Suzana Marić- “Neću prodat djedovinu”
Neću prodat svoju djedovinu,
ni za zlato, ni šaku dukata,
ostavljam je kćeri i sinu
pocek ovaj, ova stara vrata.
.
Tu je ova moja soba mala
Tu sam prvi korak prohodala.
Tu se baka sa mnom mučila,
mijesiti me bijeli kruh učila.
.
Tu još vidim moga starog djeda
okom plavim kako me još gleda,
uz njega je vrana kobila.
Kako li je samo lijepa bila.
.
Nit za novce, ni za glavu živu
neću prodat onu staru njivu
na kojoj se pšenica zlatila
gdje sa znoj sa lica prolila.
.
Neću prodat dvora širokoga
niti štalu, niti brezu staru…
Neće gazit po njem’ tuđa noga
niti brašno čuvat’ u ambaru!
.
Nek’ se pjesma sad ori sa šora
nek tambure sviraju do zore
djedovina očuvat’ se mora,
To je zavjet – prodat se ne more!
.
Suzana Marić
Kristijana Peršić “Stipe moj”11
Poslušala sam ja mog prijatelja Stipu kad mi je rekao da češće tuda prođem i na naše mjesto dođem.
I evo prošla jutros i naravno između galebova svih moj prijatelj Stipe glasno se nešto sa svojim sinom Ivom raspravljao pa me odmah ni primijetio nije.
.
Približim se i čujem njihovu raspravu
” Ive moj, sine dragi, ajde si neku družicu potraži, pogledaj oko sebe, svi nekog imaju osim tebe “
Ive moj se suprostavlja
” Šta ti misliš da je mladu pronaći tako lako ?
Ja se trudim i znatiželju njihovu probudim , ali nijedna se udavala ne bi , samo bi se šminkale , modirale i na kavice išle i bračni bi život rado zaobišle.
Možda u tvoje doba tako nije bilo, ali eto sad se to promijenilo.
I mira mi daj, kad mi vrijeme bude oženit ću se znaj !”
I dok sam ih slušala nisam niti pokušala
Razgovor prekinuti, važan je bio i koliko god da sa Stipom popričat sam htjela pustila sam ih da olakšaju dušu i da se malo raspušu.
.
Krenem i iz daljine pozdrav čujem
” Baš si prijateljica prava, hvala što nas nisi prekidala
Ciao mia amica,
Baš si dobra ti Kika “
Dino Špaleta “Nekad i sad”
Misli mi se vraćaju u djetinjstvo. Živjeli smo slobodu. Na selu, bez granica i pravila. Bili smo vječno u pokretu.
Imali smo svoje male stadione. Ne ušminkane kao danas, s antistres podlogama. Nama nisu ni trebale – koljena su ionako bila krvava. Igrali smo na livadama koje smo sami kosili. Golove smo pravili od drva ili od dva kamena. Klupe za rezervne igrače bile su zadnja sjedala iz nekog starog automobila, najčešće Zastave 101 ili Renaulta 4.
Već tada smo imali domaći i gostujući teren, svaka ekipa na svom dijelu sela. Nije bilo reflektora, samo poneki bljesak trepereće javne rasvjete i strah da će se ugasiti ili da će roditelji doći po nas prije posljednjeg zvižduka.
A utakmice su trajale vječno. Nadao sam se da će i djetinjstvo trajati tako dugo. Nažalost, nije.
Danas su sva igrališta uređena, a ipak uglavnom zjape prazna.
Dušu igralištima ne daju golovi, podloge ni prazne tribine. Daju je djeca.
Gdje su?
Ankica Biskupović “Ono što ostane”
ONO ŠTO OSTANE
Na kraju života možda ćemo otkriti da nas nije određivalo ono što smo posjedovali — ni titule, ni kuće, ni priznanja. Preostat će nekoliko ljudi kojima smo bili dobri i nekoliko onih kojima nismo.
Za nama će ostati riječi koje smo izgovorili i one koje smo trebali izgovoriti, možda i stablo koje smo posadili, nečije sjećanje ili tek priča.
Upravo zato književnost tihih ljudskih sudbina ima trajnu vrijednost: ona vraća dostojanstvo životima koji nisu promijenili svijet, ali su nekome bili cijeli svijet.
Čovjek ne mora biti velik pred poviješću da bi njegova bol bila velika, niti slavan da bi njegova ljubav bila vrijedna pamćenja. Ne mora biti junak da bi njegov povratak, kajanje ili jedna zakašnjela riječ u sebi nosili čitavu ljudsku dramu.
Jer na kraju možda nije presudno koliko smo daleko stigli, nego postoji li još negdje svjetlo koje će se upaliti kada se vratimo.
I jesmo li imali dovoljno mudrosti vratiti se prije nego što se ugasi.
