Obavještavamo zainteresirane da umjetnica Dijana Nazor Čorda ima  izložbu slika, tapiserija i objekata (stolaca) “Vidljivo-nevidljivi anđeli” koja će se održati u Zagrebu, u Napretkovom kulturnom centru (Bogovićeva 1), 3. 12. u 19:00 sati.

Izložbu će otvoriti povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Stanko Špoljarić.

U glazbenom dijelu će nastupiti poznati pijanist Hari Gusek.

Izložba je za posjetitelje otvorena do 31. siječnja 2025.

Dijana Nazor Čorda je je poznata kao prva slikarica koja je doktorirala područje infrared slikarstva, spoja umjetnosti i vrhunske znanosti.  Da podsjetimo o čemu se tu ustvari radi. Radi se o stvaranju dvostrukih slika; vidljivih i nevidljivih. Jednu sliku vidimo golim okom, a kada je osvijetlimo infracrvenim zrakama, vidimo i sliku koja se krije ispod vidljive površine. Budući da neke boje propuštaju infracrvene zrake, ostaju nevidljive. Druge boje ih ne propuštaju i zato su vidljive. Dakle, golim okom vidimo sliku koja nam se prezentira, ali tek kada se uključi infracrvena kamera, vidimo na istoj podlozi drugu, sakrivenu sliku.

Tema ove izložbe su dvostruke slike anđela. Onih vidljivih i onih nevidljivih.

Marija Juračić, prof.

Pročitaj cijelu poeziju

Susret u Vonderlendu duša kad predoseća,

Ostaju za tumača zagonetni stihovi,

Noći magične dok se odmotavaju snovi,

Eho predosećanja u danima proleća.

                          .

Tamo gde su ostali dani divnog detinjstva,

Začarane su reči pročitanog soneta,

Ako pesma dozvoli da se stih odgoneta,

Jasmin kad procveta u vrtu našeg kraljevstva.

                              .

Atelje u sfumatu, skulptura usred skvera,

Sonet za setni tango ponajbolji je razlog,

Multiverzuma dah da osetim se pesnikom.

                       .

Iza vrata prošlosti stih u čeljusti vetra.

Neznanka s krinolinom, večera pod venjakom,

U toj Ulici lipa jednog leta epilog.

Pročitaj cijelu poeziju

Ona govori u poeziji.

Sa stisnutim usnama

iza prstiju je sigurna.

Olovka u jednoj ruci,

modrice u stisnutoj šaci…

.

Kažu da je dom tamo gdje je srce,

ali ona živi u ustima

svojih ljubavnika….

.

Njenih kovrča crni pramenovi,

sjaje crveno pod suncem.

Sramežljiva je, ali se ipak smiješi,

razdvojenih usana buđenjem.

.

Oči su joj sinonim za ‘nikad’,

ali ona nastavlja govoriti ‘uvijek’.

Riječi joj se nalaze na zapešću

i govori glasom izdanaka,

poput šiljenja olovaka.

.

Ona voli s inteligencijom, tko bi prišao,

da nikad ne bi ožiljke primijetio.

.

Vijci oblažu joj kralježnicu,

koja se savija u mrežnicu.

Ponosna sa svojim,

ožiljcima kirurškim,

čita svoju poeziju,

kao da joj svila

kroz usne pada…

Pročitaj cijelu poeziju

Na pečeni kesten mirisala je ulica
vjetar je svirao melodiju u molu
promrzli prolaznik dozivao je
ime ljubavi koja je ostala
daleko u nekoj ravnici
u društvu nepoznatih lica
prve pahulje započinjale su svoj ples
sve se činilo tako jednostavno
a stigao je rat
i sve je ostalo zabilježeno u meni
Volio sam da putujem noću
zaostalim vozovima
da po zamrznutim prozorima
ispisujem stihove, tvoje ime
godinu rođenja
a nisam znao ni da postojiš
da u tvojim očima
boje juga sanjaju zvijezde
kad na prstima prolaziš kroz noć
dok spava grad
U brdima su me čekale magle
smrznuto lišće i neobrane jabuke
drugovanje sa tišinom
koja je kao kroz ključaonicu
ulazila u moju samoću
jer tada te nisam osećao u blizini
i srce mi je obuzimala tuga
od brojanja pustih daljina
Nisam pamtio dane
tek poneku noć
koju sam pretvarao u osmijeh
i zamišljao kako se smijemo zajedno
na klupi ispred kina „Manaki“

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Još vidim tvoj lik, u rumeno praskozorje,

Još čujem tvoje riječi u dubini duše:

“Ugasit će se i posljednje iskrice plamena, usamljenog skitnice,

Uz polupraznu čašu u drhtavoj ruci, završena je pjesma-balada očajnika!”

Pogled ti se gubi u dimu cigarete.

Hvatam posljednje niti nade u neko smisleno, bolje sutra

Koje dolazi s novim svitanjima, izranja iz tmine, jala svakidašnjeg i

Tereta noći.

Zima je tu… Vjetrovi su donijeli hladnoću, zaledili srce koje traži

Toplinu, čezne za tobom.

Što želim?

Poletjeti s vjetrom ne mogu, a niti zagrliti te u javi.

Duša mi putuje beskrajem, tražeći smisao-sidro postojano u

Brodolomu, tražeći tebe.

Udišem duboko…

Nedostaju mi oni atomi kisika koje smo dijelili između poljubaca, u bijelim noćima.

I ova noć uzdiše samotna, tiha…

Plaču zvijezde u crnini nijemoj…

Smiješi se, Luna, širokim osmijehom, gledajući me odozgo.

Hoćeš li me prizvati s mjesečinom?

Hoćeš li me prepoznati u mraku?

Hoćeš li pružiti ruku djevojčici u ženi koja je ostala sama na raskrižju života?

Znaš da rane krvare, još zarasle nisu…

Još boli zvuk koraka na odlasku i okrenuta leđa.

Bole i sve one pahulje, u sjećanju, zaleđene s vrelim suzama.

Danas se opet prepuštam vjetru, neka mi mrsi kosu, miluje mi obraze.

Danas je vjetar začuđujuće topao, grli me nježno, meko…

Grli me kao nekada tvoje ruke i klizi mi po leđima.

Ludim li?

Čujem te kako s vjetrom pjevaš našu pjesmu, umirujući me, tješeći me tihom melodijom.

Ne znam!

Posvuda odjekuju stihovi nedovršene balade.

Ni pero, se još nije osušilo, umočeno u tintarnicu moje duše, još čeka trenutak da se srce odledi, da versi poteku.

Čežnja cvate, žeđajući za kapima sreće, okrećući se prema novim jutrima.

I opet noć, dan prekriva.

Tugaljiva pjesma, zarobljene duše vješa se o zavjesu noći.

Usamljena ptica, polomljenih krila, poletjeti ne može, ostaje zarobljena u prošlosti, u pjesmi pjesnika skitnice.

Pročitaj cijelu poeziju