(posvećeno Vesni Parun)
I.
Odavno se osjećam zarobljena u sebi
Poput ledene siluete
Pod vrelom kožom
Nemoćna se izvući
Osloboditi se te ljušture
Što noge mi sputava
Konopima nemoći .

Želim pobjeći iznutra
Vriskom pozdraviti novu sebe
Rođenu, preporođenu
U inat gnjevu
U inat srdžbi
Suzama okamenjenim
Danima neispunjenim
Noćima besanim .

Bježim od sebe
Jer nemoć snagu ište
Tuga osmijeh
Nedodir, dodir strasti
Baklju, da zapali vatru
Da se led otopi
Konopi spadnu
Da budem slobodna od sebe u sebi.

Gađali su me kamenjem
A ja sam kamen na grudi privijala.
Ostavljali bez ljubavi
A ja sam samo ljubav željela.
Sudbinu svoju sam sa pjesmom dijelila
Njoj se ispovijedala, njoj se jadala.

Gorak zalogaj sudbina mi je
Na stol podastrla .
Užeglo vino u čaše točila.
Učila sam od života
Prkosila sudbini…
Inatila sam se danima
Koji su me kidali od godina mojih.
Da. Prkosna sam bila!
Smrt sam izazivala
Varala ju, bježeći joj.
Skrivala sam sebe u sebi i od nje.

Samo me je pjesma upoznala
Samo je ona moju muku znala.
Izlijevala sam sebe u pjesme svoje
U noćima u kojim bi se i
Mjesec od tuge skrio
A zvijezde bi sa mnom zaplakale.

II.
Pokora je moja teška.
Ja jedem kruh od sedam kora
I dijelim ga sa pukom sirotinjskim
Dok licemjeri toplu juhu
Srebrnom žlicom srču .

I volim i mrzim istovremeno.
Ljubav se moja u gnjev pretvorila
U bijes…
Prijevara me je ranila
Kosti mi polomila…
Ali uzdižem se iz prkosa
Svako moje slovo vrišti za pravdom.
Poslanje je to moje
U svijetu nepravde, bogohuljenja,
U svijetu gladnih istine.
Ja nisam anđeo istine.
Ja sam demon u tijelu žene
I gorim bijesom, gledajući ulizice zemaljske,
Djecu prašinom ratova hranjenu
Gledajući krah čovjeka.

III.
I opet pjesme moje
Trpe mene u meni i mene u njima.
Opet stihovi vriju –lava užarena se slijeva
Iz utrobe i srca moga.
Gorim gnjevom…
Riječi izviru …
Čitajte, čitajte me, nesretni!
Čitajte me ubogi!
Možda vas utješe riječi pjesnikinje
Kojoj je život pokora bio!
Čitajte me i vi licemjeri
Neka vam moje pjesme kazna budu!
Razbudite se pospani od života!
U pjesmi nadu pronađite!
Razbudite ljubav, darujte ju…
Ja sam svjedok…
Da se bez ljubavi umire !

SUZANA MARIĆ 21.11.2022.

Pročitaj cijelu poeziju

Neću te nikada odvesti na mjesto

njihova ukopa.

Ja se ne bojim od sebe, moja Iris.

Ti…ti si sav moj strah.

Tako ćesto ležim u prokletom blatu,

blizu porušenog grada i slušam zvižduk

željeza.

Moja Iris!

Spašavam se misleći na tvoje pozlatno

bogatstvo vlasi i modre oči.

I tada znam da me čekaš uvijena nadom.

Jer rat je prokleti gad.

Sjećaš li se kada su nas vjenčale ribe

pored Palagruže i kružile posrebrene.

Samo vjeruj da sam neuništiv,

kao svjetlo one modrine.

I kada budu obilazili moje saborce,

vjeruj da nisam među njima.

Jer ja sam živ sve dok tvoje večernje

nade budu vjerovale.

Moja Iris,neka vjeruju neznanci,

da me nema i neka me ištu mrtvozornici.

Ne vjeruj dokonima i očima što gledaju

zloćom, sjedeći pored konjarskih vatri.

Budi sa samoćom, jer samo kada si sama

znaj da sam blizu tebe.

Ti koja nisi mašta i uvijek si blizu mene.

Znaj da ću pretrpjeti sve strahove čovjeka.

Užarene kugle negdje na nebu koje

ne želim vidjeti.

I sa snom me čekaj jer ti samo tako znaš.

I žute perunike čuvaj blizu vode,

za mene i moj povratak.

Moja Iris!

 .

1991.

Pročitaj cijelu poeziju

Kao sjena u mraku ja nemam boju,
stojim nijema dok me vjetar briše
nitko ne čuje tihu bol moju,
niti vidi kako mi oči vlaže kiše.
.

Gomila prolazi, lica su znana,
al’ nitko ne zastane onako usput.
Ja sam samo polomljena grana,
što u samoći traži svoj tihi kut.
.

Nikoga nema da mi riječ bar kažu,
da čujem zvuk ljudskog govora,
pa neka mi muljaju, neka lažu,
slušat ću ih bez pogovora.
.

A duša bi samo da netko se sjeti,
da ruku mi pruži, da kaže mi ime,
pa makar na tren ko ptica doleti,
prije nego me prekriju vječne zime.
.

Ležim na zemlji zaboravljena, sama,
dok mraz mi polako prekriva lice.
Između svijeta i mene je bezglasna jama,
u kojoj šute sve moje ptice.
.

SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju

Meni je lako

utišati kišu

       .

pogledam samo u tvome smjeru

          .

sunce se

ukaže uz one dvije bore

oko tvojih usana

ususret pogledu

tvojih očiju

gdje

ponirem u dubine

točke

nedogleda

Pročitaj cijelu poeziju

U tišini večeri, gdje misli se gase,

ostaje riječ što ne traži glase

Ne vidi se, a u srcu traje,

kao trag što vrijeme ne daje

                    .

Sve što prođe, nestane lako,

ljubav, snovi — i boli svakako,

al’ jedna riječ, iskrena, čista,

u duši ostaje — tiha i ista

                      .

Jer nije čovjek ono što ima,

već ono što ostavi u riječima

Pročitaj cijelu poeziju

U očima tvojim pronalazim sebe,

u dodiru koji mi poklanjaš kako samo ti to znaš,

bez ijedne riječi s usana,

srcem mi ljubav izgovaraš.

          .

Prelaziš mi prstima po kosi,

držiš me za ruku da znam da si tu,

da znam da ti je stalo,

meni nije potrebno:” Volim te” ni “I love you”…

                     .

Dovoljan je samo pogled tvoj,

samo trenutak jedan jedini taj,

u kojem dušom osvajamo jedno drugo,

to je naš mali raj.

                .

Dovoljno je da se sklupčam onako nježno,

u zagrljaju tvom, dok nas zvjezdani sjaj prati,

to je dragocjenost koju nitko i ništa,

na ovom svijetu ne može da plati.

                    .

Samo taj trenutak mali,

u kojem se topim u pogledu tvom,

dokaz je ljubavi kad srce mi luđački lupa,

jer je tvoje pronašlo u mom srcu dom.

Pročitaj cijelu poeziju