Griju me sjećanja

na prvo školsko zvono

i lišće razbacano po dvorištu, ispred škole,

u jednosmjernoj ulici , negdje na sjeveru grada

koga sam davno napustio

tražeći mjesto u kom bih mogao

da uredim svoj život

kao u starim, dobrim, filmovima.

Putovah tako dugo, dugo vremena

teška koraka,sam bez pratnje,

ostavljaući komadiće duše,

bez emocija i tuge,

od Istoka do Zapada

Na pogrešan način trošeći

svoj talenat i vrijeme

odrekao sam se  svoje prošlosti

prestao da češljam kosu , pričam o sebi

i šetam sokakom kojim svadbe prolaze

pa tako redom

I mada sam, već, u drugom vijeku

u meni još živi neko dijete sa umazanim usnama

koje okreće glavu kad ti se haljina raširi

i vjeruje da osmjehom može nekoga spasiti.

Mnogo toga nepotrebnog

skrivao sam svih ovih godina

s vremena na vrijeme

dodirujući bol

kao slomljenu igračku

daleko od radoznalih očiju

Večernja kiša,

koja zavodnički, grešno

klizi niz prozore,

daje malo nostalgije ovoj pjesmi

dok prolazi, još jedan, utorak

pitam se gdje su nestali dani

kad smo pokušavali da budemo

nevidljivi ljubavnici

dodirujući se lagano ispod stola

Uz dokonu muziku i pijane goste

skrivajući svoje male istine

željeli smo da usavršimo

stil vođenja ljubavi

čekajući večeru

šaputala si mi na uho,

Nauči me da budem sretna

Pročitaj cijelu poeziju

Šta ako se probudi neka beskrajna dubina

U mom ušećerenom oku

Kao razmažen pas na njenim haljinama

Na kojima još šušte zvezde

I kotrljaju se jagode zrele

              .

Šta ako kaktusi besno procvetaju

U venama punim narandžina soka

Kao nebo u svitanje

I koža zauvek postane leto

U čijem zagrljaju spava brod

Samo njenog mora

                .

Šta ako je duša rođena da bude ukras crno – belim fotografijama

Na trepavicama da je nosiš kao pahulju

I da si ceo život slep zbog toga

Što ljubav koju si upoznao kao dete

Nije ljubav koja tebe odraslog zna

                            .

I onda se dva života pitaš

Da li je i sreća, sreća

Ili je to bio samo trag tvojih prstiju izgubljen negdje

               .

Na njenim haljinama

Na njenim haljinama

Pročitaj cijelu poeziju

Kliziš mi kroz prste

sa vlažnih jagodica,

kao staklo kad prsne,

kao suza sa lica.

         .

Kliziš niz mokar obraz,

kao ivicom kraja,

ponovno biraš poraz

između pakla i raja.

            .

Kliziš kroz modre vene,

bar da jednom istečeš,

odneseš tugu, probleme,

prestaneš dušu da pečeš.

                 .

Kliziš iz teških misli,

usnulih osjećanja,

neki su putevi bivši,

drumovi rastajanja.

Pročitaj cijelu poeziju

Sreli se na 

Plavom morskom

Žalu gdje stijena

Raduje se 

Pjenušavom valu

Oskar i Stipe.

         .

Sretni su zbog tog

Susreta bili pa su se

Srdačno pozdravili

Zamahnuli krilima

Dodirnuli se kljunovima i 

Pustili uzvik koji

Je cijela plaža čula

Gdje si ti meni, Stipe

Šta ima kod tebe?

Da li te krilo još boli?

Oskare, prijatelju moj

što da ti kažem?

Kod mene sve po 

Starom, galebarim 

Od Kamenjaka do 

Zlatnih stijena i 

Nema gdje me nema.

A kako ti, Oskare 

Provodiš dane?

Ja ti, Stipe moj

Uživam u Rovinju

Ispod Svete Fume 

Najdraže mi je biti

Od tamo sve goste

Mogu popratiti.

A i lijepi pogled na 

More imam dok

Srdelicu za ručak

Snimam.

           .

I pričaju tako

Prijatelja dva

Al tamo se dolje

Netko jesti sprema

Pa su nestrpljivi

Tko će prvi do

Hrane stići.

        .

Dalje nisam

Pratila šta je bilo

Sigurna sam da su

Se dogovorili

Čula sam uzvike

Bok, Stipe, čuvaj  to krilo!

Ćao, Oskare, pomalo

Do Rovinja 

I pozdrave prenesi 

Svima.

Pročitaj cijelu poeziju

Možda ne bi bilo loše

želje da nam se pomnože,

da ne mislimo samo na sebe

kad za ruke počne da zebe.

               .

Moguće bi bilo sasvim dovoljno

da ne odmažemo umesto da pomažemo,

možda bismo ogrejali ruke bez po muke,

donosili pravedničke odluke.

                 .

Dok nekima sunce greje

kod drugih sneg gusti veje,

jednima se sreća smeje,

drugi – srećan apsolutno nije.

                     .

Pitanja je raznih mnogo,

ne beži bazna podlogo,

još će toga da se slaže,

mnogo reči važnih kaže.

Zvonimir Nemet

Pročitaj cijelu poeziju

Iz duboke noći, u teškoj čahuri,
promatrah svijet iz daljine,
srce mi bješe umorno, bez krila,
zarobljeno u nijemoj tišini.

                  .

Ali svjetlost probija svaki zid,
kad vrijeme pusti čežnju da sazrije,
dah vjetra, tanka nit,
nježno otpušta stare, uske okove.

                      .

 Sada nosim boje na svojoj koži,
koje mi je život tiho darovao,
moja pjesma postaje slobodna i čista,
crta krug života na obzoru.

                        .

 Ja sam riječ koja letjeti zna,
leptir na sunčevoj svjetlosti,
i počinjem sasvim ispočetka –
kao lagana, pernata pjesma iz sna.

Pročitaj cijelu poeziju