Kuća sa bezbroj vrata i beskonačnog zida,

optičkog instrumenta iluzija prizora,

Mesečeva dolina Ariostovih prostora,

među dva ogledala, gle, crna piramida.

                        .

Slike na gravirama vavilonskih ostrva,

sedmostruki pehar k’o okrutna relikvija,

nepojmljivog svemira kornvolska misterija,

vreme straćenih snova – svet lišen dostojanstva.

                                  .

Oronuli lavirint pri račvanju hodnika,

kroz grad sav od hramova uz molitve vernika,

doživljaj otkrovenja čitanjem o čudima.

                          .

Duž kamenih stubova čuti šumove sveta,

u začaranoj noći lavirint od soneta,

lavirint kad proslavi princ među pesnicima.

Pročitaj cijelu poeziju

Ne dolaziš bučno, ne lupaš vratima,
sjediš tiho kraj uzglavlja
kao stara prijateljica.
.

A ja, ne odlazim u noć crnu,
šapućem ti.
Samo spuštam teške vijeđe,
jer su mi koraci teški od umora.
.

Imaš ruke mirisne po lavandi,
oči koje sve vide, a ništa ne osuđuju.
Popravljaš mi jastuk,
skidaš teret s prsa
kojeg sam ga godinama nosila
misleći da moram.
.

Dođi, o dođi smrti tiha,
zaodjeni me plaštem zvjezdanim,
ne onim teškim, zemljanim.
Kažeš: “Dosta si bila jaka.
Sad se nasloni.”
.

Više se ne odupirem tvom hladnom zagrljaju.
Prepuštam ti se s povjerenjem,
jer ti si ona “slijepa ulica” života, zadnja stanica.
Moj vlak polako klizi peronom u susret tebi.

.

Umorna sam od kaldrma života, sestro.
Jako sam umorna.
.

I važeš mi život na zlatnoj vagi,
ne da sudiš, već da izmjeriš
koliko je ljubavi stalo u dlan,
a koliko boli.
.

Na tvojoj zlatnoj vagi
ne važu se grijesi,
već ljubav i oprost.
I sve je lakše
nego što sam mislila.
.

Neka suza ostane zarobljena,
neka riječ otrovna ostane neizgovorena,
neka ruka ostane željna
hladnog zagrljaja.
.

Jer ti me vodiš preko praga života,
ne kao krvnik,
već kao primalja
drugog rađanja.
.

Tiho.
Dostojanstveno.

—

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Bila je zima

Ispod nule

Prognoza nikakva

U meni se sve stislo

Ni daha ni pomaka

Srce je cmoljilo

Duša se raspadala

Mislila sam to je kraj

Ni snage ni želje

Sve je bilo do bestraga

Lutala sam tamom

Korak do koraka

Kao dar s neba si došao

Sjećam se samo izraza

S pitanjem u tvojim očima

Odgovor je bio

Da, da, da…

Znala sam, da si ti

Moj spas

Sjaj ispod oblaka

Pročitaj cijelu poeziju

Jutros mi nešto teško pokrenuti se,

ali se sjetih Stipe i njegove ekipe i sina Ive i šta se sa onom galebicom dalje desilo…

jesu li je ribom on i Stipe zadivili ili je raširila krila pa putem svojim odletila.

                           .

I odem do našeg mjesta, na rivi gdje

Se svi galebovi sjate i budno sve i svih prate.

Ugledah Stipu kako ponosno leti zrakom i sve nadgleda sa visine.

Zovnem ga da sleti i

Odmori malo,jutro je tek i sve ćemo stići,neće nam obaveze uteći,dođi da prozborimo nekoliko riječi.

           .

Upitah ga

” Prijatelju Stipe, šta se novog dešava?Jeste li zadivili galebicu onu i dal je mala prava da obitelj vaša bude ?”

Ozbiljnim glasom

Stipe kaže

” Ive je pokušao sve oko male te,ali pasalo joj nije što joj ulovio ribu bijelu

Umjesto plavu i to se Ivi obilo o glavu.

Preko toga prijeći nije mogla pa je rekla Ivi da ona prava za njega nije i da se gubi što prije.

Odletjela je, a moj je Ive tužan danima bio,od svih se skrivao,nije jeo,ali ju je za par dana prebolio.Zna da mora drugu galebicu naći i treba se brzo snaći, ako tužan dugo bude bio sve će mu galebice uzeti drugi i zato je bitno da se što prije pokrene i potrudi.

                                          .

Eno ga tamo, šeće oko ribarskog broda,namiguje i gega se,krikove neke ispušta iz svojih jakih, mladih pluća.

Siguran sam da će ubrzo mladu naći, ma već će se on snaći.

Ajdemo sada, obaveze zovu,a malo se trebam i za prijateljima i obitelji družit,ako želiš možeš mi se pridružit.”

                                   .

Rekoh mu, već je u zraku bio, ali me sigurno čuo

” I ja obaveza imam,ali naći ću vremena i za prijatelje i obitelj,

Ako si u điru,povedi i Ivu,možda se koji komad mesa nađe da ubacite u kljun,lakše je sve kad vam je trbuh pun.

Začuh krik

” Uživajte, možda na piće sletimo

Vidimo se amica, ciao, adio, baš mi je susret s tobom drag i mio”

Pročitaj cijelu poeziju

Na početku svega bijaše žena

a pod ruku sa njom i ljubav došla je

jer davno bi stale kazaljke vremena

da nije zagrizla jabuku spoznaje.

                    .

Najljepše su pjesme o ženi pisane

i vječno će poete srcem da ih pišu

sve dok u morima vode ne nestane

i zvijezde na nebu prestanu da dišu.

                       .

Zbog raskoši njene lomljena su srca

i ratovi vođeni su ljuti;

ljepotom njenom toplijom od sunca

sudbine su svijeta popločani puti.

                           .

Sve o čemu sanjaš i za čime žudiš

na životnoj stazi žena će ti dati

i kad budan bdiješ i iz sna se budiš…

jer žena je sestra, kraljica i mati.

Pročitaj cijelu poeziju

Proljetni pljusak izmamio travu

Uvrtu između kukurijeka

Procvale ljubičice i jaglaci

Tamo je Ivan ubrao buket cvijeća

Koji nosi u školu, Ani za rođendan.

Pročitaj cijelu poeziju