Let me not to the marriage of true minds

Admit impediments. Love is not love

Which alters when it alteration finds,

Or bends with the remover to remove

O no, it is an ever-fixed mark,

That looks on tempests, and is never shaken

It is the star to every wandering bark,

Whose worth’s unknown, although his height be taken.

Love’s not Time’s fool, though rosy lips and checks

Within his bending sickle’s compass  come

Love alters not with his brief hours and weeks

But bears it out even to the edge of doom.

       If this be error, and upon me proved,

       I never writ, nor no man ever loved.

            .

S O N E T     1 1 6

           .

Ne dozvoli da venčanje vernih duša

Nekom postane smetnja. Jer ljubav nije

Ljubav koja svaku promenu posluša,

Ni pred preprekom kad plaho se povije.

Ne, to je pouzdana kula-svetilja,

Koja buru gleda nikad uzdrmana,

Za zalutalu barku zvezda vodilja,

Vrednosti neznane a vrhunca znana.

Ljubav nije rumena luda vremena,

Nad kojom srp vremena zlokobno vreba,

Ljubav se ne menja od trena do trena,

Već traje dok je sudnji dan ne zatreba.

       Ako se dokaže da sam u zabludi –

       Onda nisam pesnik, niti ljube ljudi.

                     .

S engleskog prepjevao  Milan  Drašković

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Neke su riječi brutalne

Promiskutetne

Napisane

Mijenjaju formu

Izgovorene

Pomno biraju

Kojom će nijansom

Obojiti odgovorna čula

Dojmiti se

Osujetiti

Krivotvorinu

Percipirati

Original

Projicirati značajnu

Interpretaciju

Pojmiti istinitost

U opscenom trenutku

Poglavlja

Narušenog Ega

I tu “popušiš” dimne

Signale

Prečuješ opasnost

U bubnjanju sljepoočnica

A svi su efektori uzrujani

Kontradiktorni

Sijevanjem munji

Istaknuti sumnjom

Ipak uđeš u žrvanj

Izađeš samljeven i

Bukvalno SHRVAN

Pročitaj cijelu poeziju

Ogledalo

Ogledalo nikoga ne laže.
Zato ga mnogi
izbjegavaju.

Slava

Penjao se cijeli život
da bude iznad drugih.
Na vrhu je otkrio
da je ostao sam.

Mudrac

Najviše je govorio o poštenju.
Tek kad je zašutio,
ljudi su mu povjerovali.

Vrijeme

Vrijeme nikome ne duguje ništa.
Samo čovjek
stalno misli da mu je ostalo još dovoljno.

Pročitaj cijelu poeziju

https://www.rediroma-verlag.de/buecher/978-3-96103-761-2

Der Speisesaal war ein geräumiger Raum. Die Tische für vier Personen waren mit weißen Tischdecken bedeckt, auf denen das Geschirr aus feinem Porzellan lag. Im  Kamin brannte Feuer  und es schluckte ein paar große Hölzer. Ika mochte  das Feuer im echten Kamin, in den man das echte Holz stellen muss, in dem das Feuer knacket und eine Vielzahl von flammenden Schatten bildet, und am Ende die brennende Hitze, die lange dauert. Sie mochte keine elektrischen Kamine. Ihre Hitze könnte den Körper aufheizen, aber sie hatte keinen Zugang zur Menschenseele.  Ein riesiger Zitronenbaum genoss neben dem Fenster.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Pjesma još spava u tamnoj školjci grla,

a već joj pletu zlatne aureole od magle.

Od sitnog sjemena zvuka

niknuo je raskošni vrt od privida,

s krošnjama od praznih obećanja

i plodovima od tuđih snova.

                        .

Jedna iskra, mala kao suza zvijezde,

rasplamsana je u lažno sunce;

jedan šapat, izgubljen među borovima,

pretvoren je u oluju od svile i dima.

                        .

A negdje iza tih blistavih zavjesa

ostaje gola, umorna melodija —

ptica bez krila

koja još traži nebo u vlastitom pepelu.

                             .

Refren, taj umorni cvijet od pozajmljenih latica,

raste na tuđem suncu i tuđoj kiši.

Glas mu se zapliće među kamenjem nota,

kao slijepa ptica u vrtu bez proljeća.

                         .

Iz grla se prosipa srebrna prašina,

ali nema vatre u pepelu.

Samo blještavi leptiri od dima

slijeću na prazne grane tišine.

                             .

Melodija nosi haljinu od zvijezda,

a ispod nje drhti gola kost stvarnosti;

više je sjaj dalekog privida

nego plamen koji bi ugrijao noć.

                 .

Od nevidljive prašine riječi

tkaju im plašteve od zore,

na ramena im stavljaju krune

od prolaznog srebra i mjesečine.

                  .

Od malih tragova u pijesku

grade putove prema zvijezdama,

od jeke jedne pjesme

podignu hramove od stakla.

                     .

A kad se raspu svilene zavjese vremena,

kad utihnu sve ptice od papira,

ostane samo drvo što pamti ruke —

stara gitara pod slojem tišine.

                         .

Publika je nemirna rijeka bez sjećanja,

čas nosi cvijeće na svojim valovima,

čas odnosi imena u mulj vremena.

                       .

Danas podiže prijestolja od pjene,

sutra ih ostavlja školjkama zaborava.

Slava nije sunce uklesano u kamen,

već krhki mjehur svjetlosti na vjetru.

                           .

Jedan dah neba dovoljan je

da rasprsne sjajnu obmanu;

i ono što se činilo zvijezdom,

vrati se tiho u tamu iz koje je niklo.

Pročitaj cijelu poeziju