Sve je u Jednosti.

Ništa izvan nje nije.

Jednost u svemu je

i kad od nje sve se krije.

Jednost obnavlja

svako biće.

U svakom ona je

svjetlo, otkriće.

Izdigni se iznad

oblikâ i sjena.

Visoko il’ duboko,

istina je jedna.

U svemu otkrij

i upoznaj vječnost.

Vrati se Izvoru,

vrati u Jednost.

Pročitaj cijelu poeziju

Strahovito sam plakala-

zato sada nemam suza.

                ,

Živčani slom doživjela –

uz djecu se preporodila.

               .

Nosim taj težak križ predaka

Talijana, s velikim grijesima…

                 .

Žaliti se neću, iako shrvana-

mogu podnijeti teret čelika..

                     .

Zdravlje mi se popravlja-

pouzdanje imam u Isusa.

Pročitaj cijelu poeziju

U raspjevanoj šumi

U krošnjama gužva

Između lišća ljube se ptice

Savršeno je vrijeme

Za pjev slavuja

Pročitaj cijelu poeziju

Sportaš sam od glave do pete

Sportom sam se bavio već kao dijete

Trčao sam maratone duge

Šprintao i na kraće pruge

U nogometu najviše igrao glavom

Zubima često orao zelenom travom

Košarka mi bila glavna

Hitar poput ptice

Nema meni ravna

U pogađanju trice

Bez imalo muke

I rukomet mi išao kao od ruke

Od tenisa zabolio me lakat

U servisima bio sam dobar fakat

Odbojka, kuglanje, a i boksački ring

Sportski plesovi i swing

Odličan i u šahu

Sa sportom sam živio u istom dahu.

Prolazio sam kroz maglu gustu

U slalomu i brzom spustu

Vozeći auto moto trke

Pravio sam zbrke

Preponsko sam jahao konje

Sa mnom strunjače su uvijek bile znojne

Nikad nisam imao krizu

Bijelom i dopingu nikad blizu

Ne mogu nabrojati na prste

Koliko je sporta bilo vrste

Ali sve je to uzalud

Sav znoj i sav taj trud

Nisam imao nikakve brige

Nije bilo ni novaca, ni lige

Niti jahta, niti vila

Sport je trajao dok je mladost bila

Trbušne su pločice splasle

Nemam više mišiće, a ni volje čvrste

Sad su mi sve slike jasne

Mogu se fućkati i gledati kroz prste.

Pročitaj cijelu poeziju

Čovjek često vjeruje da je prošlost ono što je završilo, premda je ona katkad samo ono što je prestalo govoriti.

Možemo promijeniti kuću, grad, prijatelje i zanimanje, posijedjeti, dobiti bore i uvjeriti se da smo postali netko drugi. Ipak, ono što nismo razriješili ne stari zajedno s nama: nepravda može u čovjeku ostati mlada četrdeset godina, neizgovorena riječ nadživjeti onoga komu je bila namijenjena, a jedno „vratit ću se” postati teže od cijeloga putovanja.

U tome je velika književna snaga malih sudbina. Njima nije potrebna spektakularna tragedija; dovoljan je ključ koji više ne otvara vrata, neposlano pismo, prazna stolica, žena koja je prestala čekati ili čovjek koji se vratio nekoliko desetljeća prekasno. Predmeti tada prestaju biti tek stvari i postaju svjedoci.

Kamen pamti korak, kuća glas, more odlazak, a stara maslina čovjeka kakav je bio prije nego što je naučio skrivati bol. Draženovićevoj realističnoj osjetljivosti prirodno se približava Nazorova snažna povezanost čovjeka sa zemljom i prirodom: kamen nije tek krajolik, nego trajanje; stablo nije ukras, nego korijen; more nije razglednica, nego granica između odlaska i povratka.

Nad svime pritom lebdi gotovo desankinska nježnost prema onomu tko je pogriješio, a ipak nije prestao biti čovjek.

Pročitaj cijelu poeziju

Crtež: Marija Juračić

.

Reci,
zašto tvoja tišina
odgovara na svaki moj krik?

U ovom trenu nemam riječi,
tek zagrizoh onu jabuku –
znaš ti dobro koju.

ON je stvorio nas, žene,
još davno, od tvog rebra.
Sigurno je boljelo…
Ali ti i dalje uporno šutiš
dok ja vrištim.

Šutiš, jer se bojiš istine u mome glasu,
šutiš, jer tvoja rebra više nemaju štit.
Ja sam prohodala kroz tvoj mrak,
i dok ti skrivaš oči od grijeha,
moje ime je Eva –
i ja više ne molim za tvoj odgovor.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju