Ne vidiš mi osmijeh ispod maske,
Zato smijem ti se očima.
Nije grijeh ako zagrliš me
U ovim gluhim noćima.
Ne pozivam te da kršiš ideale
I ako želiš ostani sama.
Meni uvijek društvo
Može praviti tama,
Sve dok sunčeve zrake
Ne otvore vrata novog dana.

Pročitaj cijelu poeziju

Ušla si na stanici negdje kod Savske. Nasuprot mene bila je prazna stolica. Sjela si zamišljena, podigla glavu i tek tada, pogled usmjerila prema meni. Naglo si ustala i krenula dalje.

Vidio sam, nisi me prepoznala, Mina.

Znam, otjerao te moj izgled. Navikao sam na takve poglede, vjerujem da bi se uplašio i sam, da se vidim negdje u zrcalu. Vjerojatno te otjerao smrad, kojeg širim. I to sam već čuo toliko puta… Iskreno, ne sjećam se kada sam se zadnji puta oprao, a i ostaci iz bačene kutije Mc Donald’sa na pola pojedenog hamburgera kojeg sam jutros našao na klupi u parku, bili su, čudnog mirisa i okusa.

Nisi me prepoznala. Ja tebe odmah. Čim si nogom stupila na prvu stepenicu tramvaja.

Lijepa si još uvijek, Mina.

Nisam magarac ali nosim Minin violončelo, govorio bih, uz smijeh čupajući iz tvojih ruku veliki, sivi kovčeg da rasteretim tvoja ramena, prateći te na probu nakon faksa.

Upoznali smo se slučajno na stazi koja vodi put Sljemena. Oboje smo odrađivali sat tjelesnog, hod do vrha za bod i potpis, na faksu. Ispala ti je bočica, ja sam je dodao…i …to je bio naš početak.

Naravno, bio sam zaljubljen do ušiju, no to sam uspješno skrivao prihvaćajući da smo nerazdvojni prijatelji, kako bi ti naglašavala.

Sate i sate smo provodili zajedno. Volio sam te tiho, upijao ti pogledom lice dok bi žustro pričala doživljeno, živio za svaki susret kada bi mi ovlaš, poljubila lice za pozdrav …čekao, očekivao, nadao se… Sve do onog susreta u gradu…

Da bih zaradio, prihvaćao sam svakojake poslove preko student servisa, tako sam i tog dana sastavljao metalnu konstrukciju bine za koncert koji se odvijao na samom trgu.  I onda sam te ugledao.

Bila si sa mamom.

U prvi mah, nisam niti povezao da je sa tobom, jer sam naravno, vidio samo tebe. Prišao sam, a ti si, smijući se, rekla dotjeranoj, hladnoj gospođi:“ Evo mama, to je Boris o kojem sam ti pričala!“

Pružio sam ruku, ispričavajući se zbog izgleda i crnih prstiju. Sjećam se tog pogleda…

Bio je isti kao i ovaj tvoj danas, Mina.

Na licu tvoje majke vidio sam što misli o meni, onako znojnom, prljavih ruku. Toga trena, posramio sam se samoga sebe. Neimaštine. Svojih. Majke spremačice i oca željezničara.  I našeg malog stana veličine tvoje dnevne sobe… I ovog posla i svih sličnih koje sam morao obavljati da bi u srednjoj imao za džeparac a sada, da bi si platio godinu na fakultetu.

Od toga dana, jednostavno se više nisi javljala…. ne sjećam se koliko je prošlo ..Znam samo da si od toga dana nestala. Kao da nikada nisi ni postojala, kao da si bila nestvarni privid svih dana studiranja. Sve do onog  kolovoza, sve to te vruće ljetne noći kada si se samo stvorila, kucajući na moj prozor. Kada si rekla da te ništa ne pitam… ugurala me u auto, vozila, jurila, vozila… do…samo ti znaš, gdje smo to bili u onoj noći, Mina… kada si se privila uz moje tijelo i gdje smo se voljeli…bez riječi.

Te noći, kada si nakon svega, rekla da se udaješ. Za sina majčine prijateljice. Pravnik. Otvarate odvjetnički ured.

Jedva sam mogao poloviti što si sve to pričala, te noći, Mina…

A ja… šutio sam… pretvoren u drvo… Znam da sam izašao kao u košmaru u onaj mrak, zalupivši vrata tvog novog automobila, znam da sam se i sam pretvorio u mrak od toga dana…

Prošlo je ….. prošlo je toliko dugo od tada, Mina… mislio sam da te nikada neću zaboraviti…no jesam, kad sam upoznao svoju Branku…koju sam zavolio čak više nego tebe, Mina….da samo znaš kako sam bio sretan kada smo dobili djevojčicu….

Sreća je bila nemjerljiva… a onda… Vraćali smo se od roditelja… Usnulo dijete na zadnjem sjedalu i nas dvoje. Branka i ja… Sjećam se samo zavoja,  bljeska i… probudio sam se iz kome… prvo lice koje sam vidio je bila moja majka pored moga kreveta, sva u suzama… i tama, kad sam čuo da sam jedini preživjeli…

Prošlo je…dugo …ne znam ni sam, koliko već… ne brojim više godine…. ne živim više, Mina…

Puštam da me nosi vrijeme…Čekam svoj kraj…

Silazim. Moja stanica za nigdje. Tik uz tramvaj, opušak …  Uzimam ga u ruke…

Dižem glavu… Susrećem opet tvoj pogled kojim izgovaraš onaj nečujni… fuj…

Nisam odolio…mahnuh ti, opuškom za pozdrav…

Gledam kako ti se zjenice šire ….

Vidim, prepoznala si me, Mina…

Pročitaj cijelu poeziju

/Toše Proeski: TVOJ 40ti RODJENDAN/

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Žubore sjećanja u obroncima duše

tamo gdje se isprepleću snovi i java,

gledao sam začuđen

ples balerina na mojim slikama,

svirala je muzika tiha

mojih snoviđenja.

Zadrhtalo moje tijelo,

srce tuče na nebeskom nakovnju,

na vrhovima papučica balerine plešu,

haljina od tila milozvučno šušti,

kao san, sanjah ove noći

balerine u slikama mojim…

Pročitaj cijelu poeziju

polje makova
leptir ode u nebo
opet tišina

Pročitaj cijelu poeziju

Ljiljana Stjelja, diplomirana defektologinja, rođena je 1949. godine u Beogradu. Piše putopise, ilustrira knjige i časopise. Njezini brojni kolaži rese mnoge javne prostore, a nalaze se i u brojnim privatnim kolekcijama. Dominantni motivi njenih nadahnuća su: dekorativni floralni motivi, motivi glazbe i baletnog pokreta, a često poseže i za motivima iz starine. Njezine, uglavnom piramidalne kompozicije plijene oko gledatelja.

Povodom desetogodišnjice svog umjetničkog rada, 2016. godine objavila je katalog kolaža „Lʼart“ što je prezentirano u listu „Lamed“ iz veljače  2017. pod naslovom „Magija od papira: kolaži koje oblikuje duša“. O njezinom stvaralaštvu oglasili su se i dnevni list „Danas“ te portali „Fioka“ i „Dunjalučar“.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju