Želim biti zrno prašine,
izgubljeno na kruni Keopsove piramide.
Sitna, nevidljiva čestica na Neptunu,
zaboravljena u ledu i vjetru,
pa da nijemo svjedočim prošlosti
i daleku budućnost predskazujem.
.

Želim da vrijeme kroz mene teče,
kao pijesak kroz pješčani sat svemira.
Neka mi vjekovi pričaju tajne,
o krvavim ratovima i krhkom miru,
o kraljevstvima koja niču i nestaju u prahu.
I letjet ću, nošena kosmičkim dahom,
kroz eone, kroz zvjezdanu tminu,
sve dok i sama ne postanem povijest.
.

Sve dok ne postanem – sama budućnost.

—–  .

Die Sanduhr des Universums

                    .
Ich will ein Staubkorn sein,
verloren auf der Krone der Cheops-Pyramide.
Ein winziges, unsichtbares Teilchen auf dem Neptun,
vergessen im Eis und im Wind,
um stumm der Vergangenheit zu zeugen
und die ferne Zukunft vorauszusagen.
.

Ich will, dass die Zeit durch mich fließt,
wie Sand durch die Sanduhr des Universums.
Lass mir die Jahrhunderte ihre Geheimnisse erzählen,
von blutigen Kriegen und zerbrechlichem Frieden,
von Königreichen, die entstehen und im Staub vergehen.
Und ich werde fliegen, getragen vom kosmischen Hauch,
durch Äonen, durch die Sternenfinsternis,
bis ich selbst zur Geschichte werde.
.

Bis ich werde – die Zukunft selbst.

Pročitaj cijelu poeziju

(Juri Kaštelanu)

           .

Samo tebi svoja djela

U ruke predajem, tebi, skromnome,  tebi Velikome

                          .

Samo tebi, visoki jablane

                    .        

Samo tebi, zastavo srca

Koja negdje u zaleđu visoko vijori

I nikome se ne predaje

             .

Samo tebi, bijeli golube…

               .

Tebi koji nisko leti… i negdje

visoko pjevuši…

        .

o poljičkoj Cetini

Pročitaj cijelu poeziju

Ljeto u kolovozu

Čuju se cvrčci

Stršljen jede smokvu

Oko podneva je

Obalu ljubi val

Pročitaj cijelu poeziju

Pijesak vremena kroz prste nam curi

pomiješan sa zrnima suhoga zlata

i ništa takvom brzinom ne juri

k’o kazaljke njegovog pješčanog sata.

                      .

Mjeseci i dani, ljeta i jeseni

glavinjaju nekud kroz sudbine vrata

da bi čamili tužno u hladnoj sjeni

na dnu ponora pješčanog sata.

                  .

Pijesak nam vremena izmigolji tečno

i steže nam vješto prste oko vrata;

svega će nestat’ al’ kucat će vječno

nevidljive kazaljke pješčanoga sata.

           .

02.02,2015.g.

Pročitaj cijelu poeziju

Protupravno je oduzeta sloboda

– svoj danak uzela, tijelo strada.

                         .

U žiži – visokorizična trudnoća –

žarištem psihu kao grom pohara.

                         .

Tužiti sam mogla, ali javila se fobija-

zato sam slučaj, Gospodu prepustila.

                        .

Ne vrijedi se bosti s rogatima

-dug vrati, određena sudbina.

                          .

On poznaje klaustrofobiju vapaja –

podvlači račune, onako kako valja.

Pročitaj cijelu poeziju

Topla julska noć

Klupa na plaži u sjeni.

           ,

S rozeom u ruci

sjedaš na topli šljunak,

naslonjen glavom na moja koljena.

Dodajem ti čaše.

            .

Šum mora i klokot vina

izvode premijeru.

Mrsim ti kosu mjesečinom,

crtam nevidljive linije.

                .

Punim čašama nazdravljamo

ko zna kojoj godišnjici,

zadovoljni na starom mjestu.

                    .

Čudesna modrina drhti

od našeg kikotanja,

a vino lako isparava.

Spuštam se do tebe

da zajedno ćutimo.

Mjesec se smješka u oku. 

Pročitaj cijelu poeziju