

mrtvo mi srce do smrti bodu,

a u potezu pera ili kista,

Onog što živote oslikava,

je i moja vjerno ukrašena slika,

u mramoru rođenjem oslikana.

I dok tražim si mjesto svoje,

vidim da na platnu životnome

samo sam osušena kap boje.

Pročitaj cijelu poeziju