Dok satenska s tebe klizi krinolina,

što raskoši plamen od očiju krade,

tetoviram stazu klancima oblina

proždirući žudnjom zadnje barikade.

                      .

Po pučini bluda razbacuješ mrežu

razbuktalih žila da bi drhtaj svaki

vrelih mi damara što gladno te stežu

privukla na mamac nemirni i slatki.

                       .

Pikantni mirisi uzavrelog runa                  

mrvili su u prah disonantne zvuke

dok napetost je popuštala strunâ

na kojima tvoje svirale su ruke.

                       .

Na rijeci čednosti srušili smo brane

da i modroj zori žare se obrazi,

a u gnijezdu strasti novu želju hrane

rosnoga zrcala bestidni odrazi.

                       .

Zbog grijeha ljubavi ne osjećam srama

makar ga morao platit’ hladnim grobom

ispod žrtvenika Venerinog hrama…

jer jedini grijeh je ne zgriješiti s tobom.

Pročitaj cijelu poeziju

Olovno nebo

U rano jutro

Prepuno je oblaka

Sprema se da pusti suze

Grmljavinom iznenada

Pročitaj cijelu poeziju

Vrijeme mjerimo satovima, a život drukčije. Postoji čas u kojem nekoga možemo zagrliti, reći oprosti ili ostati, čas kada možemo pokucati na nečija vrata i još čuti: „Uđi.”

A onda dođe dan kada vrata možda još stoje, ali iza njih više ne živi naš život. U tome je jedna od najokrutnijih spoznaja odrasla čovjeka: ne možemo popraviti sve što smo napokon razumjeli.

Možemo se pokajati, ali ne i vratiti dvadeset godina; možemo priznati krivnju, ali ne i vratiti mladost onomu tko nas je čekao. Možemo ponovno stati na isti prag, no ni prag ni mi više nismo isti.

Zato oprost u ozbiljnoj književnosti nije gumica koja briše prošlost. On ne poništava posljedice; njegova je veličina u tome što čovjek priznaje istinu čak i kada mu ona više ne može donijeti nagradu.

Tek tada pokajanje prestaje biti trgovina.

Pročitaj cijelu poeziju

Čuvaj je…

Pusti je neka cvjeta,

žena je duša ovoga svijeta,

ona koja može i kad ide, i kad stane,

koja gasi svaki požar kad plane…

                 .

Ne budi uzrok njezine boli,

budi onaj koji je cijeni i voli,

ne upućuj joj riječi koje je guraju na dno,

jer ona ne zaslužuje to.

                .

Njeguj je kao najljepši cvijet,

ona čini ljepšim ovaj svijet,

ljubavlju je zalijevaj svaki dan,

i nikad joj nemoj srušiti san.

                  .

Ne potapaj njezinu snagu,

već uživaj u tom blagu,

koji ti tako radosno pruža,

ona je tvoja,budi i ti njena duša.

                         .

Žena može i od sebe više,

snagom svaku slabost za tren briše,

čuvaj je kao malo kapi vode na dlanu,

probudi osmijeh svakom njenom danu.

                           .

Nemoj je zapustiti, zaštiti je od zla,

neka u njenim očima uvijek život sja,

ne daj joj da uvene poput tužne ruže,

pruži joj najbolje iz svoje duše.

            .

Žena može sve,

i kad misliš da nemoguće je,

iznenadi te njena snaga,

zato je čuvaj poput najvećeg blaga.

Pročitaj cijelu poeziju

Nakon što sam u svijet svoju fikciju pustila

Mnoga lica nisu ni riječ izustila

Stvarnost se još više od mene udaljila

U kutijicu svojih knjiga sam se umanjila

Kao moljac grickajući hiljade stranica

Lepršajući po nebu kao plaha ptica

Koja nijednom jatu ne pripada

Čije srce potiho strada

Ne mogavši pobjeći od svoje biti

Ne mogavši se od istine sakriti

Mahnito krilima ptica lepeće

Ne traži ona nikakve iluzije sreće

Prestani tražiti razumijevanje

Zaustavi infantilno sazrijevanje

Ptico, otvori svoje srce i prhni visoko

Ptico, ne traži da drugo oko gleda tvoje oko

Tvoje šarenice i zjenice nek u sebe gledaju

Jatu svoje predodređenosti nek se predaju

Neka šute i udalje se svi koji trebaju

Istina je da nikad nije bila stvarnija tvoja stvarnost

Istina je da samo sebi duguješ oprost

Za tren sumnje u riječi koje moraju teći

Oblike gline koji se moraju ispeći

U koje se puhne pa polete ptice

U koje se puhne pa sva lica postanu jedno Lice,

Ono u Ogledalu.

Pročitaj cijelu poeziju

Preci sa Maratona u ogrtaču od vetra,

pred krhkim nebesima uz pesmu galebova,

pesma nuđena vetru sred Dominion skvera,

spram mermernih bogova prošlost puna stihova.

                                  .

Ljudi u tramvajima i sneno šaputanje,

tišina na usnama spokoj otmenog sveta,

predelom njenog tela naslepo putovanje,

uz blag ukus cinizma stranac sred tvog kreveta.

                                       .

Monah iz Nju Džersija, talisman međ’ prstima,

sa šarenim pticama i vodenim zmijama,

kroz pesmu heleniste biti blizu mrtvima.

                          .

Porušeni gradovi kod glasnih opomena,

kroz tajanstveni pejzaž sa crnim kočijama,

krah svetovnog života iza mnogo imena.

Pročitaj cijelu poeziju