Svod zaborava
U skrovište povučen slušam odjek,
iščezle duše velom prekrivene,
i tamnih svodova zaborava tijek,
u pepelu želja iz moje pećine.
Nesanica
Noćas, misli su mi tijesne
za sve krajolike
koje moram osloboditi.
Toliko puta razvodila sam
nebo od sebe,
nesvjesna svoje druge smrti
i ruku koje grade novo prijestolje.
Mir je zaobilazio moje međe,
dok nisam među rebra
uhvatila krivotvoritelja života.
Let je meni nedostižan.
Ostajem osniježena
u prvom otisku s tla.
Ne tražim više sitne korake
zaraćenog djetinjstva.
Nikad nisu imali jeku
zvjezdanog vriska.
U svakom snoviđenju
vreba me nesanica.
Žar je vječita java
mog pogleda sleđenog
po vrištinama tame.
Pobjeda
Koliko je čovjeku
potrebno sreće?
Mjeri li se ona osmjesima?
Zašto kod drugih,
kad vide taj osmjeh
postoji želja da ugase ga?
Nije li bitak naših
života, radost i
sreća što postojimo?
Nije li želja
svakog żivog bića
živjeti sreću
s drugim ljudima?
Često se pitam,
odakle laži, zloba
i glupost dolaze?
Na Svijetu za
svakog ponešto
ima, sam život
ti pruža odgovore.
Dajmo onda svakom slobodu,
da živi, da radi,
da stvara, i sni.
Dajmo svakom da zapali iskru,
u borbi sa tamom
da uvijek pobijedi.
Marija
Suzana Marić