Koliko lepote tvoјih predaka јe utrošeno na tebe

Kada te ne mogu uporediti ni sa јednim cvetom

                          .

Koliko јe naјlepše muzike celog univerzuma  utkano u tvoј glas

Kada ne mogu naći instrument da bude blizu boјi glasa tvog

                                  .

Koliko јe zvezda u tvoјim očima nastanjeno

Kada јe nebo zvezdano samo ako ti gledaš u njega

                         .

Koliko te јe to ljubavi stvaralo

Kada u meni samo pomisao na tebe pomera planine

     .

Koliko

Koliko

Pročitaj cijelu poeziju

Pritisnuh dugme na starom radiju.
Zaškripi, zašumi, krči sve jače…
Prašina sleti sa dugmića
dok duša u meni plače.
.
Nekad su ruke njene najmilije
taj radio stiskale, palile, čistile…
Nekad je grlo pjevalo njeno,
davno su melodije žive bile.
.
Najednom proradi!Pjesma zasvira.
Ona što ju je pjevala mama.
Drhtim od slatke te miline,
rijeka suza poteče sama.
.
Ruke joj vrijedne u brašnu vidim
Miris nje’ kruha nosnice draži…
Pjeva i radi ko nekad mama,
dok mio osmijeh lice joj blaži.
.
Na šporetu voda za kavu vrije,
u starom njenom crvenom ibriku.
Dok briše ruke, mama se smije,
ne želim izgubit najdražu sliku.
.
Melodija svira, ma, nije zaboravljena!
Kako zaboravit išta njeno?
Boli i liječi u istom trenu,
srce i dušu, njim opijeno.
.
Drži me slika ko ruke njene,
ko pjesma koju duša mi traži.
Grlim sebe misleći na nju,
grli me ona, dušu mi blaži.
.
Sviraj mi, sviraj i nemoj stati,
dok plešem s mamom uz melodiju…
Miris me kruha u zagrljaj vrati,
opet sam sretna u njenom krilu.
.
Luca Mamić, 31.07.2026.

Pročitaj cijelu poeziju

Ne kradem više riječi

iz svojih starih pjesama

ponašam se racionalno

oblačim čizme od krokodilske kože

i krećem u potragu za danima

kada je ljubav krupnim koracima

prolazila kroz našu mahalu

Nisam više mlad

kao nekad kad sam

htio zaustaviti vjetar

ponijeti neku sitnicu

i doći pod tvoj prozor

pa zapjevati „ hajde uzmi se sa sobom…“

Prošlost se ponekad zaglavi

u vratima sjećanja

komadajući moju priču,

dajući joj neki novi smisao

Ja ulazim,

kao u živo blato,

u svijet koji nestaje

tražeći riječi

koje bi izrazile onu istu radost

što je iskrila iz davno zaboravljenih susreta

Sve nijanse ljubavi i strasti

koje smo uživali

do posljednjeg daha

leže u kutijama uspomena

Svako od nas

izgubio je jedan dio sebe

ostajući ili odlazeći, svejedno

i ovo sjećanje samo je blijeda kopija

lažna i nedodirljiva, naše prošlosti

koja nam nedostaje

kao vino

kao nježni dodiri u jesenjim noćima

kao snena jutra koja klize između prstiju

kao ljubav

baš onakva kakva je bila

Pročitaj cijelu poeziju

Meni je lako

utišati kišu

pogledam samo u tvome smjeru

sunce se

ukaže uz one dvije bore

oko tvojih usana

ususret pogledu

tvojih očiju

gdje

ponirem u dubine

točke

nedogleda

Pročitaj cijelu poeziju

Pepeo mi prospite nad morem

Neka ono primi moju dušu

Valovi će pjevat uspavanku

Po bonaci i kad vjetri pušu.

                  .

Ostavljam vam dio moga srca,

nek u djeci moja ljubav kuca.

Dok me plavo more tiho krije,

sad sam tamo gdje sam bila prije.

                       .

Ja sam samo kapljica u moru

Mala pjena na kruni od vala

Tu sam sretna, u vječnost ću poći

Svoj sam život poeziji dala.

.

Marija Juračić

Pročitaj cijelu poeziju

Ja nisam samo voda. Ja sam protjecanje čiste rijeke.
Što duboko u koritu napaja šapat žednog korijenja.
Neka sve što diše, što pod plastikom teško uzdiše,
titra u ritmu oporavka moga svijeta:
moja voda, moj ekosustav, moje biće.
Želim biti iskra održivosti.
Bljesak svijesti što juri preko zelenih, slobodnih polja.
Tražim tu jednu, skrivenu točku
duboko u tkivu ugrožene prirode –
tamo gdje smijem u čisti život procvjetati!
Želim biti čuvarica prirode.
Sasvim jednostavno.
Sasvim tiho.
Samo da bih napokon oslobodila onu zemlju
koja danas još plodna mora biti.
Da se ovo ljudsko „ja“ utopi u krošnjama i izvorima –
i da napokon…
Zemlja bude slobodna.

Granice.
Ne, ti, zagađivaču, nemaš pravo biti tema
u ovoj čistoj šumi.
Radije ću te reciklirati,
radije ću sva odlagališta prirodom začarati,
kao što sam stabla htjela zelenilom obaviti.
Radije ću zasaditi nova drva
i naložiti vatru u srcima da ugrijem ljudsku dušu,
jer ti se ne trudiš da me zadržiš čistu,
ni da zagriješ
ekološku svijest moje tvrđave.
Ne, ti nećeš,
ti mikroplastiko o kojoj upravo pišem!
Radije ću baciti to loše sjeme u vrt da crkne…
prije nego što pusti korijenje.
Ne, ti nećeš više pustošiti.
Nisi dovoljno velik
da bi dostojanstveno prešao
granice ovog plemenitog, zelenog grada.

Pročitaj cijelu poeziju