Milan Drašković “Sonet za Aretina”
S pojavom predskazanja i božjim promislima,
Obećanja prethodna kroz zavet nevinosti,
Navala iskušenja pri čistoj slučajnosti,
Eto slasti, razvrata, kroz ljubav u snovima.
.
Tesnoga zagrljaja ljubav traje do bola,
Zanosima ispunjen bez glupih predrasuda,
Amor kao zaštita usled ljubavnog truda,
A Kupidon k’o uzor – dobijena dozvola.
.
Raznih vrsta skandala mašta neumerena,
Eh, kad se tako zbilo, žalba neuslišena,
Tema za pokajanje – proglašen za grešnika.
.
Ispoved uz kajanje mladog iskušenika,
Na preteškim mukama među grešnim rukama,
A to nije sramota u erotskim knjigama.
Mihovila Walner “Osvrt na najnoviji roman „Roj“ Marije Juračić”
Roman “Roj” hrvatske spisateljice Marije Juračić je intrigantno i višeslojno djelo koje izvrsno balansira između napetosti i duboke psihološke karakterizacije likova.
Ono što posebno fascinira jest sposobnost autorice da metaforom roja ostvari osjećaj klaustrofobije i neizvjesnosti koji drži čitatelja do same zadnje stranice. Priče Marije Juračić, pa tako i priča Roj, duboko dišu Kvarnerom – Opatijom, Rijekom, tom specifičnom atmosferom bure, mora i povijesnih vila. Marija Juračić ne piše površne trilere u kojima se sve rješava pukom srećom. Njezin je fokus na ljudskoj psihologiji, a Ika Ekl je istražiteljica koja promatra, analizira i razumije motive. Ona razvija priču kroz suptilne dijaloge i unutarnje monologe, što je njezina jaka autorska strana.
Suzana Marić “Gdje si sad”
U daljini tražim tebe,
dok mi vjetar kosu dira,
prazno srce bol sad grebe,
tuga tihe note svira.
.
Sad mi Mjesec društvo pravi,
hladna sjena sobom šeće.
Da se sreća zaboravi,
srce pristat nikad neće.
.
Pitam vjetar i zvjezdice:
“Gdje si sada, lutalice?”
Al’ ne znaju ni sestrice,
Mjesečeve miljenice.
.
Tko ti ime sad doziva,
tko kraj tebe sada spava,
jesam li ja za sve kriva
il’ je tvoja luda glava?
.
Gledam nebo, zvijezde sjaje,
svaka iskra tugu budi,
dokle ova čežnja traje,
gdje si, tko ti usne nudi?
.
SUZANA MARIĆ
Rijad Arifović “Čekajući na tebe”
Čekajući na tebe
ispod bezvremenog neba
moje sopstveno srce,
umorno od rastanaka,
postaje nesposobno za bol
Jedino pamti pobjede i poraze
Spomenka Krebs “Kozmička mreža svjetlosti”
Iz dubine Zemlje tiha struja protiče,
prolazi kroz korijen, kroz kamen, kroz naš topli dlan.
Nevidljivi eter spaja sve što postoji,
dok planetom pulsira stacionarni val.
.
Ono što je živo, nikada ne skreće s puta.
Kroz matematički kod tri, šest i devet
utkani smo u vječni mehanizam kozmosa.
Iz te geometrije pokreće se svemir.
.
Čak i naša srca imaju oblik piramide,
dok kucaju u istom taktu s planetom.
Mi nismo samo prah bačen u prazninu,
već zgušnjenje svjetlosti, žive kozmičke mašine.
.
Materija je samo privid,
energija koja je privremeno usporila svoj hod.
Svemir se kreće i vibrira,
spajajući u istu mrežu zvjezdanu prašinu i jarki sjaj.
.
Mi smo samo djelić struje koja prolazi kroz Zemlju,
svjetlost koja je jednom upaljena i više ne može utrnuti.
.
Spomenka Mišić Krebs
