Još uvijek neuhvatljiva

bez zaborava,

još uvijek bez boja

bez mirisa

bez riječi

     .

trebalo je biti

kako je zapisano

iz srca jedne

jedna

     –

trebalo je

jedna od jedne,

nesuđene,

nedodirnute

duše dvije

        .

oprost

nevidljiv daljinama

milosrđe

zaliveno pijeskom

među dinama

             .

ostali samo

zidovi

zidovi

zidovi

Pročitaj cijelu poeziju

Gutaš, trpiš, gledaš, šutiš
i onda se nešto razbije u tebi.
U jednom trenutku shvatiš
da si sam i da te nitko ne razumije.
.

Okrećem se oko sebe…
Ta praznina nepripadanja zjapi
kao ponor pod nogama mojim.
Hvatam se za poneku riječ,
oblikujem nadu od mjehurića
koji nestaju pod dodirom.
.

Tko sam i što sam?
Svijet je pozornica na kojoj
glume oni željni tuđih snova,
koji su kopija bez osobnosti,
karikatura prolaznosti.
.

Ja sam iza zastora,
onaj tihi promatrač iz mračnog kutka.
Ja samo gledam: predstavu,
igre laži i obmane,
glumce koji žive svoju glumu,
dok im život tone u jal.
.

Zaplješćem na kraju
ne njima, već sebi,
jer sam izdržala do kraja
hineći da vjerujem u glumu.
Iza zastora, u tišini,
predstava se gleda drugim očima.
–

Tko razumije – shvatit će.
Tko sluša – čut će.
Tko želi – znat će.

Jer istina je začahurena i čeka svoj let.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Koliko puta mi je strah dotaknuo lice,
kao stari gost koji još uvijek čuva ključ.
Drhtala sam kad bi izdaja prišla preblizu,
osjećajući kako praznina pod mojom kožom diše –
tamni ritam koji mi je krao san.
No dok je sumnja ulazila u moju kuću,
vidjela sam vani kako planine rastu.
Trideset i šest godina doticala sam stijenu,
hladniju od svakog ljudskog razočaranja.
I od nje sam naučila: stajati čvrsto.
Praznina nije ponor; ona je moj prostor.
Tamo gdje me izdaja obilježila,
miješala sam boje vlastite sudbine.
Nisam više žrtva sjena,
ja sam žena koja u kiši briga
još uvijek sanja o sjaju dvoraca.
Moj strah možda sjedi za stolom,
ali ja sam ta koja ulijeva vino.
Jer iza te boli i praznine što diše
stoji majka, lutalica, kraljica –
koja zna da nikakva izdaja svijeta
ne može ugasiti balkansko prostranstvo u njezinoj duši.
________________________________________
Autorica: Spomenka Krebs

Pročitaj cijelu poeziju

Plivala sam puno puta u moru straha,

često sam ostala bez daha,

valovi su me bacili na dno,

ali izronila sam hrabro i ponosno.

                 .

Nisam dopustila da strahovi budu moj poraz,

jer bili su tu ali nisu zaprljali moj obraz,

unatoč svemu, svoja sam ostala,

samo sam još jača postala.

                   .

Snaga me je znala napustiti,

da nisam niti riječ mogla izustiti,

osjećala sam se slabo, kao da nemam gdje,

kao da me nitko ne razumije.

                     .

Život me je često bacao na dno,

na teške dvoboje izazivao,

borila sam se, svim silama borila,

često i sama u žaru borbe izgorila.

               .

Ali onda sam rekla sama sebi:”

Dosta je, život postoji u tebi,

moraš dalje, bez obzira na sve,

jer drugo ti ništa ne preostaje”…

                   .

Imala sam samo izbora dva,

ili ostati na dnu ili dignuti se sa dna,

a boljelo me je, boljelo jako,

ali drugačije nije išlo nego samo jako.

                  .

Nije sramota pasti na dno,

jer samo najjači znaju kako je to,

treba isplivati iz valova straha,

čak i kad ostanete bez daha.

                 .

A ja sam sada druga žena,

istina, ranjena ali neporažena,

unatoč vatri u kojoj sam gorila,

na kraju sam ponosna jer sam se borila.

Pročitaj cijelu poeziju

Kad srce zadrhti pred noći tamom,

nek’ ne zaboravi tko ga je zvao,

glas zemlje stare, što krvlju i slavom

slobodu kroz vijek čuvao i dao

                        .

Ne boj se boli, ni suze što pada,

jer svaka nosi zavjet u sebi,

da narod živi, da sloboda vlada,

i kad je najteže — ostani vjeran sebi

                      .

Jer tko za narod srce daruje,

taj nikad ne umire, ne nestaje.

u svakom svitanju, u svakoj oluji,

njegovo ime zauvijek ostaje

Pročitaj cijelu poeziju

Na zidu pljesnivome,

slika, okvira prašna…

Čeka da ju dodirne

ta sudbina strašna,

ta ljubav, u životu joj, mračna.

.              .

I vremenom je ona pala,

neuredna da i taj zid krasi.

Od kruta stakla je zajecala;

O Bože, dušu moju spasi!

.           .

Tužnih li dana toj slici osta.

Sa visine, sad na podu leži.

Razbijena, uzdahne ta slika prosta;

Oh majstore, ležat mi je dosta,

k’ zidu pljesnivome, okvir moj teži…

.           .

Al i ruke vješte, majstorove,

ne pomognu zacijeliti joj rane.

I ostavi je tako, ležati na podu.

Svakim danom, sve više,

da gaze ju u hodu…

Pročitaj cijelu poeziju