Noć me nije pitala želim li izaći.

Samo me povukla za kaput

i izvela na ulice

gdje se svjetla pale

kao lažni oprosti.

            .

Grad je disao teško.

Mirisao je na vino koje se prolilo,

na znoj tijela što su se prekasno vratila kući,

na parfem žena

koje još nisu odlučile

hoće li biti voljene ili zaboravljene.

Baudelaire bi rekao:

„Ovdje ljepota hoda s raspadanjem pod ruku.“

                  .

Hodala sam polako,

kao netko tko zna

da se sudari događaju

kad žuriš.

Ispod mojih koraka

kamen je bio topao,

kao koža koja pamti

previše dodira.

              .

U izlogu sam vidjela svoj odraz.

Lice koje je znalo željeti.

Tijelo koje nije bilo nevino,

ali ni pokajničko.

Samo svjesno

da svaka strast

ima cijenu

i da se ona ne plaća novcem.

                  .

Sjetila sam se ruku

koje su me dodirivale

kao da žele posjedovati svijet

preko mene.

Usana koje su govorile „zauvijek“

dok su već mislile na odlazak.

U tom sjećanju

nije bilo bijesa.

Samo slatka gorčina

poput zadnjeg gutljaja vina.

                .

Na uglu je stajao muškarac

s pogledom koji zna previše.

Nije mi se obratio.

To je bio čin poštovanja.

Neke se tame

prepoznaju bez riječi.

             .

Ušla sam u bar

gdje stolovi ljiepe prste,

a tišina je glasnija od glazbe.

Naručila sam piće

koje peče.

Htjela sam osjetiti

gdje mi tijelo još reagira.

Živa sam,

rekla sam sebi,

i to je opasno stanje.

                 .

Grad me nije spasio.

Nije ni trebao.

Dovoljno je bilo

što mi nije lagao.

Što mi je pokazao

da se ljepota ne rađa u čistoći,

nego u hrabrosti

da pogledaš vlastitu sjenu

i ne okreneš glavu.

             .

Kad sam se vratila kući,

miris grada ostao je na meni.

Kao dokaz.

Kao grijeh bez kazne.

Kao istina

koja ne traži oprost.

          .

Legla sam bez molitve.

Bez plana.

Tijelo je znalo

da je preživjelo još jednu noć

u kojoj nije pobjeglo

od sebe.

      .

I to je bilo dovoljno.

Pročitaj cijelu poeziju

It was only a sunny smile,

And little it cost in the giving,

But like morning light

It schattered the night

And made the day worth living

.

B E J A Š E     T O     S A M O… 

Bejaše to samo sunčani smešak,

što malo košta kod davanja,

ali kao jutarnje svetlosti moć

učini da se rasprši noć

i stvori dan vredan življenja.

                     .

S engleskog prepjevao  Milan  Drašković      

Pročitaj cijelu poeziju

Želio sam biti vatra.

Ne ona što blago pucketa u kaminu,

već ona što proždire gradove,

što ostavlja trag na nebu

                .

Gledali su me kao da sam pukotina u zidu,

kao da su moje riječi ‘rđa na jeziku,

kao da sam od kamena mogao postati zlato

kad bih se samo malo prilagodio.

Ali ja nisam znao kako.

Pa sam lutao ulicama gdje svjetla ne dopiru,

pijuckao filozofiju iz razbijenih flaša,

puštao dim da mi crta sudbinu na plafonu

                                  .

Tražio sam ljubav u rukama koje ne znaju zadržati,

u očima koje gledaju kroz mene.

Ljubio sam usne koje su bile prazne,

grlio tijela u kojima nisam pronašao dom

                     .

Nisam postao Bukowski,

niti Van Gogh.

Nisam umro od genijalnosti,

samo od vlastite sjene.

Nisam bio Rimbaud,

da pobjegnem u divljinu i izgorim mlad.

Nisam bio Dostojevski,

da napišem bol koja će nadživjeti stoljeća.

Niti Poe,

da pronađem utjehu u tami,

među gavranima i neispavanim noćima

                     .

Bio sam samo loše napisana pjesma,

mrlja tinte na rubu papira,

previše razmazana da se pročita,

a premalo jasna da se pamti.

I dok su drugi slikali svjetove,

ja sam crtao vlastiti ponor.

Dok su drugi pisali vječnost,

ja sam zapisivao trenutke

koje nitko nije želio zadržati.

Nisam postao Bukowski.

Niti Van Gogh.

Niti itko čije će ime

ikada odzvanjati u tuđim grudima.

Samo tišina.

Samo sjena.

Samo neizgovoreni stih

koji se gubi negdje između sna i zaborava.

                      .

Sad pišem ovo pismo iz pepela,

razmazujem mastilo po požutjelom papiru,

čekam da vjetar odnese zadnje riječi

jer ionako više nema ko da me pročita…

                    .

Želio sam biti vatra.

Ne ona što blago pucketa u kaminu,

već ona što divlja kroz kosti,

što proždire sve što dotakne.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Sjetite se onih starih i bolesnih,

nemoćnih i siromašnih,

onih koji bi dali sve,

da imaju nekoga uz sebe.

                 .

Ne okrećite od tužnih očiju glavu,

ne ignorirajte osobu koja teško hoda,

jer vaša mala gesta nekome puno znači,

a vašem srcu to je sloboda.

                    .

Uputite često lijepu riječ

jer lijepa riječ za dušu je lijek,

pozdravite susjeda, neznanca, dragu osobu,

nije teško biti čovjek.

                  .

Ako vidite da netko pada na dno,

pružite mu ruke, budite tu,

jer možda su ga nečije druge ruke gurnule,

a vaše mu možda pomognu.

                        .

Budite uho koje slušati zna,

jer nekome to puno znači,

budite sunce koje zagrijati će nečiji dan,

a nikako oblak koji ga oblači.

                 .

Zagrlite nekoga baš danas,

ne čekajte sutra,

jer možda je nekome baš zagrljaj vaš,

jedina nada za bolja jutra.

Pročitaj cijelu poeziju

Nema toga ko dugotrajne boli voli,

da se hitro izvuče iz problema,

treba, u tren oka, da se osokoli,

iskričavim mislima put otvori,

mogućnost kad se promoli.

               .

Varnicama u pohode

da prednosti pobede

ne mora mahnitim galopom,

može i tiše,

mirnom vodom.

         .

Bez malera,

začkoljica se smesta otera,

a gde život nije fer

malerozan je smer,

beži od njega, eheeej.

              .

Oslobođeni od straha

i dinamičnih dvoumljenja

ne prezaju od mraka

i snoviđenja;

dva života nisu za poređenja.

                .

Diskutabilno nije

da život ume da dribluje,

ali ko se snađe na vreme

poseje sreće seme

za konstantno fer usmerenje.

Činjenica očigledna stoji

da odvajkada svako za sebe

samo najbolje želi,

za status se društveni bori,

samouvereno u toj igri gori.

Pročitaj cijelu poeziju

Zbogom ljubavi ove duše.

Oprosti ako sam ti izmamio duhove

u predzornim satima,

gdje još uvijek možda,

misliš na mene

s ljubavlju svake nedjelje,

poput molitve

božanstvu koje vidjet se ne može.

.

Želim da nađeš te hrabrosti

i kao mit preda mnom možeš stajati.

Iako, moja koljena će klecati

od obožavanja,

kao da dobivam duše spasitelja.

.

I možda ne bih bio jači za trčanje,

ali jači sam za povratak ulici,

nakaza na nevezanoj uzici,

govoreći “oprostite za riječi iznevjerene”

.

Zato prestani gledati kroz prozor,

gore na nebu i iznad moje glave.

Pokušaj mi reći da sam ti bio stvor,

duhovit nakon sumraka do zore,

s tom suzom u oku, kao moje more…

.

Zbogom ljubavi ove duše…

Tu je brava s ključem,

koja ne čeka nikad više

da se otključa srcem…

Pročitaj cijelu poeziju