Na zidu pljesnivome,

slika, okvira prašna…

Čeka da ju dodirne

ta sudbina strašna,

ta ljubav, u životu joj, mračna.

.              .

I vremenom je ona pala,

neuredna da i taj zid krasi.

Od kruta stakla je zajecala;

O Bože, dušu moju spasi!

.           .

Tužnih li dana toj slici osta.

Sa visine, sad na podu leži.

Razbijena, uzdahne ta slika prosta;

Oh majstore, ležat mi je dosta,

k’ zidu pljesnivome, okvir moj teži…

.           .

Al i ruke vješte, majstorove,

ne pomognu zacijeliti joj rane.

I ostavi je tako, ležati na podu.

Svakim danom, sve više,

da gaze ju u hodu…

Pročitaj cijelu poeziju

Oblaci leže u meni

Jesen stvara geometriju tišine

Stabla ćute

I ja ćutim

Samo malo tužnije

              .

Moji krovovi sanjaju putovanja

U kapi kiše su našli mir

I nevidljivi su

I nepoznati su

Onom ko nema duše

               .

Trepere sa lišćem

Naučili su prespavati maglovit dan

Smeju se razbacanim tačkama

Na leđima žirafe

I znaju da jesen će proći

Mora

      .

Moji krovovi pod glavom

Sanjaju ptice

Velike šarene suncobrane

U plavom

U plavom

         .

Moji krovovi u travi

Tebi su slični

Pročitaj cijelu poeziju

Bez dlake na jeziku,

reći ću ti sve,

ne iza leđa

kako mnogi govore,

gledajući te oči u oči,

kod mene laž ne može proći.

                  .

Upoznao si me ranjenu,slabu,

nekada sam bila na samom dnu,

ali smogla sam snage, osnažila sebe,

i s ponosom sam danas tu.

 .

Žena kao ja,

voli, ne ostavlja,

prašta, ne zaboravlja,

zubima se bori,

za ono što voli,

dok u njoj plamen života gori.

         .

Žena kao ja,

slobodno diše,

rane u srcu čuva, ne briše,

kao podsjetnik na prošle dane,

tragovima boli utabane.

              ,

Gledaš u mene, jasno ti nije,

koliku snagu prepoznaješ u meni,

samo ću ti jedno reći, dragi,

radi se o puno jačoj ženi.

Pročitaj cijelu poeziju

Pjesnik zapiše:

Hrvatsku mi objesi

hrpa lopova.

Pročitaj cijelu poeziju

Možda zbog kiše

koja se kotrlja po krovovima,

iznenadne slabosti,

sitne greške u karakteru

vraćam se u vrijeme

kada smo, naoružani osmjehom,

započinjali svaki novi dan

Možda zbog uspomena

koje dogorijevaju,

nevine i napuštene pjesme,

tako čudne i daleke,

koja je, kao posljedica nostalgije i malo dara,

zaboravljena na starom skveru

Možda zbog nedosanjanoga sna

koji traga za svojim početkom

kao dijete, po čijem se srcu lako piše,

za izgubljenom igračkom

Možda zbog riječi

izgovorenih u spomen nekih davnih sjećanja

koja nam postaju strana,

a do juče su nam bila sveta

Možda zbog osjećanja

nalik na kajanje

koja su se nanizala tokom godina

i bezbroj pitanja bez odgovora

Možda zbog ptica

koje skaču po baricama

u slijepoj ulici u kojoj su svitala

moja sunčana jutra

Možda zbog avantura

koje su popunjavale praznine

u mom sistemu samoodbrane

i bile dobre za neko vrijeme

Možda zbog…

ne znam više čega

tek na tebe mislim

Pročitaj cijelu poeziju

„Oblaci nisu sfere,

planine nisu stošci,

obale nisu krugovi,

kora nije glatka,

a munja ne putuje

ravnom linijom.“

.

Ušao sam prerano u svoje tijelo.

Sve je zaboravljeno,  prekriveno

i prekomponirano.

Sve se zna…

Dakle, vi iskusni i mrtvi,

je li sve bilo dovoljno učinjeno?

Jer…

 … Ovdje sam da ponovim …

Pročitaj cijelu poeziju