Ranjeno srce moje, čime si se zabavilo danas?
Misliš li na dragoga kojemu vjerno služiš,
na njegove plave oči u kojima se sunce ogledava
i poput ognja žare te, srce moje?
Misliš li na Apolonove bijele grudi, tako privlačne,
koje izgledaju čisto poput snijega i mlijeka?
Na med s njegovih usana, a srce čisto poput izvora?
.

Ah, čvrsto sam vjerovala da je njegova ljubav,
neopisiva ljepota, ponos i užitak
u njegovu tijelu i licu vječna,
kao kapi rose na ruži koja stalno cvate.

                              .

 Ali prolaznost vremena odnosi svu ljepotu;
sada jasno vidim da se događa ono
što je ujutro cvalo, a do večeri umire.
Ništa na svijetu nije vječno, sve prolazi,
traje kratko kao oblak ili magla;
ah, razmisli, kada se duša odvoji od tijela,
što tada znače oči, usta i grudi na tom dragom Apolonu?

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

duga mami dah

zateže nit istine –

zavjet zakona

Pročitaj cijelu poeziju

Zrno dobrog iskustva – Adamove prednosti –

osećaj moralnosti uz dobro vaspitanje,

čovek sa tamnom stranom kroz izraz dvoličnosti,

uz priznanje grešaka straha obuzdavanje.

                           .

Večna samoobmana čuvati iluzije,

šarm zabranjenih stvari pravde osujećenje,

potpune neznalice – javno mnjenje nacije –

zasluge pokojnika život k’o priviđenje.

                           .

Brak kao tragedija dragocena istina,

nepisani zakoni pozajmica bankara,

uz primenu savesti ekscentrik pun vrlina,

tuga osnov humora – san ponekad zamara.

                                        .

Psovke k’o olakšanje kad ispolji surovost,

sklon neslanim šalama – užitak pri pakosti –

steći autoritet kroz vlastitu bezbednost,

smrt kao pribežište tragedija starosti.

Pročitaj cijelu poeziju

Došla je puna finoće

Sat je treptajima merio vreme,

Prsti su pevali rapsodiju

Nema nevinih noći,

Ovde je svaka noć sa iskustvom.

Pročitaj cijelu poeziju

https://fb.watch/Jemm60ufnR/

Pročitaj cijelu poeziju

Gdje je žubor što je uspavljivao djecu?
Gdje su staze što su vodile do vode?
Gdje su ruke što su se u njoj umivale?
Gdje je smijeh što je odzvanjao obalom?
.

Sve je šutnja. Sve je prah.
I zemlja puca. I srce žedno Boga.
.

Pita kamen. Pita vjetar.
Pita duša u noći:
_Hoće li opet teći?_
.

Vrati nam, Gospodine, vode žive.
Da korito opet pjeva.
Da dijete opet plićak gazi boso.
Da vrba opet pletenice u vodi kupa.
Da nam vode opet pjesmu nose
I sve tuge plodne ravnice.
.

Da magla zapleše u haljini bijeloj
I velom svojim prekrije joj vale.
.

Kamo ste nestale, žile kucavice?
Kamo je nestao krvotok ravnice?

.

Ali ja vjerujem.
Da korito još čeka.
Da kamen pamti vodu.
Da kiša još zna put.
.

Vrati nam, Gospodine, vode žive.
Da magla opet pleše.
Da dijete opet gazi boso.
I da zemlja prestane plakati.

SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju