Razigrano more

širilo je zagrljaj

kotrljajući

uzdignute  kristaliće plavetnih

kaplji.

U tili se čas

svo mnoštvo uokolo

uz glasan i zarazan smijeh

preobrazilo

u sretnu djecu

koja se opet mogu

igrati.

Pročitaj cijelu poeziju

Ja sam oluja u tebi.
Ne tražim pukotine, ja te razdirem.
Ja sam tvoj tjesnac, tvoja stiješnjenost.
Oduzimam ti dah i ostajem tu.
.

Moja tišina je bezdan.
Vrela noć što lomi tvoje valove.
Bila sam u lancima, sada gorim za tebe.
U tvojoj ruci se mrvim, kao kruh.
.

Ja sam tvoj štit i tvoja propast.
Pij me, dok ti tijelo ne zadrhti.
Da moj krik postane tvoja glad,
a tvoje cvijeće procvjeta na mojoj koži.
.

Tamo na obzoru, gdje postajemo jedno,
voda i nebo samo su drhtaj.
Bez zidova. Samo koža na koži.
Bez mira. Samo sol, znoj i vatra.

Pročitaj cijelu poeziju

Ponekad, kad probude se vode

i zamiriše bagrem bijeli

pronađem staze što do srca vode

pređem liniju što noć od svjetla dijeli

Tišina, tišina me ispraća

I krenem, tako, putem

kojim se rijetko ide

slijedim tragove do

grada sjećanja

na putokazu tvoje ime piše

Tišina, tišina me ispraća

Na dlanu nosim usnulu zvijezdu

skrivam je od čuvara  vremena

začuđeno gledaju me ljudi

Tišina, tišina me ispraća

Pročitaj cijelu poeziju

Pod bijelim suncem osluškujem zrenje grana

U meni se budi nemir zrelih smokava

U krošnjama šušti zlatna težina plodova

Cvrčci mi pod kožom pletu mrežu od vrelog sitnog zlata

                                  .

U plodu se skuplja toplina spora tamna

Sok se do granice šutnje zgušnjava

Iz ploda izlazi spora, gusta svjetlost

i cijedi se niz prste kao med što pamti vrućinu dana

                               .

Breskva Ti se pod prstima otvara,

na strani okrenutoj suncu dozrijeva

U kokosu Tvoga ljeta šumi zatvoreno more

i njiše slanu tišinu među vlaknima.

.

Dok Te gledam, u meni agava skuplja sunce u oštrici lista

i sok se u meni penje, gust i neobjašnjiv

tijelo se puni ljetom koje se ne da zaustaviti

                                .

Pod noćnim suncem što se u moru gasi

ležim kao pijesak udišući tamu borova.

U meni se more lomi o stijene tišine.

.                     .                                   .

i svaka kap soli pamti oblik tvoga daha.

Oleandar se otvara u sjeni mojih usana,

gorak i bijel, kao ljiljan što se otvara u vlastitoj svjetlosti.

Pročitaj cijelu poeziju

Nebo je noćas olovno i teško

i mada je vedro, zvijezde gube sjaj,

u duši divljaju orkani i bure,

valovi se pjene;  je li ovo kraj?

                    .

Što je bilo jučer, što će biti sutra?

Slapovi pitanja ruše se na nas.

I dok uzalud odgovor tražimo,

kasno se sjetimo živjeti danas.

                     .

Slike nas prošlosti sustižu i gaze,

strepimo pred onim što donosi dan,

sa zebnjom lutamo pustinjama misli;

hoće l’  nam se ikad ostvariti san?

                      .

Dok nas tako biju ničeg vrijedne sumnje

pa  kroz slast života prolazimo sjetni

 tragajuć’ za srećom, ljuti na sudbinu:

razmislimo malo, možda smo već sretni.

Pročitaj cijelu poeziju

Kroz oblake zraka sunca izviruje

svjetluca na površini  plavetnila

sa morem se miluje, sol u zraku miriše

zraka sa tišinom ljubavlju isprepletena

pogled u nebeske dubine dopire

vječnost trenutke rasula u očaravajuća jutra

galeb pod nebom kao da luta

 krikom svojim istinu mi prošaputa

dušu mirom omamljuje

čujem, danas je novo sutra…

Pročitaj cijelu poeziju