Emil Strniša “Kad bih htio” izbor iz Diskursa

Kad bih htio voljeti samo sebe

I hrvati se sam u pijesku životnog sata

Bio bih Kastor bez vlastitog brata

I Arhimed bez famoznog kruga

Bio bih Narcis kojem se voda ruga.

                            .

Kada bih htio vjerovati samo sebi

Bio bih Feniks pougljenih krila

I sv. Franjo za trpezom jela i pila

Bio bi lira bez uzvišenog Orfeja

U poštenim rukama Doriana Graya.

                        .

Kada bih htio živjeti samo sebe

Bio bih Hamijeva glava u Jorikovoj ruci

I zrno grožđa u Tantalovoj muci.

O, kad bih htio, što bih sve bio?

Ni bog  ni vrag, čovjeka trag.

Pročitaj cijelu poeziju

Haiku – 109

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Lidija Linić “Život”

Život je božanstvo, slava, čast!

Život je od Onoga gore najljepši dar!

Život treba slaviti

od jutarnje zvijezde

do mrkloga mraka,

ljubiti k’o što se ljubi čedo,

maziti k’o što se mazi žena.

Pod ovom moćnom kapom nebeskom

toliko sočnih plodova ima,

treba ih brati,

uživati u slasti,

ne dati da ih pokrije zima.

Treba osjetiti, htjeti, znati

ljepote se napiti do pijanstva,

napuniti svaku žilicu tijela,

toliko u sebi ljepote da imaš

da je možeš i drugima dati!

I kada svaki bi čovjek tako,

sve bi nam nekako bilo lako.

Ali, od prvoga onog na svijetu stvora

nikad se čovjek naučio nije

slušati Onoga što dao je dar,

čuti ono što htio je reći –

da ljubav, dobrota i mudrost

jedini pravi su putevi sreći!

Pročitaj cijelu poeziju

Lorena Vojtić ” Očaj”

Patim u
deliriju…

Kruni me
žalovanje.
.
Trn mi
probada
lubanju.

Krvarim
rijekama
umiranja.
.
Otrgnuta
iz komore
strahova.
Surove
kandže
zločinca.
Mafije,
uličara.
.
Svejedno
se sjećam.
Nekad je –
bilo dobro!
.
Bili smo
sjedinjeni.
Nasmiješeni,
vedrog duha.
.
Njegove su
ovisnosti…
Donijele
odluku..
.
U parnici
između
borbe…
Za goli
život…
Umilno
dijete
treba
stabilnu
okolinu..

Razigrano
odrastanje.

Ispunjene
trenutke…

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Milan Janković “Haiku”

Gle, slatko lišće

opijeno se njiše,

s povjetarcem.

Pročitaj cijelu poeziju

Rijad Arifović “Ako se sretnemo ponovo”

Ako se sretnemo ponovo

onako slučajno, bez razloga

u redu za karte

ispred blagajne kina

negdje na početku ljeta
smiješit ćemo se

i šutjeti jedno kraj drugoga

nakon pozdrava

u polumraku

sjećajući se bitaka i prošlih ratova

u kojima smo oboje poraženi

Kad bih ti mogao reći

rekao bih ti da znaš

kako su pjesme rasle

i nedovršeni snovi sazrijevali u meni

kao pozne septembarske ruže

I kako ova tuga

koju nosim ispod kaputa

izlazi iz vremena

što je ostalo iza nas

Nemoj da te prevari izraz moga lica

jer vani miriše lipa

i zadnji voz polazi za Kazablanku

a ja sam samo stranac

koji je naučio

da čuje tišinu kako sanja

 

 

 

Pročitaj cijelu poeziju

prev posts