Pripadam ovdje
mračan u mraku zagušljivog kvartovskog kafića
na kraju ulice,
ovdje me svi znaju, ništa
ne pitaju
ne moram čak ni reći što želim,
prozirna mokra supatnica uvijek
spremno čeka
da je uzmem naiskap.
Ovdje nisam sam, nikad
nisam jedini,
vidim slične, istih bijednih života
kako ispijaju
posljednje eure dostojanstva.
Ni njih, kao ni mene nitko ne čeka
mada, možda i postoji, no davno je
digao ruke od lude glave koja zrači
samo nesrećom.
Ne zamjeram.
Ne sjećam se točno trena
kada je život odustao, bit će
da sam lebdio između pijanstva i otrežnjenja,
u polusnu poniženja, pod topotom gorčine
koju bi donosio svima uokolo.
Bit će od onoga dana kada sam pio još i više
noseći njen molećiv pogled i suze, to njeno
zašto, na koje nisam znao odgovoriti,
noći kada me probudila sirupasta tmina
vlastite bljuvotine.
Odavno ništa više nema smisao.
Nezasitna čudovišta svuda uokolo
žderu posljednje zalogaje moje ljudskosti.
Ne objašnjavam,
ne proturječim, većinom bezizražajno šutim,
nosim potraćen život gaseći budnost i požare slika
čašama koje ne brojim, nazdravljajući
svakoj praznini pamćenja
koja nosi
izbavljenje
