Mnoge sam noći
U sebi pjevala
Pjesmu tišine,
Pjesmu izgubljene ptice
Među sivim oblacima
Na plavetnilu nebeskom
Dok joj vjetar let usporava
Držeći ju na jednom mjestu
Bespomoćnu, umornu…

Pjevala sam tugu
Bez riječi.
Jesi li se ikada upitala
Što je skriveno u toj pjesmi
Zašto su riječi gorke
Poput pelina?
Nisi !
Ti, nikada nisi zastala
I osluhnula
Pokušala razumjeti!
Ti nisi imala vremena
Za moje pjesme!
Ti nisi vidjela tugu
Na mojim usnama
Dok je pjesma tekla
Tišinom uglazbljena!

Zaživjela je tišina
Kao oklop oko mene,
A ti to nisi vidjela,
Niti si pokušala me osloboditi!

Borim se sama
Stihovi lebde oko mene-
Usamljene ptice gnijezdo traže,
A ti si ga porušila,
Grančice suhe razbacala!

Pjesmo moja, tišinu skladaj…
Tišinu srca koje bolno kuca
I zaziva onu koja te nije čula!
Zaziva ljubav željom ovjenčanu,
Čežnjom umotanu…
Samo jedan dodir …
Pogled…
Osmijeh…
Sakupili bi se stihovi
I glasno zapjevali o sreći.
S:K:M

Pročitaj cijelu poeziju

Ženo…
Pokorna žena budi
Sagni glavu svoju
Uvij svoja ramena
Ponizno trnje gazi
Služi mu nijemo , bez riječi
Jer ti si samo žena…
Ta, on je glava kuće
Gospodar tvoj
Služi mu , vjerna budi
Jezik uvuci
Kuhaj, peri i peglaj
Rađaj djecu, othranjuj, uči
Žena je stvorena da služi i radi
Rob da bude mužu i kući
Kad šta ne valja progutaj , ćuti
Bolji će dani doći
Slušaj muža , služi mu vjerno
I tako život će proći
Gutati nepravde moraš
Omalovažavanja, poniženja
Tako je od pamtivjeka
Čovjek je beg
a žena mu sluga
Nevažno što ju uze
za životnoga druga…
To su riječi naših predaka
Očeva, majki , baka
Kako je ženi živjeti tako?
Dal joj je sudbina tak’a?
Ili?
Ženo…
Poslušaj glas unutar sebe
Ponosno glavu gore
Uspravi pognuta ramena
I ti si Božje stvorenje
Rođeno kao žena
I ti pravo na život imaš
Život dostojan življenja
Dosta je nepravdi više!
Dosta je poniženja !
Živi i radi
Praštaj i voli
Al živi život!
Živi!
Ak’ ti se pjeva pjevaj!
Ak’ ti se slika slikaj!
Ak’ ti se piše piši!
Imaj svoj hobi!
Ono što voliš
Ne daj se sputavati u svemu
Ne možeš uvijek ugađat drugima
Ne možeš uvijek ugađat njemu
Čovječe….
Pusti ju da živi
Život je jedan
Ako ju volis imalo
Ako ti je bar malo stalo
Podrška budi joj u svemu
Kao i ona tebi
Oslonac čvrst joj budi
Nježno ju privuci sebi
Šapni joj da ju voliš
Da voliš hobije njene
Pa makar i da slažeš malo
Pravi se da ti je stalo
Zamisli da pati kćerka tvoja
Sestra ti ili mati
Ostavi ona shvatanja stara
Ljubav ljubavlju uzvrati
Poštovanje poštovanjem
Poslušaj glas unutar sebe
Taj glas donosi spas
Za oboje vas
.
Luca Mamić , 16.03.2024.

Pročitaj cijelu poeziju

Isar još šuti, srebrn i dubok,
dok svijet spava svoj tok umotan u maglu.
Ali u korijenju, duboko u tlu,
budi se čežnja u ranom snu.
.
Priroda diše, i uzdiše tiho,
kroz staro se granje probija snaga.
To je drhtaj, taj prodor ka svjetlu,
što kida led u jutarnjem pletu.
Proljeće nije tek datum u nizu,
u mojim je prstima, sasvim blizu.
Prije nego pupoljak na obali sine,
moja je paleta dio te tišine.
.
Osjećam smaragd, zlato i plavet,
prije prve rose, kao tihu utvaru.
Jer poezija je srce što skriveno bije,
i boju nade na obalu lije.
.
Spomenka Krebs-München, Svjetski dan poezije

Pročitaj cijelu poeziju

Grad je bio star, ali ne zbog godina — nego zbog tišina koje su se u njemu zadržavale.

U njemu su ljudi živjeli brzo, ali su uspomene hodale sporo.

Ana se vratila nakon deset godina.

Nitko je nije čekao.

Ali sve ju je prepoznalo.

Ulica kojom je nekada trčala bila je ista.

Prozor na kući još je gledao prema moru.

Čak je i klupa, na kojoj su sjedili, ostala na svom mjestu.

Samo njega nije bilo.

Sjedne.

Ruke joj dodirnu drvo koje je pamtilo više nego ona.

„Zašto se vraćamo?“ šapne.

Vjetar ne odgovori — ali donese miris prošlosti.

Sjeti se dana kad su rekli da će ostati zauvijek.

Zauvijek je trajalo kratko.

On je otišao prvi.

Ona kasnije.

Ali uspomena nije otišla nikada.

Ustane.

Grad nije bio isti — ali nije bio ni stran.

Jer neka mjesta ne pripadaju vremenu.

Ona pripadaju nama.

I dok je odlazila, shvatila je:

ne vraćamo se mjestima —

vraćamo se sebi.

Pročitaj cijelu poeziju

Gospodine, stojim pred Tobom ogoljene duše, umorna od lutanja;operi me svojom krvlju, Isuse
u ovoj tišini moje srce vapi: operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Moje su ruke prljave od zemaljske prašine i sitnih izdaja ljubavi;
pogledaj moju slabost i snagom svojega križa operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Ne tražim opravdanja, jer Ti poznaješ svaku moju misao prije nego nastane;
dok u suzama tražim Tvoje lice, operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Neka ta sveta rijeka poteče kroz pukotine moga bića i iscijeli stare rane;
da budem bjelja od snijega pod Tvojim pogledom, operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Kad nastupi mrak i neprijatelj podsjeti na moje padove, ja se sklanjam u Tebe;
svjesna da si Ti moj jedini zaklon, ponavljam: operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Želim hodati u svjetlosti, slobodna od okova koji me vuku k dnu;
dok Ti predajem svoju volju i cijeli svoj život, operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

https://drive.google.com/file/d/1QLfu7Z09WBqh6_yv9zEjVefS8sK29z9m/view?usp=sharing

Pročitaj cijelu poeziju