Ti si moja
iskrena vječnost,
ono milozvučno “da”
pred anđeoskim oltarom,
neprekidna potrebitost
trganja i spajanja,
i žudnja za dugotrajnim
ispreplitanjem prstiju.

Mi smo se zaljubili
i u prošlom životu,
u kojem nisu carevale
brojne ovisnosti
o stabilizatorima
raspoloženja,
opasnostima,
alkoholu,
adrenalinu i
brzopoteznim euforijama.

Nikad ne pišem
pjesme o tebi,
jer te imam zasvagda,
i moja je stvarnost postala san,
iz kojeg se nerado meškoljim
onako snena i razbarušena,
dok mi donosiš jutarnju kavu
i obasipaš me tihim poljupcima.

Zbog tebe me
gromko osuđuju
i čude mi se
brojni znanci,
nerijetko pitajući
što to uviđam
u tvojim koracima
da sam ih odlučila sjediniti
sa svojim umjetničkim stopama.

Oni te ne poznaju
i njihova me mišljenja
ni najmanje ne dotiču,
jer znam da
u tebi ima čistoće
koju vješto skrivaš,
bojeći se ranjivosti
i posljedica koje nosi
njezino iskazivanje.

Ti ljudi nisu
vidjeli tvoje
bremenite suze,
lomljenje duše
poput krhotina stijena,
turobna prisjećanja
mučne odbačenosti i
napuštenog djetinjstva
te šavove na zapešću
neadaptiranog razbora.

Od prvog pogleda,
sa mnom već dugo
dijeliš dobro i zlo,
srdačne osmijehe
i djetinjaste rasprave
o tome tko je u pravu,
iako nitko ne odnosi pobjedu
u borbi s vjetrenjačama.

Ja sam te (do)čekala
još prije nastanka svemira,
gdje smo hodali
po ledenjacima,
brežuljcima i oblacima,
ne dodirujući tlo,
baš kao onu večer
kad smo, gubeći dah,
trčali kroz šumu
do željezničke stanice,
ne osvrćući se
na znatiželjne upite
tadašnjih prolaznika,
o tome jesmo li spremni
pogledati istini u oči.

Oduvijek se očituješ kao
prokletnički blagoslov,
jaka slabost,
trpljenje iskupljenja,
radost u žalosti,
moj početak i kraj svega.

Ti si sve ono
što ni(sam)ja-
sveti grijeh,
oplemenjujuća bol,
neprekidna požuda,
bujna strast,
glasno rođenje
veličanstvenog bića
koje smo
zajedno stvorili
i neprolazna ljepota
doživotnih tolerancija.

No…

Molim te, samo ovo-
oprosti mi, jedini,
ali nemam te
hrabrosti opisati,
jer ti ne staneš u stih
i nisi čovjek od
velikih riječi.