Kad noć se spusti nad poljem tišine,

i vjetar šapće imena stara,

tad srce pamti što zemlja krije,

krv što se prolila za jutra žara

               .

Ne plači, dušo, nad sjenom tame,

jer svaka suza u kamen pada,

i iz nje niče zavjet što traje,

da narod živi, da sloboda vlada

                   .

Ljubav je tiha, u oku skrivena,

ali kad zove glas domovine,

ona se diže, postaje plamen,

što gori jače od svake sudbine

                 .

Neka nas nose vjetrovi boli,

neka nas kuša vrijeme i strah,

jer tko za narod srce pokloni,

taj nikad neće nestati u prah

                    .

I kad se zora nad zemljom rodi,

kad svjetlo razbije okove sna,

u svakom kamenu, u svakoj vodi

živjet će zavjet — sloboda sva.

Pročitaj cijelu poeziju

U krevetu mekom Mjesec me gleda
u ovu vedru zvjezdanu noć
i kao da se na počinak ne da
k’o da mu je lijeno sa neba poć’.
.

U čarobnom času, kada gasne dan
a tišina krene niz prazne ulice,
grad polako tone u san,
dok mu noć prekriva umorno lice.
.

Na površini modroj bonaca spava
dok barka ostavlja biserni trag
Mjesec moru nabore obasjava,
zelene škure i kameni prag.
–

Uz suhozid stara maslina drijema
nitko joj više godine ne broji
u njenoj krošnji ni lahora nema
dok na stijeni ponosno stoji.
.

Odavno pogled njen morem luta
i čeka srce povratak taj
da joj se sinak vrati s puta
da dođe opet u rodni kraj.
.

Između dva trena, gdje počiva san,
vrijeme se plete u srebrne niti
još nije noć, a pobjegao je dan,
u sjeni se pokušava ulica skriti.
.

A onda se pojavi tanka, bijela pruga,
kao svijetli šav na crnom baršunu,
i kao da se razdvoji sreća i tuga,
a snovi se nastane na paperjastom runu.
–

I svjetlo se rađa iz utrobe tame
k’o krijesnica iza zimskog sna,
zvijezde se gase, nestaju same
svaka svoje mjesto na nebu zna.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Priznajem…

Nisam uvijek bila snažna,

nisam uvijek sebi bila važna,

puno sam puta na dno pala,

dizala se pa opet stala.

                      .

Dopustila sam da strahu da me nosi,

životu da me tek tako pokosi,

prepustila sam se olujama da me svladaju,

kišama boli da po meni padaju.

                  .

Priznajem…

Slabosti su mi bile jača strana,

svaka od njih na srcu rana,

nisam vjerovala u sebe,ne,

ruke tjeskobe su me gušile.

                   .

Zatvorila bih vrata života sebi,

ni sunce me ugrijalo ne bi,

tama mi je bila prijateljica,

lažna maska sa tisuću lica.

                        .

A onda jednog dana,

rekla sam samoj sebi:” Dosta”!

Nije za te život ispod jednog mosta,

ne ispusti da sivilo po tvojim mislima šeta,

ne budi sama sebi meta!”

                       .

Došlo je vrijeme da se trgneš,

jer sama sebe najbolje razumiješ,

osjetila si najteže životne rane,

zar ne misliš da je došlo vrijeme za bolje dane?”

                          .

I odjednom osjetih udarac jedan,

kao podsjetnik koliko je život vrijedan,

vrijeme je da raširim krila svoja,

i postanem jača, snažnija i bolja.

              .

Priznajem…

Danas sam puno jača žena,

iza mene su teška vremena,

ali ne gledam ih kao poraz, ne,

jer upravo iz njih snažnija vratila sam se.

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Poovih sanjarija moć imaginacije,

mogućnost poimanja kroz nivoe stvarnosti,

predelima Arnhema granično stanje svesti –

božanske kreacije spram sila destrukcije.

                            .

Naukom opčinjenost kroz zvezda univerzum,

sred pejzažnih vrtova izmaštani svetovi,

pod zloslutnim znamenjem zadimljeni gradovi,

astronomska mističnost duž Mare Tenebrarum.

                                   .

Bajronovim stopama aspekti stvaralaštva,

znak verodostojnosti mesmerička iskustva,

,,Svetionik“ bez kraja uz skrivena značenja.

                       .

Konfuznih opijanja zov samouništenja,

dan pred poslednje zbogom sjaj zvezde padalice,

konačna misterija pod plaštom neverice.

Pročitaj cijelu poeziju

Bila je to

soba s pogledom

u koju naišla je sreća,

udomljena

zbog pogleda i žeđi.

           .

Držali smo je čvrsto, u spojenim rukama,

primaknuti jedan drugome

u vrelini dana,

u besanim noćima

pokriveni vrućim šaptom riječi

vječnosti

jedine ljubavi.

         .

Na naš mali prozor često su

slijetale jutrom ptice

stvarajući notne cvrkute pod sjenom našeg

neukrotivog smijeha, baš kao i tada

iskrio je dan, topio šećerna zrnca zrakom,

obnažena sreća,

skupljala je dodire

            .

Zanijemila,

napola prekinula riječ tek

kada nešto je ušutkalo ptice

i pokucalo na prozor,

kada nesmotreno si pustio

kraj,

koji je ušavši, našu sobu sa pogledom

sreće

ispunio zatajenom

laži

Kamo sad sa rukama

praznim

što love nijemi dan

u sobi sa pogledom

na kraj?

Pročitaj cijelu poeziju