Lidija Linić “Život”
Život je božanstvo, slava, čast!
Život je od Onoga gore najljepši dar!
Život treba slaviti
od jutarnje zvijezde
do mrkloga mraka,
ljubiti k’o što se ljubi čedo,
maziti k’o što se mazi žena.
Pod ovom moćnom kapom nebeskom
toliko sočnih plodova ima,
treba ih brati,
uživati u slasti,
ne dati da ih pokrije zima.
Treba osjetiti, htjeti, znati
ljepote se napiti do pijanstva,
napuniti svaku žilicu tijela,
toliko u sebi ljepote da imaš
da je možeš i drugima dati!
I kada svaki bi čovjek tako,
sve bi nam nekako bilo lako.
Ali, od prvoga onog na svijetu stvora
nikad se čovjek naučio nije
slušati Onoga što dao je dar,
čuti ono što htio je reći –
da ljubav, dobrota i mudrost
jedini pravi su putevi sreći!
Lorena Vojtić ” Očaj”
Patim u
deliriju…
Kruni me
žalovanje.
.
Trn mi
probada
lubanju.
Krvarim
rijekama
umiranja.
.
Otrgnuta
iz komore
strahova.
Surove
kandže
zločinca.
Mafije,
uličara.
.
Svejedno
se sjećam.
Nekad je –
bilo dobro!
.
Bili smo
sjedinjeni.
Nasmiješeni,
vedrog duha.
.
Njegove su
ovisnosti…
Donijele
odluku..
.
U parnici
između
borbe…
Za goli
život…
Umilno
dijete
treba
stabilnu
okolinu..
Razigrano
odrastanje.
Ispunjene
trenutke…
Rijad Arifović “Ako se sretnemo ponovo”
Ako se sretnemo ponovo
onako slučajno, bez razloga
u redu za karte
ispred blagajne kina
negdje na početku ljeta
smiješit ćemo se
i šutjeti jedno kraj drugoga
nakon pozdrava
u polumraku
sjećajući se bitaka i prošlih ratova
u kojima smo oboje poraženi
Kad bih ti mogao reći
rekao bih ti da znaš
kako su pjesme rasle
i nedovršeni snovi sazrijevali u meni
kao pozne septembarske ruže
I kako ova tuga
koju nosim ispod kaputa
izlazi iz vremena
što je ostalo iza nas
Nemoj da te prevari izraz moga lica
jer vani miriše lipa
i zadnji voz polazi za Kazablanku
a ja sam samo stranac
koji je naučio
da čuje tišinu kako sanja