jesenje jutro
malo boje na dlanu
tužni akvarel
U van Goghu zarobljena
Poljubi me u klasju zrelome
tamo gdje vjetar zlato sobom njiše,
nježno i suptilno,
pogledavas se i ogledas u mojim ocima. (više…)
Između vode i pamćenja
Poznajem taj ples.
Tango. Da, tango
( muzika je epitaf ),
a mi ?
Tko smo mi ?
Proklete poete
u divljim stihovima,
zid, kameno urastamo u njega.
Pogledaj vijenac ;
zbiljski – crn
( kako su lijepi grobovi naših prijatelja ).
U sivim mrljama veprovi zubi
i snovi što grizu.
Posvećujem vatri
svoje riječi
ti, besmrtna drhtiš
u blaženom svjetlu
( kako su lijepi grobovi naših prijatelja ).
Pepelna noć
s one strane srca
koraci su usklađeni ;
sjećam se
kako si brojala kupine
( što krvare za tebe ) u Judinom satu
i slušala zemlju, zvuk po zvuk,
tamna. Duboko u ožiljku vremena.
Dolazim
iz grada gdje svjetovi mogu da se razdvoje ;
rastopljena svijeća
između vode i pamćenja
( kako su lijepi grobovi naših prijatelja ).
Put hrabrih
Imam svoj put.
Moram ga prijeći sitnim koracima.
Nerijetko je taj put zavojit.
Nepredvidivo je što mi
svaki novi
ugao sprema.
Moj put nije i tvoj put.
Ne hodi za mnom.
Ne bacaj mi sjenu
na potiljak .
Oni koji hodaju u dvoje
uvijek nekamo idu.
To nije put hrabrih.
Ne hodi za mnom.
Marija
katarinab