Ovu pjesmu, kao u staroj sehari,
čuvam u svom srcu
i samo ponekad, dok uz svirku cigana
žalim za dobrim danima,
puštam je da odleti
do jedne ulice u malom gradu
na kojoj sam budan sanjao
kako sam jedne jeseni
ispod samotnih oblaka
lovio stepskog vuka
Teško je boriti se
sa vremenom na tom mjestu
tako krhkom i punom uspomena
koje me lome i ušutkuju
koje me varaju i kradu
unoseći nemir u moje srce
Sada kada me maska ljepote
definitivno prepušta provaliji usamljenosti
neuhvatljive uspomene,
koje kroz dušu prodiru u moje tijelo,
kao staro melanholično sunce
obasjavaju ljepotu minulih godina
Bježeći od tuge
lutam pokislim prostranstvima
izbjegavajući zvijezde padalice
i tople sobe
u kojima bi se moglo pronaći
vrijeme mladosti
i zaboravljeni refreni
koje sam učio napamet
Ponekad poželim
odreći se svojih pjesama
i svojih godina
pokajati se za sve neizgovorene riječi
prkositi sjećanjima
pustiti kiše da pjevaju umjesto mene
i pronaći dječaka u sebi

Pročitaj cijelu poeziju

Nisam na prodaju

Al’ uzeo bih što mi daju

Kao fol poštenje mi nema cijenu

Da mogu prodao bih i vlastitu sjenu

Poštenje je kao gumb na kaputu

Dok ideš izgubiš ga po putu

Možeš bez njega, nije to zrak

Poštenje vrijedi i kad najveći je mrak

Jer poštenje uvelo je cvijeće

Tko je pošten, izgleda, nema sreće

Očito samo dobre, naivne budale

U lončanicama kao cvijeće gaje ideale

Poštenje je, eto, karta za siromaštvo u jednom smjeru

I zato izgleda da je bolje

Kad nepoštenje nema ni granicu, ni mjeru.

Pročitaj cijelu poeziju

Sebe je voljeti neophodno,

a ne sebično ili arogantno.

                     .

Kormilo mi je preusmjereno-

a za miraz, zdravlje usuđeno.

                        .

Ne želim nijedno stvorenje muško-

zgadila mi se čak i sama pomisao.

                           .

Odista nije galantno, ponašanje ljigavo-

pakost, svakoga čini ogavnim, zluradno.

                              .

Sinergijom se ustupilo, samoći mjesto,

pa u svojoj stvarnosti, uživam počesto.

Pročitaj cijelu poeziju

Pišite za “Diskurs”!

Pročitaj cijelu poeziju

Sve češće navrati

kopa

grebe

struže utrobom

razmičući

čuvstva prošlosti

          .

U taktu daha

cijedi se ustajala nemoć,

nahrupilo,

nakupilo se

toliko toga

           .

Psujem vlastitu osjetljivost i sitničarenje srca

ništa me nije naučilo

ništa objektivno misli razlučilo

Isparam

u trošnosti

prošlosti

Pročitaj cijelu poeziju

Gledam dolje u dolinu. Tamo dolje prolazi stado. Beskrajna struja tijela koja se slijepo kreću naprijed, korak po korak, vođena udobnošću i željom da se nikada ne ističu. Bilo bi tako lako sići dolje. Svrstati se u red. Zamijeniti vlastiti glas za jednolično blejanje mase.

U stadu nema sumnje. Nema usamljenosti, nema egzistencijalne boli ni pitanja koja me drže budnom noću. Ako izgubim sebe u njima, gubim i teret toga što moram biti svoja. To je najsigurniji put do lakog, ali beznačajnog života.

No dok stojim ovdje gore, na stjenovitoj litici, osjećam vjetar na svom licu. Moje srce kuca divlje, neposlušno i glasno. Da, put pojedinca je kamenit. On vodi kroz hladnoću izolacije i preko ponora nerazumijevanja. Ali ovdje gore, svaki udisaj pripada meni. Ovdje gore možda patim pod težinom svijeta, ali sam slobodna.

Okrećem leđa stadu. Ne biram lak život. Biram sebe.

Pročitaj cijelu poeziju