Ne zadirkuj vjetar ako spremna nisi

poletjeti sa mnom gdje ničega nema,

gdje ne cvjeta smilje ni nježni irisi,

a gnjev se gromova iz visina sprema.

                      .

Ne raspiruj oganj ako ne smiješ biti

glavnja razjarena što ljubavlju gori

i požudi tijela tvrđavu spaliti

da se s mojim učas u buktinju stvori.

                   .

Prepusti se mojih ruku divljem viru,

pehare ljepote ispraznimo ukap

i dok mjesec banči na nebeskom piru

želim da me mije grudi tvojih slap.

                      .

Pa nek’ nas ponesu bujice i struje

niz kanjone čežnje u slatke dubine

gdje pjesnik života nove verse snuje

ljepše od ljubavi, jače od sudbine.

Pročitaj cijelu poeziju

Moja kuća, moje pjesme

Moje žudnje, moji snovi

bez kaputa na vjetru, a

velike crne oči se smješe.

                 .

Plešem dok vjetar mi šiba lice

Prkosim podižući dugu suknju

Nek se vide

 crne od zemlje nožice.

                     .

Plešem i ne osjetim vjetar

Samo gitare zvuk me dira

Pun je okrnjeni pehar crnog vina

 Okrećem se i plešem kao čigra.

              .

Ples u tami postaje čarolija

Kad pehar sam

 u zanosu razbila.

Zarobljena u njemu agonija

Posta tužna ciganska rapsodija.

                 .

Šta će meni kuća

Kad imam moje pjesme

I bose noge pune damara

Pod mjesečinom prosutom da plešem.

     .

Zvuk gitare me povija

Od jorgana je toplija.

Dok vjetar mi tjelo šamara

Velike crne oči samo

Srebrenu mjesečinu vide

I tjelo pleše još brže, još više

A gitara svojim zvukom

 stihove ciganske piše.

Kad nestane čarolija gitare, pjesme i plesa

Tad tuga u dubokim crnim očima

Prekrije nebo i sjajne zvjezde.

A šta će meni kuća

Kad ja imam moje pjesme.

Pročitaj cijelu poeziju

Nekad sam riječi krstio snovima,
sada ih prodajem za tišinu noći.
Pero ne sluša, svoj put ima,
a misli uhvatit neću moći.
                      .

Bio sam bogat u praznim kavanama
čašu sam laži ispijao do dna,
brojao poraze po marginama,
a cigan pjesmu moju bolnu zna.
                  .

Grad me pamti po dugovima i dimu,
po stihovima koji peku ko sol.
Slava je prošla-ostavila rimu,
a ja sam statist bez uloge-gol.
                     .

Kad svjetlo uđe kroz napukli stih,
još jednom zadrhtim ko stari hrast
propao pjesnik, ali živ i tih
koji poeziju živi, tu skrivenu strast.
                          .

Nekad mi je pjesma ritam srca bila,
sad je samo pepeo u mojim rukama.
Nekad su mi snovi bili laka krila,
a sada me drže u gnjevu i mukama.
                        .

I tišinom svojom sam putujem
sjećanja plešu po praznim ulicama
ipak u tišini ja ritam čujem
koji čeka buđenje u novim pjesmama.
                        .

Ja sam samo pjesnik-običan čovjek
u kojem gori taj tajni plamen
koji kroz pjesmu proživi svoj vijek
i slaže rimu za vječni znamen.
                        .

I dok mi prolaznost tijelo savija
riječi mi još uvijek svjetlo traže
dok me noć svojim sjenama obavija
od gorkog vina, pjesme su mi draže.
                          .

Propao sam pjesnik, al pjesma mi živi
u tami skriva sve moje padove.
vi me ne poznate, niste zato krivi,
upoznajte me danas kroz stihove ove.
.

Suzana Marić 2.2.2026.

Pročitaj cijelu poeziju

Gavranovoj ćeš sviti
nezgodno umaknuti.

Crnomanjasto se širi
– krilima zamahujući.

Tmasti, opisni oblaci,
kataklizmu će vidjeti.

Graktanja su pozivi
u pomoć odašiljani.

A tektonskoj će ploči-
koordinate poremetiti.

Na tronu, inteligentni,
otporni i prilagodljivi..

Svoje su carstvo dizajnirali,
fobije pokopali i (p)oživjeli..

Pročitaj cijelu poeziju

Kad sam došao u Zagreb kao mladi ilirac,

nosio sam tri stvari:

veliku domoljubnu ideju,

mali novčanik

i golemo samopouzdanje.

                  .

U gostionici sam naručio vodu

i govorio o slobodi naroda.

Konobar me slušao pažljivo

i pitao:

„A hoćete li uz to i kruh?“

                  .

Govorio sam o jeziku,

o narodu,

o velikoj budućnosti književnosti.

A gazdarica mi reče:

„Sinko, budućnost je lijepa,

ali račun je sadašnjost.“

                .

Pokušah platiti stihovima.

Oni su me pogledali

kao da sam im ponudio domovinu umjesto novca.

                           .

Na ulici sam sreo prijatelja pjesnika.

Bio je jednako gladan i jednako oduševljen.

Rekao mi je:

„Mi nemamo kruha,

ali imamo povijest.“

          .

I tako smo hodali Zagrebom,

gladni, ponosni i puni ideala,

sigurni da ćemo promijeniti svijet

čim pojedemo ručak.

              .

A ručak…

još uvijek čekamo.

Pročitaj cijelu poeziju

„Zar baš moraš otići?“ pitala je Mara glasom u kojem je zadrhtala tuga. Njezine tamne oči ozbiljno su promatrale  prijateljicu, lijepu mladu ženu, plamene duge kose, koja je samo potvrdno kimnula glavom.

„Moram, Mare. Prilike su postale loše… sama znaš. Ako želim normalno živjeti, moram ići. Nema mi ovdje života.“

„Tako su i Vidru otjerali i sada mu kosti počivaju negdje u Veneciji. U tuđini. Hoće li i s tobom biti tako?“ zajaukala je Mara i  prstom   otjerala suzu s trepavica. Vrba iznad potoka u perivoju u kojem su žene sjedile, zašumjela je pa utihnula kao da sudjeluje u njihovom razgovoru.

„Donijela si život u ovaj grad“, nastavila je Mara tronuto, pokrenula naše petrarkiste. Nikada prije nisu pisali tako nadahnuto kao sada. Pogledaj samo našeg Dinka! Stihovi mu naviru kao s nepresušnog izvora, a takvi su da bi mu i Petrarca mogao zavidjeti. Nadahnula si mladića svojom ljepotom i čistom, neporočnom dušom.“

„Dinko će stvoriti još mnoga dobra djela“, uzdahnula je Cvijeta,“ jako je nadaren, a ima i zrno soli u glavi.“

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju