Upoznati ću vas sa svojom boli
Onom koja u meni gori
.

Sa dušom što se u prah pretvori
I istinom koja nikada ne govori
.

Sjedenje i plakanje na klupi u parku
I sjećanje, koje blijedi u mraku
.

Nož u ruci, traži svoj spas
I postiže ga u ovaj čas
.

Koža se u krv stopi
I put pronađe u ovoj utrobi
.

Oh, kako li je slatka i snažna ta bol
Koja se u nju urezala svaka kob
.

Posljednja nada, vrištanje u sebi
Da me barem netko zagrli i utješi

Vožnja po gradu, nemirni snovi
Bježe od vas i mene, u ovoj hladnoj sobi
.

Sve vam opraštam i mir vam svoj dajem
Da dobijem još jednu priliku,  barem
.

U dušu se, kroz maglu, ušuljala tama
U njoj leži moja karma
.

Sad sreća , sad bojazan
Pomalo moralan,  a opet nakazan
.

Pamtit će te riječi moje, što se kroz glavu tvore
“Živjeti ću još uvijek, i kad se moje oči sklope!”
.

Vedran Zelenika