Hrvatska kanta za europsko smeće

Moja baba ima izvrsne ideje i mislim da je pravo čudo što nema neku važnu političku funkciju. Kako je svakom pametnom jasno da hrvatska politika ne može riješiti pitanje opasnog otpada koji su domoljubi naslagali po Lici i ostalim zakutcima Lijepe naše, predlažem da poslušate babin prijedlog. Ona ga je razradila u samo dvije točke.

  1. Treba okupiti sve koji su odgovorni za nastalu situaciju. U ruke im treba dati lopate, a budući da nismo nemilosrdni, mogu koristiti i bagere.

  2. Opasan materijal odvesti će i baciti u Lukovu jamu na Velebitu.

Lukina jama je dublja od 1400 m, a sva naša riječna izvorišta su daleko plića pa ni u kom slučaju ne može doći do njihova zagađenja. Baba predlaže da se Lukina jama stavi na raspolaganje cijeloj Europi i šire. Lova do krova. Samo za koga?

Marija Juračić

Pročitaj cijelu poeziju

Gordana Tešanović “Razmišljanje”

Čaša s vodom

ispred mene.

Mjehurići žure

na površinu

da se oslobode.

Posmatram igru.

Brojim drhtaje

na površini.

Da li tako

jure moje misli

sa dna zebnje

kroz lavirint

do prepoznavanja?

Pomjeram čašu

prema sebi

da se napijem

malo mjehurića.

Možda ubrzam

odvajanje jedne

zaostale ideje.

Dan iza mene

bilježi susret

koji bih rado

da zaboravim.

Treba mi igra

da komplicira

sve poznate riječi.

Da ne izgubim…

 

 

 

Pročitaj cijelu poeziju

Lav Lenski “Haiku”

Raspuklo žito

iznova nosi život

nakon požara.

Pročitaj cijelu poeziju

Spomenka Krebs “Želje na čekanju”

Želim raširiti svoja krila, široka i tekuća,
da obgrlim sve što na obali rijeke i jezera drhti.
Sve što diše, sve što danas teško uzdiše pod ljudskom rukom,
neka titra u taktu moga srca –
moja čista voda, moj ritam, moje biće spojeno s klijanjem zemlje.

                              .

 Želim biti iskra,
kratki sjaj na zrelom zrnu žita,
bljesak svjetlosti što juri preko sačuvanih, valovitih polja.
Tražim tu jednu, skrivenu točku
duboko u mesu prirode –
tamo gdje smijem puknuti i prolistati u novi, zaštićeni život.

                        .

 Želim biti zrno prašine,
izgubljeno na Keopsovoj piramidi.
Mala praška na Neptunu,
pa da svjedočim prošlost Zemlje
i njezinu zelenu budućnost pretkazujem.
Da vrijeme kroz mene protječe,
i priča mi priče o ratovima, miru i ranama koje smo nanijeli prirodi,
sve dok i sama ne postanem povijest
i čuvar budućnosti.

                     .

 Želim biti pjesnikinja prirode.
Sasvim jednostavna. Sasvim tiha.
Glas onih koji nemaju glas – rijeka, šuma i ptica.
Samo da napokon pustim onu
koja danas još moram biti.
Da se to „ja“ utopi u rijeci, u stablu, u riječi –
i da napokon cijeli naš planet bude slobodan.

Pročitaj cijelu poeziju

Lorena Galeta “Uznemiravajući otpori”

Pun je mjesec, vukodlak kreće zavijati..
Žilavim se bićima prejeda, pa ih odbaci.
.
Urla u pećini, a ondje zimzeleni obronci,
pa taj krvavi predator siti, kroz selo ječi.
.
A postporođajna depresija zviždi-
potplate mi želi u zemlju zakovati.
.
Kosti zveče, kao smeđi praporci –
a zlatni su sjekutići, ritam ispratili.
.
Jer znanstvena fantastika, stoicistički
nije bezazlena, žrtve smo, programski.

Pročitaj cijelu poeziju

Petar Šitum “Moj grad svejedno gori”

Borovi su noćas nosili crvene ptice u svojim granama.

Njihov je nemir sišao niz padine prema moru.

U makiji sazrijeva miris gorkog smilja.

Crni prah sunca rasipa se nad obroncima.

                                        .

Kroz dolinu se penje grmljavina nepoznatog stada.

Stakleni kapci drhte pod njegovim nevidljivim kopitima.

                                      .                                          

Pod crnilom jutra utihnula su gnijezda bez povratka.

U spaljenim krošnjama ljeto je izgubilo svoje ptice.

Pepeo je na pragove položio nečije posljednje sunce.

                             .

Daleko, u kamenoj utrobi Cetine,

kamenje prima pepeo s visina,

pod liticama nosi šutnju spaljenih visova. 

Pročitaj cijelu poeziju

prev posts