Prema narodnoj legendi
Milan Drašković “Sonet za Margerit Jursenar”
Prizvuk antičke mode statua Apolona,
estetska istančanost znak cara Hadrijana,
Agamemnon i zvezde, vatre sa Partenona,
sred mnoštva otpadaka putevima Šlimana.
.
Vrt za meditaciju spram zavetnih darova,
zasadi ananasa duž senovitih staza,
pri dekoru mostova oktobar bez bogova,
kroz vreme putovanja nebo boje topaza.
.
Predstava kabukija, žene u kimonima,
uz žamor kurtizana vlasnik kamena snova,
kroz lov na kormorana jahač na talasima.
.
U večnosti trenutka pejzaž svetih vrtova,
totem domorodaca lik od šimširovine,
sve što osta od snova – efekat mesečine.
Milan Janković “Nevidljive bitke”
U jutarnjim satima,
dok se snovi još opiru,
osjećaj je mučenja,
tjeskobe iz snova,
koja nepresušno izviru.
.
Borbu za odrješenja,
gola duša bi utišala,
al’ uzburkane misli,
misao mračnu miluju,
jer smrtna tišina
vodi me tom cilju.
.
Svaki san, nova je bitka,
razbijanje uma, moja je plaća.
Osjećaj blata živim svaki dan,
da i Mjesec mi je duhovno neljubazan.
.
Molitva moja, za primirje je…
Jednostavno primirje,
tijela i duha.
Al’ snovi moji, noću se opiru,
bitkama novim,
tijelo i dušu mi razdiru…
Spomenka Krebs “Skice iz tišine”
(Michelangelo u skrovištu, 1530.)
.
Soba je uska, tek svijeća je pali,
dok svijet je vani postao mali.
Papin gnjev odjekuje zidom što zebe,
majstor u tami sad skriva sebe.
Bez mramornog bloka, bez dlijeta u ruci,
samo crni ugljen u stvaralačkoj muci.
U dubokoj tišini, bez sunčeva sjaja,
na golom zidu sloboda se vaja.
Crta mišiće, tetive i lica,
izranja Adam iz tamnih skica.
Ono što nekad za crkve je tkao,
sad je u sjeni na zidu ostao.
Tri duga mjeseca pod svodom kapele,
dok vani se vojske i sudbine dijele.
Dok mir ne svane i prođe oluja,
iz ove se grobnice genij išulja
Ankica Biskupović “Kao cvijet prema suncu”
Bila je jutarnja svjetlost kad ju je prvi put ugledao.
Nije znao njezino ime, ali znao je da će ga jednom izgovoriti kao molitvu.
Stajala je među ružama, a vjetar joj je dirao kosu kao da i sam želi biti bliže.
„Tko si ti?“ upitao je tiho.
Ona se nasmiješila.
„Netko tko prolazi.“
Ali on je znao — ona ne prolazi. Ona ostaje.
Od toga dana, svaki njegov korak vodio je prema vrtu.
Nisu govorili mnogo.
Nije bilo potrebe.
Pogledi su bili dovoljni.
Jednog dana donio joj je cvijet.
„Zašto baš ovaj?“ pitala je.
„Jer ne traži ništa, a daje sve.“
Pogledala ga je kao da razumije više nego što govori.
Njihova ljubav nije bila glasna.
Nije tražila obećanja.
Bila je tiha, ali snažna — kao svjetlost koja dolazi svako jutro bez pitanja.
Ali, kao i sve lijepo, došao je dan odlaska.
„Moram ići“, rekla je.
„Znam“, odgovorio je.
Nije je pokušao zadržati.
Jer prava ljubav ne veže — ona pušta.
Godinama kasnije, stajao je opet u vrtu.
Ruža koju joj je dao još je rasla.
I tada je shvatio:
ljubav koja je bila iskrena
nikada ne odlazi.
Ona samo mijenja oblik —
ali ostaje.
Petar Šitum “Mjesečeve uspavanke”
U šapatu nevidljivog u jeziku tame
razgrćeš tihe pukotine kroz koje prolazi beskraj
i zacijeluješ ožiljke preko razdvojenog prostora
blizine koja pamti dodir svoje izgubljene mladosti
.
Bila si tajanstvena katedrala,
glasnici dubina koji nose poruke
iz tajanstvenih svjetova
tvoji su zvonici koji pjevaju vječnost
.
Blijedog cvijeta što
na tamnom nebu cvjeta ljubavnica
pod zlaćane trepavice sna
mjesec je prosipao zadnje tragove sna
.
Samo si tajnom pjevaču
među stabljikama trave vidljiva
rasla uz priče stada bijele tišine na nebu,
putnika što nose kišu na dlanovima
