Suzana Marić ” Zvoni telefon”

Zvoni, zvoni telefon
A ja mislim da je on,
Pa sva sretna kažem:”HALO”!?
Čujem glas: “Samo malo”…
*
Čekam, čekam i šutim
Tko me zove ne slutim…
Voljela bi da on zove
Da rasprši moje snove.
*
Neka čudna glazba svira;
Nit mi paše, nit me dira.
S druge strane čujem glas ,
Zamalo me strefi fras:
*
“Gospođo, banka zove,
Imamo kredite nove:
Kamate su minimalne
Ako su vam rate stalne”.
*
Bože dragi, al’ ga melje
Uništio mi je želje
Taj bankar, “kamatar”,
Pa nije kredit mala stvar!
*
Slušam, slušam, dosta mi je
A on pola rek’o nije.
Ja ljubazno “zbogom “kažem
“Gori ručak”, vješto lažem.
*
Ne javljam se nikom više
Ako čudan broj mi piše,
Neka zvoni telefon…
Neka zvoni, nije on.
Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Emil Strniša “Buk”

 

Raste kriva trava
Umjesto da spava
Buja k’o ljetna oluja
Prkosi, traži da se kosi
Neka je vrag nosi.
Zatrt njeno sjeme
Trebalo je na vrijeme
Više nije lako,
Rek’o bi svako
Da sam mak’o
Da me opet našla,
Flaša.

Pa nek’ kažu, nek’ lažu
Do pića mi više nije,
Sada mene voda pije.
Kosim vlati trave
Kako bih bistre glave
Oćutio miris slave
Bar malo, bar malo,
Dok za mene
Vrijeme nije stalo
I nestalo.

Pročitaj cijelu poeziju

Lorena Galeta “Rušilački nagon”

Samospoznaja stiže
-nakon razočaranja.

Privrženi smo crnoj
-materiji bezdana..

Kompleksnosti, pa
i raskolu sistema…

Naravno, ljudski
je opet jenjavati.

Neminovno je biti
zaražen netočnim
– predodžbama…

Ali je nužno otići, a
osloboditi se okova.

Ne djelovati kroz sve
kardinalne postupke.

Ne učiniti pogrešku,
ne služiti belzebubu.

Izaći iz inferna koji-
smo si sami zacrtali.

Pročitaj cijelu poeziju

Ljiljana Jelaska “Grad od soli”

Sjedim na starom koferu uspomena

 i gledam niz prašnjavu cestu svojeg djetinjstva.

Vrijeme me zove. I htjela bih i, ne bih, poći.

Ali kamo?

Toliko gradova, a nijedan moj.

Nekad je tamo negdje

Postojao moj grad.

Rekoše mi, kad iz njega pođoh, da se ne osvrćem.

Ne htjedoh poslušati.

Osvrnuh se i bacih pogled na ovješene oblake.

Grad se pretvori u utvrdu od soli, a ja ostadoh lutati

S praznim očima na crti vremena.

Pročitaj cijelu poeziju

Suzana Ljepava “Orebiću mili”

Gledan prima škoju

u moru sunce svitli

galebi se čuju iznad bile barke

sletili na provu.

Popodne zapuhat će maestral

noćas triba na dukes poć

na didovoj barci  senjal

tiha će biti noć.

Dočekat najlipšu zoru

u boji neba i mora

svaku stinu, siku i batalu znan

 ćutim lipotu

milog Orebića mog.

Od Trstenice put Karmena miriše pitaspora

i padež ispod bora

izdaleka ka biser u školjci

cviće i prekrasne bogumile u dvoru.

 Sunce obasjalo vrh Svetog Ilije

 kolajna mu na vrhu

a iznad  mora na ivici sa nebom

gospa od Anđela nad Orebićem bdije

lipo je živit na moru,

prolaze mi misli

dok gledan prima škoju

more blago ziba barku

Na more triba noćas poć

grlim te, Orebiću lipi, mili moj.

Pročitaj cijelu poeziju

Suzana Ljepava “Anno Domini 1680.

Na radnom stolu dogorjeva svijeća

Osvjetljava sobu

Pero umočeno u mastilo

Sjećanja i misli u pjesmu je slilo

Korkira Negra zaklonjena zidinama

Kamene kuće sa uskim ulicama

Kroz tišinu noći veslo ribara

u modro more uranja

 sanja snove

u sparnim predvečerjima

vidi zlatne djevojačke kose

kiticu bosilja u njedrima a

kotula podignuta oko nogu pleše…

u vrelim ljetima

vidi kapljicu mora

niz grudi joj se sliva

ispod trepavice stid proviruje

zategnuta bedra prikriva

zvijezde trepere ušuškane

u nebeskom svodu

na bonaci se ogledaju i bilježe

sve ispjevane verse

o ljepoti djeve bajne iz Korkire Negre

U lijepom gradu Dubrovniku

Sa sjetom se sjeća

Dok piše godinu, Anno Domini 1680-ta

Pročitaj cijelu poeziju

prev posts