JOŠ UVIJEK ČUVAM DIJETE U SEBI

Još uvijek čuvam dijete u sebi,
Ono koje se smijalo bez razloga, bez grijeha.
Ono koje je vjerovalo u čuda i snove,
I koji je ljubio bez straha, bez uvjeta.

To malo, to drago, moje unutarnje svjetlo,
Još uvijek čuvam, još uvijek slušam.
Taj smijeh, te suze, te snove,
Još uvijek ih čuvam, još uvijek ih živim.

Nemoj nestati, nemoj otići,
Ostani sa mnom, budi moj vodič.
Jer u tebi je čistoća, u tebi je ljubav,
I u tebi je nada, u tebi je život.

Ponekad se izgubim u svijetu odraslih,
I zaboravim kako se smijati bez razloga.
Ali onda čujem tvoj glas, ti mali, nježni JA
I sjetim se da je život lijep, da je život čudo.

Ti si moj podsjetnik, ti si moj putokaz,
Ti si moj razlog, ti si moj život.
Još uvijek te čuvam, još uvijek te volim,
I nadam se da ćeš uvijek biti dio mene.

I kad me život povrijedi, kad me slomi,
Ti si taj koji me podigne, koji me vrati u život.
Ti si moj zaštitnik, ti si moj prijatelj,
Ti si moja radost, ti si moj najbolji dio.

Sačuvati tebe u ovom svijetu je teško,
Ali ne dam te!
Borit ću se svojim duhom i pjesmama za tebe,
Smijat ću se Suncu, grliti svaki novi dan.
Radovati ću se sitnicama; pjevu ptica i ostati dijete u sebi.

Suzana Marić

😊

Pročitaj cijelu poeziju

Sjećanje na Stanka Vraza

O, domovino, ružo srca moga,

u tvome krilu uzdah mi se smiri,

kad me umore tuđinske daljine,

tvoj me glas blagi k ognjištu vrati

                      .

U tvome nebu zvijezde starije sjaju,

jer znadu jade mojih davnih dana,

svaka je suza u njedra ti pala

i nikla u klas, u pjesmu, u rana

                        .

Tvoje su rijeke vene moje duše,

tvoje su gore moje tihe misli,

kad mi se svijet u studen pretvori,

u tebi nađoh oganj koji grije

                       .

Ljubim te, zemljo, k’o što se ljubi

žena jedina i sveta nada,

u tvome imenu kruh mi je sladak,

u tvojoj boli počiva mi snaga

                      .

Ako me jednom umore putovi svi

i klonu ruke od tuđega rada,

vrati me, majko, pod tvoje zvijezde,

da u tvom prahu nađem mir svoga jada

                          .

Jer nisi ti samo međa i znak,

ni karta svijeta ni daleki glas —

ti si mi sudba što u srcu živi,

i ljubav vječna što me veže uz spas

Pročitaj cijelu poeziju

Ne bojim se starosti.

Plaše me ledena srca.

Pročitaj cijelu poeziju

Ne zadirkuj vjetar ako spremna nisi

poletjeti sa mnom gdje ničega nema,

gdje ne cvjeta smilje ni nježni irisi,

a gnjev se gromova iz visina sprema.

                      .

Ne raspiruj oganj ako ne smiješ biti

glavnja razjarena što ljubavlju gori

i požudi tijela tvrđavu spaliti

da se s mojim učas u buktinju stvori.

                   .

Prepusti se mojih ruku divljem viru,

pehare ljepote ispraznimo ukap

i dok mjesec banči na nebeskom piru

želim da me mije grudi tvojih slap.

                      .

Pa nek’ nas ponesu bujice i struje

niz kanjone čežnje u slatke dubine

gdje pjesnik života nove verse snuje

ljepše od ljubavi, jače od sudbine.

Pročitaj cijelu poeziju

Moja kuća, moje pjesme

Moje žudnje, moji snovi

bez kaputa na vjetru, a

velike crne oči se smješe.

                 .

Plešem dok vjetar mi šiba lice

Prkosim podižući dugu suknju

Nek se vide

 crne od zemlje nožice.

                     .

Plešem i ne osjetim vjetar

Samo gitare zvuk me dira

Pun je okrnjeni pehar crnog vina

 Okrećem se i plešem kao čigra.

              .

Ples u tami postaje čarolija

Kad pehar sam

 u zanosu razbila.

Zarobljena u njemu agonija

Posta tužna ciganska rapsodija.

                 .

Šta će meni kuća

Kad imam moje pjesme

I bose noge pune damara

Pod mjesečinom prosutom da plešem.

     .

Zvuk gitare me povija

Od jorgana je toplija.

Dok vjetar mi tjelo šamara

Velike crne oči samo

Srebrenu mjesečinu vide

I tjelo pleše još brže, još više

A gitara svojim zvukom

 stihove ciganske piše.

Kad nestane čarolija gitare, pjesme i plesa

Tad tuga u dubokim crnim očima

Prekrije nebo i sjajne zvjezde.

A šta će meni kuća

Kad ja imam moje pjesme.

Pročitaj cijelu poeziju

Nekad sam riječi krstio snovima,
sada ih prodajem za tišinu noći.
Pero ne sluša, svoj put ima,
a misli uhvatit neću moći.
                      .

Bio sam bogat u praznim kavanama
čašu sam laži ispijao do dna,
brojao poraze po marginama,
a cigan pjesmu moju bolnu zna.
                  .

Grad me pamti po dugovima i dimu,
po stihovima koji peku ko sol.
Slava je prošla-ostavila rimu,
a ja sam statist bez uloge-gol.
                     .

Kad svjetlo uđe kroz napukli stih,
još jednom zadrhtim ko stari hrast
propao pjesnik, ali živ i tih
koji poeziju živi, tu skrivenu strast.
                          .

Nekad mi je pjesma ritam srca bila,
sad je samo pepeo u mojim rukama.
Nekad su mi snovi bili laka krila,
a sada me drže u gnjevu i mukama.
                        .

I tišinom svojom sam putujem
sjećanja plešu po praznim ulicama
ipak u tišini ja ritam čujem
koji čeka buđenje u novim pjesmama.
                        .

Ja sam samo pjesnik-običan čovjek
u kojem gori taj tajni plamen
koji kroz pjesmu proživi svoj vijek
i slaže rimu za vječni znamen.
                        .

I dok mi prolaznost tijelo savija
riječi mi još uvijek svjetlo traže
dok me noć svojim sjenama obavija
od gorkog vina, pjesme su mi draže.
                          .

Propao sam pjesnik, al pjesma mi živi
u tami skriva sve moje padove.
vi me ne poznate, niste zato krivi,
upoznajte me danas kroz stihove ove.
.

Suzana Marić 2.2.2026.

Pročitaj cijelu poeziju