Konkurs za zbornik priča književne fantastike „IZA UMA 6”

Pročitaj cijelu poeziju

Prvo nešto mora proći,

da bi novo moglo da se desi.

Sloboda su tvoje oči,

sad kad više ne znam gdje si.

                    .

Gramofon u sobi svira

neku dobru, staru stvar.

Podsjeća na dane mira,

kad smo bili sretan par.

                  .

Sve prolazi, kažu stari,

oni što bi trebali znati,

oni što su prošli sve to

i sad im ništa nije sveto.

               .

Možda su i u pravu,

i ništa se vratit neće.

Al’ ja bih opet okusio

parče one stare sreće.

Pročitaj cijelu poeziju

Misli na sebe, jer od tebe sve kreće,

bori se za svoj komadić sreće,

kad daješ srce, daj ga kome treba,

i uživaj u zrakama Sunca s neba.

                         .

Shvati da si biće koje zaslužuje ljubiti,

dostojanstvo nikad nemoj izgubiti,

nemoj ni duši pustiti da luta,

vrati se čak i ako skreneš s puta.

                              .

Vrijediš, draga ženo, bez obzira što govore,

puno njih pušta otrov iz ljubomore,

ne slušaj njih već sebe samu,

i ne zatvaraj svoje srce u tamu.

                    .

Drži se onih koji te vole,

čija djela te ne ranjavaju i ne bole,

poštovanja si vrijedna, znaj,

u sebe nikad ne sumnjaj.

Pročitaj cijelu poeziju

Hladnoća se spušta kroz tišinu što diše,

vjetar titra u kostima starih stabala,

i svaka nota gubi oblik u vlastitom odjeku.
.

Plavi odjek titra i klizi kroz tamu i tišinu, u prostoru bez povratka —

svaka je riječ kristal što se lomi u tišini,

i svaka pauza — odjek koji pamti propast.
.

Ritam titra kroz prazninu što ne prašta,

kap po kap taloži vlastitu grozdu,

i ni zvuk ni tišina ne mogu pobjeći iz nje.
.

Jablan se savija pod teretom praznine,

lišće šapće tonove što leže na vodi,

zemlja upija odjek,

ne sjeća se proljeća,

i ne nada se povratku svjetla.
.

Sve je tišina što se širi među granama,

odjek postaje zrak u kojem nema povratka,

zrak titra pod težinom neizgovorenog,

svaka nota nestaje u vlastitom odjeku,

i ništa ne pada, a sve se lomi,

lišće pamti, korijenje čeka,

sve sjenke susreću vlastiti odraz,

i samo vjetar nosi ono što ne može ostati.

Pročitaj cijelu poeziju

Ubrah ti dodire

u predvečerje

dok moje ruke

bile su more

        .

Otkrih spoznaju

zvjezdanijeg

kojeg utisnuh

šaptom

u ritmu vala

na usnama.

     .

Postadoh

život

u radosti

beskraja

Zašto danas svi šute

                   .

Njoj je lako.

          .

Izusti riječi koje

otjeraju ptice,

zatamne dan

koji se u nevjerici

ospe

sivilom oblaka i tišinom

na tuđim usnama.

          .

Sve šuplje posta.

              .

Mnoštvo izgovorenog

besmisla

ogrezlo u oholosti

odzvanja kao eho,

odnoseći želju za

ikakvim razgovorom.

          .

Odlazim bez riječi

ostavljajući da njena

usta

sama sebi zbore

svoju

čudorednost.

            .

Uvlačeći mirno dim cigarete

u čudu, čujem, glasno pita

-zašto danas svi šute?

Pročitaj cijelu poeziju

Uporne vrućine su bile signal za napuštanje uzavrelog Zagreba. Ove godine ću otići ranije, sve manje podnosim prenapučen grad i zadah rastopljenog asfalta. Vrijeme je za selidbu.

Uz polaganu vožnju konačno sam na cilju. Zaustavljam auto na ugibalištu i punim plućima udišem morski zrak. Dolazim pred svoju kamenu kućicu sa zelenim škurama da je pripremim za ljetovanje. Mjestašce je maleno, nema trgovinu, nema turiste. Ovo je oaza spokoja, skrivena ispod Velebita, pokraj čistog mora i nepomućene tišine.

Danas sam puno radila po kući, uređivala dvorište. Predvečerje, sjedim i gledam more. Opuštena sam, uživam. U pozadini tiha muzika s radija.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju