I. Čaša tjeskobe

U sjeni starih maslina, gdje mjesec blijedo sja,
Gospodin prigiba koljena, svu težinu svijeta zna.
Dok učenici drijemaju, On bdi u noći tišine,
„Oče, ako je moguće, neka me ova čaša mine.“
.

II. Predanje

“Neka i noćas bude volja Tvoja,
znam da će biti teška muka moja.
Ali strah je samo za zemaljske ljude,
Ti si uz mene, neka bude što bude!”
.

III. Samoća i napuštenost

Nigdje riječi utjehe, tek vjetar kroz lišće plače,
Bog za čovjeka trpi, krvavi znoj curi sve jače.
Prijatelji bliski usnuše, umor im svladao vid,
a On u smrtnoj borbi ruši grijeha zid.
.

IV. Poziv na bdjenje
„Zar niste mogli ni ure sa mnom bdjeti?“
Pita nas i danas dok svijet u grijehu prijeti.
Budi uz Njega srcem, kad dođu teški dani,
jer spasenje je naše niklo u Getsemani.
.

V. Pouka o molitvi

“Naučio sam vas sada moliti,
i grijehu kako morate odoliti,
Kada čete Oca dozvati
ja ću uvijek uz vas stati!”
.

VI. Poljubac izdaje

U tami vrta koraci teški i zveket mača,
to izdaja stiže, od vjernosti jača.
Poljubac lažni na licu Ga peče,
Juda se škuda nauživati neće.
.

VII. Nepravedna osuda
Pred sudom svijeta, u tišini stoji,
dok narod gnjevni sate Mu broji.
Pilat pere ruke, a srce mu zebe,
dok čovjek osuđuje samoga sebe.
.

VIII. Bičevanje
Udarci teški po tijelu se nižu,
dok krvnici bijesni sve bliže mu stižu.
Svaka je rana za grijehe nam dana,
dok nevina krv teče sa svih strana.
.

IX. Trnova kruna
Oštro se trnje u čelo Mu uvlači,
dok grimizni plašt Ga od rugla oblači.
„Zdravo, o Kralju!“, kroz smijeh Ga biju,
a krvave kapi niz lice liju.
.

X. Pad pod križem

Pod drvenim križem leđa se lome,
bičuju ga, probadaju, duh da mu slome.
Težak mu je i mučan svaki korak,
ljudski je grijeh bolan i gorak.
.

XI. Pribijanje na križ
Odjekuju čekići u kamenoj gori,
dok svaka se rana s čavlom bori.
Ruke što blagoslov mogle su dati,
sad krvare na drvu da grijeh nam plati.
.

XII. Smrt
„Svršeno je!“ niz usne Mu riječ klone,
dok svijet u tugu i mrak tone.
Zemlja se trese, zavjesa puca,
Sinovo srce više ne kuca.
.

XIII. Pijeta (Majčina bol)
Majka stavlja u svoje krilo,
mrtvo tijelo Sinovo milo.
U bijelo ga platno nježno povija,
na ranjeno srce, tužna ga privija.
.

XIV. Uskrsnuće
Al’ grob je prazan, smrt više ne vlada,
iz tame Getsemanija niče nam nada.
Ljubav je jača od svakoga boja,
neka i u nama bude volja Tvoja.

.

Suzana Marić