Otok ima most, izvijeni bijeli luk koji ti odapinje strelicu ravno u srce i zarobi te u čvrsti zagrljaj, barem za jedno ljeto.

Kad stigneš do mosta, već si i na otoku. Dva mjeseca si u osvijetljenom gradu koji ne miruje i ne spava. U srpnju sve pulsira kao otvoreni mravinjak. Podignuta je temperatura u hladnjaku, zujanje klima, vatromet mirisa, okusa i boja, ali i prave bučne rakete koje se noću prelijevaju na modrom platnu. Sredovječne žene u tijesnom kostimu Minnie Mouse, crvenih obraza, s naporom se prigibaju u struku i pružaju trogodišnjacima kokice s preljevom od malina.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Kula zlaćanih frula kod Viline doline,

sjaj čarobne svetiljke duž plavih kamičaka,

zlatokose livade livadske violine,

zov dece iz predgrađa sa bezbroj nadimaka.

                                  .

Moreplovac postati u predelima mašte,

let srebrne ptice i brujanje tranzistora,

šarena kotarica princeze rajske bašte,

venac oko studenca, trag inja kod prozora.

                               .

Sred podzemne magaze pogača od pšenice,

rime i metafore bradatih kukuruza,

voćnjaci i košnice, pčeline medne žice,

uz zagrljaj nebesa pred kućom šušti breza.

                                .

Stazom pored voćnjaka svetlost s nežnim zracima,

najkraći životopis šarenih leptirova,

molba roditeljima na školskim prozorima,

svet kroz frulu od zove plavog nebeskog krova.

Pročitaj cijelu poeziju

Zvuk je parao

zrak

na kotačima u jurnjavi

puzi život dok

dugi prsti crnila

mraka

zarivaju nokte

u ono što je ostalo od tijela,

zov nemoći prane

moli šaptom

milost udisaja

još jednog dana.

          .

Hod života

na rubu sudbine

visi o

parnom ili neparnom

danu u sreći,

biti će kako je

zapisano

na zvjezdanom sanskrtu

                  .

Zvuk je parao

užurbano lice

grada.

       .

Mnoštvo grabi

u koračaju,

u smijehu,

u sivilu,

neizvjesnosti praznih pogleda,

hihot

u različitosti

krabuljnog plesa dana

         .

Zvuk je parao

pogled

.

jeza lizi niz leđa,

usporava korak.

Molitva

skrojena u mislima

za umirućeg

kojeg vozi cesta

pod sirenom

        .

Zvuk je parao

umiruću

želju za život.

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

 

Pusta je sada moja luka
ni jedne brodice na njoj nema
tužno je srce, prazna je ruka
jesen već plače, zima se sprema.
.

Oblaci nijemi nebom plove
more šumi, zagrljaj šalje
pogledi zraku sunčevu love
pa korak krene kroz život dalje.
.

Dani teku, a luka samuje
tek koji val joj skute dira
posvuda se tišina čuje
a čežnja boli, ne da mira.
.

Godine se ko biser nižu
postaje to ogrlica duga
a brodice u luku ne stižu
u duši praznina, u srcu tuga…
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Na hladnoći vjera stoji starica

zaogrnuta šalom i kaputom

iz nekih prošlih vremena,

kaputom koji živi od uspomena,

jer pripadao je tko zna kome

muškoga kroja, prevelikog broja.

Starica kao da čeka nekog

tko već dugo stigao nije

možda zbog toga joj se lice

kada netko prođe, ponekad smije.

No, isto tako, ubrzo vrati onaj

tužni pogled kada dozna

da to nije lice koje pozna.

Promrzla, svakoga dana stoji i gleda

a ljude ne dotiče njena bijeda,

netko samo prođe,

netko pogleda i nastavi dalje

netko pozdravi, onako od šale

netko u dlan gurne kunu ili dvije

a ona na tu gestu samo kimne glavom

i pogled usmjeri opet prema cesti

gdje je taj  koga želi sresti.

Promatram je već neko vrijeme

i odlučih je odvesti negdje na toplo,

na moju ponudu samo

izusti kratko

hvala, nije zima, ne mogu ići

moji dragi će uskoro stići.

Pročitaj cijelu poeziju