Roman “Roj” hrvatske spisateljice Marije Juračić je intrigantno i višeslojno djelo koje izvrsno balansira između napetosti i duboke psihološke karakterizacije likova.

Ono što posebno fascinira  jest sposobnost autorice da metaforom roja  ostvari osjećaj klaustrofobije i neizvjesnosti koji drži čitatelja do same zadnje stranice. Priče Marije Juračić, pa tako i priča Roj, duboko dišu Kvarnerom – Opatijom, Rijekom, tom specifičnom atmosferom bure, mora i povijesnih vila. Marija Juračić ne piše površne trilere u kojima se sve rješava pukom srećom. Njezin je fokus na ljudskoj psihologiji, a Ika Ekl je istražiteljica koja promatra, analizira i razumije motive. Ona razvija priču kroz suptilne dijaloge i unutarnje monologe, što je njezina jaka autorska strana.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

U daljini tražim tebe,
dok mi vjetar kosu dira,
prazno srce bol sad grebe,
tuga tihe note svira.
.

Sad mi Mjesec društvo pravi,
hladna sjena sobom šeće.
Da se sreća zaboravi,
srce pristat nikad neće.
.

Pitam vjetar i zvjezdice:
“Gdje si sada, lutalice?”
Al’ ne znaju ni sestrice,
Mjesečeve miljenice.
.

Tko ti ime sad doziva,
tko kraj tebe sada spava,
jesam li ja za sve kriva
il’ je tvoja luda glava?
.

Gledam nebo, zvijezde sjaje,
svaka iskra tugu budi,
dokle ova čežnja traje,
gdje si, tko ti usne nudi?
.

SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju

Čekajući na tebe

ispod bezvremenog neba

moje sopstveno srce,

umorno od rastanaka,

postaje nesposobno za bol

Jedino pamti pobjede i poraze

Pročitaj cijelu poeziju

Iz dubine Zemlje tiha struja protiče,
prolazi kroz korijen, kroz kamen, kroz naš topli dlan.
Nevidljivi eter spaja sve što postoji,
dok planetom pulsira stacionarni val.

                            .

 Ono što je živo, nikada ne skreće s puta.
Kroz matematički kod tri, šest i devet
utkani smo u vječni mehanizam kozmosa.
Iz te geometrije pokreće se svemir.

                        .

Čak i naša srca imaju oblik piramide,
dok kucaju u istom taktu s planetom.

Mi nismo samo prah bačen u prazninu,
već zgušnjenje svjetlosti, žive kozmičke mašine.

                          .

Materija je samo privid,
energija koja je privremeno usporila svoj hod.

Svemir se kreće i vibrira,
spajajući u istu mrežu zvjezdanu prašinu i jarki sjaj.

                                     .

Mi smo samo djelić struje koja prolazi kroz Zemlju,
svjetlost koja je jednom upaljena i više ne može utrnuti.

.

Spomenka Mišić Krebs

Pročitaj cijelu poeziju

Sve je ostalo nepromijenjeno,

radosti broji minutama, danima,

godinama već,

zaleđena hladom njegova pogleda.

Ostala još samo

ušivena bol na brijegu mrtvila lažne

bajke koju nekada, zvala je brak.

Riječ koju je davno progutao požar

zabluda

     .

Odavno sreća ne navraća više,

nestala u komadićima skupa sa

nostalgijom mladosti,

rastočena

čašu po čašu

još od prvog pijanstva

           .

Njegovo oko odrastanja  nikada nije sazrjelo

u dubini sebe zna,

niti neće.

 .

Okoštala  su njena viđenja,

njegov pogled

ništa ne dira izvana

dok utrobom razlijeva

mrlje

od tinte,

dok komada djeliće srca

šuteći kao zalivena.

            .

Sve češće i češće na njegovo lice

navrate mamurne, marčane bure

a ona, radi mira,

preko blijedog lica, stavlja masku koja

skriva strah, pa

gledajući ga ravno u oči

crta ravnodušnost

praveći se, kao uvijek,

da sve je,

u najboljem

redu.

  .

(Pjesma napisana kao podrška na apel „Stop svim zlostavljanim ženama“)

Pročitaj cijelu poeziju

Prokletstvo ste na sebe navukli –

buduće generacije na križ osudili.

                         .

Ispaštat će nedužni, gorko plakati.

Što su njihovi preci zapravo učinili?

                        .

Rode kvarni, besramni, groteskni,

bez sućuti, prijezirom nespokojni.

                      .

Idolom zaneseni, magijom zavedeni,

zloduhe ste dozvali, loze unesrećili…

                        .

I ovu ćete krivnju u grobove ponijeti –

zapomagati u mukama obezglavljeni.

Pročitaj cijelu poeziju