Otvorena knjiga svjetla i soli

pod Omišem navečer zaspi

kao dijete pod neugaslim zvijezdama.

U zlatnom zaklonu od svih oluja

plava kolijevka noćnoga neba svijetli

poput rasutog jantara.

Kad padne noć,

san od srebra pod kamenim svjetionikom omiških snova

izgleda kao more iz nečijeg davnog sna.

Pisma vjetra bez adrese kruže iznad ušća, nečujne pjesme zadržavaju se nad vodom,

bijeli se tragovi neba brišu u letu i vraćaju u visinu.

Pod borovima zrak polako poprima okus svjetla,

večer diše kroz iglice i kamen.

U tišini ostaje trag posoljenoga vjetra

što prolazi kroz tamu zelenih krošnji.

Miris se spušta niz stijene Omiša

kao nevidljiva pjesma noći.

I dok plavetnilo zatvara posljednje svjetlo dana,

borovi i sol ostaju budni

nad usnulim kamenim gradom.

Cetina je zelena pjesma što se slijeva u plavetnilo,

tiho kraljevstvo svjetla gdje čarolija ne prestaje.

Na ušću polako ulazi u plavetnilo,

kao stara svjetlost što se vraća svome izvoru

Pod Omišem se dvije tišine dodiruju

i svjetlo sporije tone među valove.

Rijeka nosi tragove planina i kiša,

a more joj otvara svoja modra vrata.

Nad ušćem večer ostaje najduže budna,

dok se voda i plavetnilo stapaju

u jedno veliko disanje noći.

Nad Mirabelom večer polako sklapa kamena krila.

I noć se spušta na Omiš

kao tiha vatra među zvijezdama.

Nad gradom svijetli

kao posljednja zvijezda kamenoga neba.

Vjetar nosi stare glasove mora

kroz tamu borova i soli.

Nad Omišem Mirabela stoji

kao otvorena vrata između kamena i zvijezda.

Kad padne noć,

pod Mirabelom i tišina dobije svjetlo.

Pod Forticom večer razastire modra krila tišine,

i kamen nad gradom polako prima svjetlost zvijezda.

S njezinih zidina vjetar nosi tragove davnih bijelih sjena

kroz tamu borova i posoljene noći.

Fortica nad Omišem bdije

kao oganj uklesan u visinu.

Pod njon noć sporije diše,

a plavetnilo otvara svoja kamena vrata.

Kad utihnu posljednji glasovi vala,

Fortica još svijetli

nad snovima kamenoga grada.

Uz kamene kale glasovi polako pale noć,

a pjesma se zadržava među zidovima i svitlom.

Iz konoba izlazi tiho višeglasje

poput stare molitve nad usnulim gradom.

Pod Omišem se glasovi stapaju u jednu dušu,

dok mandoline drhte u rukama večeri.

Uz rivu pjesma ostaje budna

i kad se svjetla utope u plavetnilu noći.

I iznad svega tišina sluša

kako kamen pjeva kroz ljude.

Pročitaj cijelu poeziju

Dubioza je uvriježena-
popudbinu utamničila.

Kao strvinar se skrila –
pa plijen suludo tražila.

Bizarno grotlo humanizma-
sprječava strahopoštovanja.

A gdje je granica između takta
i pucanja po tankim šavovima?

Indolencija melodramatična,
– retorička pitanja eliminira.

Pročitaj cijelu poeziju

#KulturniMikrofon #LorenaGaleta #VoljelaSamBelzebuba #književnost #radio #kultura #slavonskaknjiževnost #NaKrilimaSnova #hrv #89mhz #hrvatskiradiovalpovština #radiostradicijom

Pročitaj cijelu poeziju

https://www.facebook.com/100063680404796/posts/1374147104717957/?rdid=1HGRm97XO

zbDMxux#

Pročitaj cijelu poeziju

Još uvijek neuhvatljiva

bez zaborava,

još uvijek bez boja

bez mirisa

bez riječi

     .

trebalo je biti

kako je zapisano

iz srca jedne

jedna

     –

trebalo je

jedna od jedne,

nesuđene,

nedodirnute

duše dvije

        .

oprost

nevidljiv daljinama

milosrđe

zaliveno pijeskom

među dinama

             .

ostali samo

zidovi

zidovi

zidovi

Pročitaj cijelu poeziju

Gutaš, trpiš, gledaš, šutiš
i onda se nešto razbije u tebi.
U jednom trenutku shvatiš
da si sam i da te nitko ne razumije.
.

Okrećem se oko sebe…
Ta praznina nepripadanja zjapi
kao ponor pod nogama mojim.
Hvatam se za poneku riječ,
oblikujem nadu od mjehurića
koji nestaju pod dodirom.
.

Tko sam i što sam?
Svijet je pozornica na kojoj
glume oni željni tuđih snova,
koji su kopija bez osobnosti,
karikatura prolaznosti.
.

Ja sam iza zastora,
onaj tihi promatrač iz mračnog kutka.
Ja samo gledam: predstavu,
igre laži i obmane,
glumce koji žive svoju glumu,
dok im život tone u jal.
.

Zaplješćem na kraju
ne njima, već sebi,
jer sam izdržala do kraja
hineći da vjerujem u glumu.
Iza zastora, u tišini,
predstava se gleda drugim očima.
–

Tko razumije – shvatit će.
Tko sluša – čut će.
Tko želi – znat će.

Jer istina je začahurena i čeka svoj let.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju