PRAZNINA
prazninu obasjava svjetlost križa
jačinom koja prelazi u bol
ima li pak smisla
sjesti za njen stol
sama u praznini
i ona u meni
jedna u drugoj zrcalimo svijet
vrijeme je dakako
i s njom i sa mnom
i pad i let
i klanjamo se
do samog dna praznine
da ona u moje
a ja u njeno ime
ispijemo čaše gorčine
SVJETLOST VJEČNA
Nad svim bdije svjetlost vječna,
nad tišinom mora, vala,
oblacima,
u svitanju novog dana što se budi,
uvijek nova, druga uvijek,
vidicima. (više…)
Kad ta draga voda , u bujicama
razara sve pred sobom
ja vidim divove oko sebe
kako udaraju slijepo , sve,
i nije im bitno gdje i sta udaru
bitno im je da udaraju…
neznajuci ironiju zivota
da su samo tu privremeni gosti…
U ranu zoru praćen tišinom
ispisujem pjesme bez riječi i rime
u kišnoj ulici nepoznatog grada
i prkosim sjećanjima
koja me vijekovima progone
Ostavljam za sobom
pješčane gradove
kao ptica selica
slijećem na tuđe prozore
i uživam u izlascima sunca
Tek kasnije budi se grad
priznaje da je opet
sanjao o tebi i pita se
kuda idu usamljeni ljudi
Ne trudim se da pronađem odgovor
puštam kiše da pjevaju umjesto mene
i tražim dječaka u sebi
Marija
katarinab
Aljoša