Plašljiva je sjenka. Bježi ispred sunca da ju ne pojede. Tako se često zavuče u zaklon da ju ne bi našlo. Danas je sunce stvarno gladno pošto već dugo nije izašlo da nahrani druge. Tako hrani i sebe. Inače mu sjenke nisu glavno jelo na jelovniku, al nikad se ne zna budući da glad stvara čuda u glavi, a pogotovo u želudcu. U svojemu bijegu sjenka je našla staru, osamljenu kuću gdje se skrila iza paučine. Kada je sunce ušlo kroz prozore, nije ju uopće primjetilo jer je imalo puno posla osvijetliti i otopliti vlažne stijene i izvaditi iz njih sav hlad koji se nakupio za vrijeme njegovog odsustva. Dok je sunce odlazilo, slučajno je provirilo iza vrata promatrajući sobu već dugo ugaslog kamina i uhvatilo poznati osjećaj prisustva tamno sive fleke koja se pomicala njegovim pogledom. Tako je primjetilo oči koje su gledale kroz paučinu poput dva mala pauka. Sjenka ima sposobnost kamuflirati se i može mijenjati boje poput kameleona, a sunce ima dobar nos za takva smicanja oblika i boja. Uhvatilo je njenu bistru namjeru i prišlo svojim vrućim licem. Sjenka se još više stisnula uz stjenu dok joj sunce nije prišlo na dohvat svoje svjetlo rumene boje. Nastala je tišina, još hladnija od sjenke same. Činilo se kao da traje satima. U jednoj sekundi sunce je progovorilo riječima: »Da te ne znam, zlatom bih te platio. Pustit ću te na miru, ako mi obećaš da ćeš pratiti samo one koji imaju mogućnost stopiti se mojim dahom. I nemoj nikada bježati ispred mene jer to znači da bježiš ispred sebe. Ako staneš tamo gdje nestajem, tamo će te zvijezde pokupiti i odnijeti kroz noć, pravo na drugu stranu tame gdje boje slijevaju nježnije zvukove mekšim padom gledajući srebrno lice kako skuplja snove da bi moglo nanijeti sjaj na patinu. Tamo ćeš saznati da noć nije samo negativ dana, već i dijapozitiv kojemu trebaš.»
Kiša
modro je more i rosa i paučina na modrom kamenu ispijam slane kapi kao glas školjke kišu ću kišom politi vrijeme nevremenom u oluji će narasti nada i nada će cvasti s nadom ću srasti s nadom ću korijenje pustiti u stablo se pretvoriti lišću govoriti kišu ću po sebi politi
Nebeski let
Noćas letim nebeskim prostranstvom,
bez straha visina, bez čežnji tišina.
Širim krila u potpunom mahu,
veselim se zvijezdi, mjesecu i mraku.
Visine mi sada novu snagu daju,
nošena vjetrom letim ka Raju.
A onda, trenutkom rastvorih oči,
gle ja sam u sobi, tek ponoć će doći.
I skužih tužno da sanjala sam slatko.
Jedino mi žao, što trajalo je kratko.
Zlatousti
Ti izgovaraš zvijezde
u modrim plimama napaćenih ružmarina.
Od svoje prve noći izuzimaš se iz sna
i predvodiš ukope
zlosretnih sijača tuga i krotitelja krvi
koji su oživjeli bez pristanka tvog zlatopisa.
Oprost nestajanja zadobiva se
samo plačom pred uzglavljem neba.
Nisi ti ni prorok niti pomazanik zlata.
Mimohodi usahlog cvijeća
veličaju te zvjezdanim ušćima,
jedino u kojima nisi prevara jutru.
Zlatousti, tebe nitko nije izgovorio
kao naš prolog među povojima zla.
Mihaela
Murtulica
Marija