Vezem zoru, na postolju mirnom
pišem priču u kutku svom tihom.
Svaki bod je posvećen tamjanom i smirnom
dom je vezen sav sa zlatnim stihom.

Crvenim nitima vezem platno snježno
plavim nebo što nad nama bdije.
Sunca zalaz, tvoje ime nježno
vezem dok me topla ljubav grije.

Vez su slova, sve se razumije
baka je vezla i pjesmu pjevala.
U vezu se njenom slatka pjesma krije
utkati ju vješto samo ona je znala.

Nad Slatinom vezem nebo široko
polje koje se sa šumom spaja.
A na nebu soko leti visoko
ljepota je to kao iz raja.

U svakom križiću jedan je dan
tambura, ljudi, pjesma do zore.
Crkva i dječji nevini san
seljak koji crnicu ore.

Vezem krovove i dim iz dimnjaka
i Slatini srce purpurne boje.
Tako me je naučila baka
da s ljubavlju čuvam uspomene svoje.

Kad noć padne nad podravskom ravni
izvezen stoji mak i pšenice klas.
I osjećaj onaj prekrasan, davni
koji je pjesmom spajao sve nas.

Kad završim pjesmu i zavežem kraj
vez ću raširiti, oči zatvoriti.
Vidjet ću opet tebe, znaj
tvoju ću sliku u pjesmu pretvoriti.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Sreli se ponovno

Stipe i ja, sad već ko

Znanci pravi popričamo što nam

Se vrti u glavi.

          .

Stipe moj, kako si

Šta ima,da li ribe

Loviš i s nekim Brodićem otploviš?

             .

Kaže Stipe, tiho da

Ga samo ja i onaj

Val što udara o žal

Čujemo.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Želudac se preokreće bez sklada,

u sklopu skupocjenih mauzoleja..

                      .

Dok su samilosna razvodnjavanja –

prioritetnih kognitivnih divergencija.

                      .

Nisu splasnula, ta iskra ih razbuktava,

simboli generaliziranja uz odašiljanja..

                     .

Traumatična mi iskustva, nadasve crna,

– demoniziraju harmoniju priželjkivanja..

                        .

A habitus je mojih tragičnih memoara-

kao rez na zapešću nevidljivih tragova.

Pročitaj cijelu poeziju

https://drive.google.com/file/d/1ph4I4WWuwNo

_gJXCNEOBFdXDXrm6W_2n/view

Pročitaj cijelu poeziju

Ranjeno srce moje, čime si se zabavilo danas?
Misliš li na dragoga kojemu vjerno služiš,
na njegove plave oči u kojima se sunce ogledava
i poput ognja žare te, srce moje?
Misliš li na Apolonove bijele grudi, tako privlačne,
koje izgledaju čisto poput snijega i mlijeka?
Na med s njegovih usana, a srce čisto poput izvora?
.

Ah, čvrsto sam vjerovala da je njegova ljubav,
neopisiva ljepota, ponos i užitak
u njegovu tijelu i licu vječna,
kao kapi rose na ruži koja stalno cvate.

                              .

 Ali prolaznost vremena odnosi svu ljepotu;
sada jasno vidim da se događa ono
što je ujutro cvalo, a do večeri umire.
Ništa na svijetu nije vječno, sve prolazi,
traje kratko kao oblak ili magla;
ah, razmisli, kada se duša odvoji od tijela,
što tada znače oči, usta i grudi na tom dragom Apolonu?

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

duga mami dah

zateže nit istine –

zavjet zakona

Pročitaj cijelu poeziju