Mene je more izbacilo na modre stijene

Bilo je beznadežno preživjeti,

Mene su ranili školjke i stihovi,

Od mene su se prkosno odbijali snažni vjetrovi,

Sunce mi je spržilo usne pune soli.

Znala sam da umirem…

Čekala sam zalaske da se molim zvijezdama

I da otvorim oči prema nebu.

Slomljena, nisam imala zaklona

Niti kada se oblak silinom izlijevao na mene…

Nisam marila…

Suzama sam ispisivala draga imena

Na golim stijenama,

More ih je brisalo.

Nisam marila,

I bilo mi je svejedno,

Znala sam da umirem…

Znala sam da umirem,

Na prokleto tvrdoj stijeni

Puna rana i soli

Puna neispisanih stihova

Što su kroz rane boljeli…

Ne znam  kada sam zapravo umrla

Niti kada sam ponovno oživjela,

Iz tvrde stijene tako meka procvjetala…

Još su mi ruke ostale zarobljene

Još mi ispucane usne krvare,

Ali,sada živim u obliku srca

I srcem pišem nove stihove,

Iz svakoga ožiljka ljubav izvire

I nježno je naslanjam

Na otvorene latice života novoga dana…

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Pošao ribič u lov na soma,
uzeo štap i mamce razne,
ali ne nađe soma doma;
zar će kući kante prazne?

Trčkara ribič obalom dugom,
doziva soma, kumi i moli,
al’ kanta mu osta ispunjena tugom,
od muke poče i mamce da soli.

Podvijena repa pođe ribič doma,
pa na glas kuka – ne ulovih soma!
Huknu mu odgovor iz krošnje bora
– tikvane, Som nije riba iz mora!

Sandra Utovac

Pročitaj cijelu poeziju

Sunce zalazi
Dok oblaci putuju
Vrijeme stoji

Pročitaj cijelu poeziju

zapetljao se
kreket žabe u mrežu
starog ribara

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju