Ljeto u kolovozu

Čuju se cvrčci

Stršljen jede smokvu

Oko podneva je

Obalu ljubi val

Pročitaj cijelu poeziju

Pustom ulicom hodam,

Vetar kroz krošnje,

Zvezde na nebu,

Još jedan korak do someha

I opet mi se osmehne početak.

Pročitaj cijelu poeziju

Ono što ti želim,

usnama ne mogu dovoljno reći,

srce mi zato stihove piše,

i niže svoje riječi,

u želji da pročitaš i da jedno znaš,

nemoj nikad sebe da ostavljaš.

Izvor života je samo u tebi,

u onome što čuvaš i gajiš u sebi,

u sjaju tvog pogleda, osmijehu što blista,

u duši koja je u svakom trenutku neokaljana i čista.

                          .

Znaš li da imaš tako prekrasne čari?

Nosi ih sa sobom i ne daj nikome da ih kvari…

Dijeli ljubav, uživaj u saznanju tom,

da je u srcu tvom ljubav našla dom.

                         .

Pusti ponekad i male suze izdajice,

da nakvase tvoje milo lice,

jer plakati nije sramota,

suze su dio života.

            .

Pusti emocije iz sebe van,

ne mora ti biti najbolji baš svaki dan,

neka ti bude dovoljno dobar da te osnaži,

vjeruj mi, i najteža bol kroz emocije se ublaži.

                       .

Ne opravdavaj se drugima, ne,

za svoja djela i svoje postupke,

odgovorna si sama prema sebi,

i zato: da na sebe zaboravila ne bi!

                       .

Ne plaši se osjećati dozu straha,

normalno je ponekad ostati bez daha,

nisi slaba zbog toga,ne,

zapravo,tek u strahu snaga pronalazi se.

                   .

I hej,ti koja čitaš ovo sada,

šaljem ti srce koje samo note ljubavi sklada,

u želji da ih poslušaš, da znaš da ne gubiš nadu,

jer pobjeda se osjeća tek pri snažnom padu…

                    .

Izvor života je samo u tebi,

zato, zagrli sve ono najljepše što nosiš u sebi,

i podijeli s drugima tu ljepotu,

da ljudi nauče što zaista vrijedi u životu.

Pročitaj cijelu poeziju

Čekanje teče strpljenju.

Molitva pruža pokrov.

Sati pletu paučinu želja.

Poziv dolazi tajno.

Svjetlost donosi mir.

Pročitaj cijelu poeziju

Nisi se vratio.
Prag je već pamtio
tuđa stopala,
a smokva više nije pitala more
gdje si.

Majka je čuvala kruh
i bijelu maramu nade.
Pod maslinom
čekala te do jeseni,
do Božića,
do tišine.

Poslije nije brojila dane,
nego zvona:
za rođenje,
za odlazak,
za ono posljednje.

Kad si se vratio,
more te prepoznalo,
kamen također.
Samo nje nije bilo.
Na prozoru je cvjetala
tuđa pelargonija,
a dijete učilo
prvu riječ ljubavi.

U ruci ključ,
u srcu kuća —
ni jedno više
nije pripadalo drugome.
Najdublje je prognan
onaj komu nema tko reći:
— Kasniš,
ali uđi.

Spustio si čelo na kamen.
Nisi plakao očima —
zaplakala su ramena,
ruke,
i tišina između riječi.

Ključ si ostavio
pod maslinom.
Ujutro je iz zemlje
niknula zelena grančica —
zemlja, more
ili ljubav
koja je napokon oprostila.

Masline su šumjele:
nije najteže ostati bez puta,
nego vratiti se
kad više nema ruke
da ti otvori vrata.

Pročitaj cijelu poeziju

Glas ti doplovi prvim strujanjem vjetra,

prigušen,

kratak poput daha,

napravi sitan rez sjećanjima

donoseći još uvijek,

poglavlja bez tvojih odgovora,

a toliko skupismo godina

          .

Sigurno vidiš,

opet su procvjetali irisi i perunike

i da, opet kasnim sa košnjom,

sve zbog onog samoniklog,

izgledom krhkog, plavog cvijeta

kojem dom je, u našem dvorištu

jedini uspravan, pozdravlja me,

iznikao za  moje kratkotrajne

dolaske i odlaske

            .

Melankolija

razdire tišinom praznog gnijezda,

osluškuje, proviruje

niti sama ne znam kada krene,

isprva tiha, suspregne dah,

a onda iz čista mira zamagli vjeđama,

zavijori težinom

neizrecivog

nedostajanja

Pročitaj cijelu poeziju