Margaret Mitchell, žena koja je postala poznata po samo jednoj knjizi za razliku od Harper Lee koja je morala napisati dvije

.

Škotska Irkinja ili irska Škotlanđanka udrobljena u Amerikanku  imigrantskih korijenja kao i veliki Dontramp, Margaret (Peggy) Munnerlyn Mitchell, osoba svjetski poznata po samo jednom, ali vrijednom naslovu na knjizi, ali daleko više na filmu, rođena je u Atlanti, 8. studenog, 36 godina nakon što je William Sherman sa snagama Unije ujahao u sprženu i razrušenu Atlantu. Sad, je li to imao na umu pokojni profesor Carlos Maria della Paolera sa Sveučilišta u Buenos Airesu kad se za taj datum izborio da bude Međunarodni urbanistički dan, nije mi poznato.

Otac joj je bio odvjetnik, amater povjesničar i političar Eugene Muse Mitchell, a majka Mary Isabel “Maybelle” Stephens, sufražetkinja i katolička aktivistica (što bi za današnje pojmove  među “proscima” na trgu Bana Jelačića i splitskom Peristilu bilo apsolutno neshvatljivo), pa valjda otud i inspiracija za lik Scarlett O’Hara, razmažene, ali svojeglave kćeri bogatog južnjačkog plantažera. Gđica Mitchell pohađala je Smith College u Northamptonu, Massachusetts, jednu akademsku godinu, 1918.-1919. Napustila je fakultet kada joj se majka razboljela od gripe tijekom velike pandemije 1918., (poznata Španjola koja je stigla u Europu s američkom vojskom u Velikom ratu) i umrla je u siječnju 1919. U to vrijeme Margaret se vratila kući u Atlantu kako bi se brinula o očevom domu. Nikada se nije vratila na fakultet u Smith ili bilo gdje drugdje. Smith College je, međutim, dodijelio gđi Mitchell počasnu fakultetsku diplomu nakon što je njezin roman “Zameo ih vjetar” osvojio Pulitzerovu nagradu za najbolju knjigu 1937. godine.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

na ruži je trn

sanjivo uzdahnuo

samo je branim.

Pročitaj cijelu poeziju

Dajem ti ruke

Sva se u mene zavuci

I ćuti

.

Dajem ti oči

Pravo jesenje jutro

U mladom proleću

  .

Dajem ti dušu

Sobu bez prozora i vrata

U njoj se ljubav još rimuje

            .

Dajem ti ruke

Moje srce više nije moje

Pročitaj cijelu poeziju

Protežeš tijelo svoje,

poljupcima me osipaš,

a ja pružam ruke, odgurujem te.

Dok s nevjericom gledaš,

vidim ti flux ljubavi,

u očima, fluide što te mijenjaju.

Oko nogu život vuče,

skalarno polje prate,

dok pokušavaju meni da te vrate.

Vatri mojoj želiš što počinje

u neogenskom preobražaju.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

U bjelini nevinog

neba,

harfa se čuje,

fanfara zvuk.

Zlaćane niti tiho

trepere,

ptice s Anđelima

nebom lete.

Bjeličasta svijetlost

obasjava Anđeoska

lica.

Toplina se razlijeva

nebeskim svodom.

Pjevaju Anđeli

Rajskim djevama,

oblak dirigira

čarobnim horom.

Lepršaju Anđeoska

krila na lahoru

nježnom.

Rajska se pjesma

razlijeva u boje,

neviđene ljepote.

Na nebu suze sv.Ante

plaču, zbog

smrti i ratova koji se

na Zemlji vode.

Umilni glasovi Anđela,

nebesku harmoniju

Svemiru daju.

Ljubav i mir cijelom

Svijetu šalju.

Pogledaš li prema

nebu.

Ugledati ćeš zlaćani

trag.

To orkestar Anđela

nježno svira,

svima šalje poruke

ljubavi i mira.

Pročitaj cijelu poeziju

Posvećeno Stanku Vrazu
.

O, da mi je noć tvoja blizina,

da mi je zvijezda tvoj tihi glas,

ja bih u tami tražio svjetlost

i zvao te imenom kroz svaki čas

                     .

Cvijet sam što vene bez tvoje rose,

ptica bez neba, bez krila i sna,

jer ljubav što gori u srcu mom

ne zna za sutra, ne zna za „da“.

                       .

Ako me čuješ u šumu vjetra,

u suzi rose što jutrom se sja,

znaj — to je duša što tebe doziva,

i pati tiho… i voli bez sna

Pročitaj cijelu poeziju