Petar Šitum “Za stolom vječnosti”

Usni pod svjetlom Očeva lica,

u miru Kristova uskrsnuća

u zavičaju pravednih, okupan svjetlom Presvetoga

                  .

Na obroncima mirisnih gora,

gdje se tamjan uzdiže prema nebu

poput treptaja svijeće pred licem Svevišnjega.

                             .

Ondje gdje golubica svija gnijezdo

među cvjetovima vinograda,

čekat ću svjetlost našega ponovnog susreta.

                              .

Za sve nježnosti kojima si zaklanjao moje tek iznikle snove,

dok su se u meni budili neimenovani krajolici pjesme,

i mojim vrtovima prolazio lahor, noseći miris dalekih planina i prvih cvjetova…

                                                  .

Ti si mojim mladim lozama darivao potporanj da se uz njega uspnu prema suncu

da jednom pod nebeskim svodom dozriju grozdovi mojih neispjevanih pjesama…

                                                .

da njihovi plodovi jednom zamirišu pred vratima vječnosti

gdje će ti moja duša otvoriti riznice svih prešućenih zahvala, prinijeti raskoš svojih procvalih vrtova, zlatnu ljetinu svojih snova i svu ljepotu što će svoj miris prinijeti pred lice Vječnoga

Nema komentara za "Petar Šitum “Za stolom vječnosti”"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.