Kada mi govori

Govori mi jezikom zvezda

Na način na koji to još mogu samo deca

Lagano da ne uplaši snove

Kada me gleda

Zavuče se pod kožu

Postane Novembar, April u Novembru

I muzika je bez koje nema plesa

I šapat je bez kojeg te jeza ne prođe telom

I čarolija je bez koje nema radosti

I vazduh je bez kojeg ne mogu disati

Kada se smeje, smejem se

Samo je takvu i poznajem

Nekako nedovršeno je božanstvo rasparčano na vekove

Beli labud dobro skriven ispod rebara slikara

Mali mačić je

Što se sa leptirima igra žmurke

I ništa drugo

I ništa veće što ovaj svet poznaje

Kada me ljubi

U svakom je delu moje duše proleće

Kada me ljubi

Imam svu ljubav sveta

U sebi

Kraj sebe

Pročitaj cijelu poeziju

Stihovi spojeni zlatnim nitima ljubavi,

emocija tako čista, koja govori kroz njih,

toplina koja izvire iz njih i očitava se

kroz svaku napisanu riječ,

poput malog izvora koji teče dušama pjesnika.

          .

To je poezija!

           .

Ona ne mrzi, ne zavidi,

ne ranjava , ne boli.

U njoj svaki pjesnik

ogoli svoju dušu, srce,

kreirajući svoju slobodu.

           .

Poezija je sloboda,

mir, beskrajno prostranstvo

u kojem ljubav vlada,

gdje se duše spajaju u jedno,

i pričaju svoju priču.

   .

Ona nije komplicirana,

njezina čar je u jednostavnosti,

u izražavanju emocija kroz dubinu duše,

u poštovanju koje je izgrađeno kroz nju

prema drugima.

         .

Poezija je bogatstvo,

ljepota koja oplemenjuje ovaj svijet,

čini naše živote potpunima,

njezina posebnost leži u

životu koji je ispisan u svakom stihu.

                   .

Svaki stih živi,

udišemo ga svom snagom svog srca,

jer ostavlja neizbrisiv trag u vremenu,

i u nama samima.

          .

Poezija je moćna,

snažna, humana,

i zato je zagrlimo

dubinom svoje duše ,

i pišimo svoju priču kroz stihove.

Pročitaj cijelu poeziju

O, ti jadna prirodo moja,

zboriš da svijest mi bistra srce truje,

gdje duša trnje svoje boluje.

Oštrice grubih riječi što putuju,

mrtvo mi srce do smrti bodu,

a u potezu pera ili kista,

Onog što živote oslikava,

je i moja vjerno ukrašena slika,

u mramoru rođenjem oslikana.

I dok tražim si mjesto svoje,

vidim da na platnu životnome

samo sam osušena kap boje.

Pročitaj cijelu poeziju

Nakupljene teskobe žuta boja ludila,

strah od amputacije s okovanim rečima,

volja što ne popušta – za let imati krila –

duhovna putovanja žeđ u našim telima.

                     .

Biljno čudo pejzaža žuto k’o misterija,

silueta lopuže ružičasto staklena,

prijatelji-stubovi stihovi Albertija,

iskustvo sakaćenja – krv na telu jelena.

               .

Drevni Okosaurus darodavac svetova,

princip univerzuma solsticij okretnica,

nadrealistički svet – Sunce boje otrova –

dah iza ogledala k’o vetar devojčica.

                       .

Dijegom opsednuta spram lutke-verenice,

slikati svoju stvarnost – kaleidoskop slika

ljubav prema skrivenom sred gnezda lastavice,

apokaliptički haos kao poslednja slika.

Pročitaj cijelu poeziju

Nisi ponio ni srebro ni zlato
Ni putnu torbu, ni košulje dvije
Samo si brižno pokrio rukom
Umorno srce, mjesto za sne.

.
Moje si ime šapnuo muklo
Kada se prekinu života trak
Srce u meni na pol je puklo
I sve se slilo u očaj i mrak.

.            .

Čekaj me, mili, ja neću dugo
Još ljeto koje il’ zime dvije
Onda ću tvojim krenuti tragom
Čak iza zvijezda da nađem te.
.

Neću ponijeti ni srebro ni zlato
Ni putnu torbu, ni haljine dvije
Verse od svile nosit ću tebi
Za život novi, za nove sne.
.

Crtež i text Marija Juračić

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju