Svoj prilog o Hanibalu Luciću započet ću polemiziranjem s istoimenom wikipedijskom natuknicom, pisanom engleskim jezikom. To će biti za nijansu zanimljivije od suhoparnog iznošenja kompiliranih podataka o autorovom životu i djelu i pružit će mi esejističku licentiu da temu subjektivno nagrizam tamo gdje mi je najslađa, za razliku od znanstvenog pristupa, koji mi je stran.

Autor engleske natuknice tako piše da je Hanibal Lucić (Annibale Lucio) bio hrvatski renesansni pjesnik i dramatičar, autor prve svjetovne drame na hrvatskom jeziku, da bi to u nastavku teksta proširio i na prostor slavenskog Juga… a u natuknici pod nazivom The Slave Girl Play (Croatian: Robinja) doslovce tvrdi: „Robinja se smatra prvom hrvatskom dramom i jednom od najranijih europskih svjetovnih drama.“ U svakom slučaju, ovo je dugo smatrano književno-povijesnom činjenicom. Djelo govori o hrvatskoj plemkinji koja je dopala turskog ropstva;

Autor, također, piše da je Hanibal Lucić rođen u dalmatinskoj, veleposjedničkoj, plemićkoj obitelji, od oca Antuna i majke Goje, u Hvaru gdje je proveo većinu života.

Slijedi podatak da je u ranoj mladosti Lucić bio sudac, da bi kasnije postao odvjetnikom “Hvarske općine“ – Lucis Judex Phariae, 1519.

Uz pjesnikovu sliku doneseni su i podaci o rođenju (c. 1485)  u Hvaru, Republic of Venice, naime u Mletačkoj Republici koja je tim dijelom Dalmacije vladala od 1420. godine.

Nižu se, zatim, prizori Lucićeva sudjelovanja u „hvarskoj buni“ – sukobu plemića i pučana (1510 – 1514) te njegovog bijega u Trogir, zbog opiranja zahtjevima seljaka, kojima su okidač za nemire bili neprihvatljivi i neshvatljivi srednjovjekovni zakoni tipa  jus primae noctis. Pučane on pogrdno naziva “bezumnom ruljom“. Nezahvalno je danas naprečac osuđivati osobe davno minulih vremena zbog njihove pripadnosti određenim, često ne pretjerano etičnim, staležima. Tako bismo mogli osuditi i sve antičke mislioce, jer su robovlasništvo smatrali nečim što se samo po sebi podrazumijeva.

Sve je u engleskom tekstu dosad bilo korektno i lijepo napisano, što nažalost neće baš sasvim takvim ostati i do kraja natuknice. Prije nego što prijeđem na Lucićev književni opus nakratko ću privatizirati medij i prenijeti vam jednu svoju uspomenu vezanu uz temu starije hrvatske književnosti. Sredinom devedesetih na jadranskoj obali sam godišnje organizirao i vodio trotjedne seminare hrvatskog jezika i kulture za učitelje hrvatskih dopunskih škola u inozemstvu, kao i za đake i studente, pripadnike hrvatskih nacionalnih manjina – sve Gradišćance i ostale mađarske Hrvate, Moližane i Karaševce. Pokroviteljstvo  Ministarstva  prosvjete RH omogućavalo mi je da za predavače, kao i za voditelje jezičnih radionica, angažiram eminentne profesore i profesorice s hrvatskih sveučilišta – crme de la creme – šefove katedara, sve same bardove hrvatske jezikoslovne i kulturološke misli. Tako me za seminara u Puli profesor Rafo Bogišić upitao, o čemu želim da govori. Znao sam da ću zazvučati budalasto, ali sam bio prisiljen – uz smjernu ispriku – zamoliti ga da „krene od začinjavaca pa… dokle stigne“. Stvarno sam se osjećao jadno. Od stručnjaka – znanstvenika koji je satima mogao naizust govoriti o stilistici davnih pjesnika za koje niste nikada čuli zatražiti ovako nešto!? No profesor je to zdušno odradio, pitajući me brižno na kraju: „Je l` bilo dobro?“ Kukuuu, ja mu se i ovom prigodom zahvaljujem, tamo gdje se sada nalazi – njemu, što nas je počastio i samim svojim boravkom među nama… kao i svim ostalim profesoricama i profesorima – čija imena ovdje neću pojedinačno navoditi da nekoga ne bih izostavio – što su našim skupovima podarili tako neprocjenjiv značaj. Eh, da mi je sad, pri pisanju ovog teksta, Bogišićeva erudicija ili – kad to već nije moguće – da mi je pri ruci njegov “leut“ ili barem njegova “trublja“… kvalitetnije bih trubio.

/Rafo Bogišić, Leut i trublja, antologija starije hrvatske poezije, 1971./

Lucićev rani književni rad vezan je uz prijevode Ovidijevih djela.

Tu je i nastavak izvornog navoda engleske natuknice: „Iz latinske odiće svukavši u našu harvacku priobukal“, piše doslovno tako, na hrvatskom jeziku, uz korištenje dijakritika. Pa slijedi: „Njegovi spisi su primarily recorded as written na južnom čakavskom dijalektu (Čakavian dialect) i opet sa slovom “Č“!?

Uz prodor štokavskih elemenata, dodao bih.

Lucićeva poezija bila je pisana pod utjecajem Francesca Petrarce. Tu ćemo se načas zaustaviti, jer smo se dotaknuli nečega što predstavlja jedan od presudnih faktora vezanih uz njegovo književno djelo. Prije svega, zahvalit ću se autoru engleske natuknice što našeg uvaženog poeta nije proglasio petrarkistom, a mogao je… i ne bi pogriješio. Pojam “petrarkizam“ u sebi ipak nosi pejorativnu notu, a Lucić je bio sve, samo ne puki epigon.

Kako biste potpunije razumjeli smisao mojih kritika na račun natuknice, a koje bi uskoro trebale uslijediti, vrijeme je da se podsjetimo na činjenice iz srednjoškolskog gradiva. Slijedi, dakle, infodumping! Znalci… molim preskočite, a mi ostali… prisjetimo se već pomalo zaboravljenih nastavnih pojmova – ecoute et repete:

 

Francesco Petrarca je pjesnik kasnog srednjeg vijeka koji je svojim stvaranjem najavio novo doba – humanizam i predrenesansu (13. i 14. stoljeće). Općenito se smatra prvim modernim pjesnikom i prvim modernim čovjekom uopće, zato što u središte svoje poezije stavlja sebe i zato što je urban čovjek, a opet… bježao je u prirodu, baš kao i mi danas. Opjevava konkretnu ženu i njezine duhovne i tjelesne osobine. Napisao je zbirku pjesama Kanconijer (Petrarcin sonet; jedanaesterci).

Petrarkizam je oponašanje Petrarcine lirike (15 – 16. stoljeće). Zaluđenost ovim stihovima stoljećima je bila opće mjesto čitave tadašnje kulturne Europe.

Hrvatski petrarkisti – Poezija prve generacije hrvatskog petrarkizma (Šišmundo Menčetić, Džore Držić, Mavro Vetranović…) sabrana je u takozvanom Ranjininu zborniku  – Nikša Ranjina (1507 – 1582).

Hanibal Lucić pripada “drugoj generaciji“ hrvatskog petrarkizma koja, u svojoj formi, stilu i sadržaju, predstavlja značajan napredak i put prema oslobađanju od nametnutih okova.

U tom smislu iznimno je zanimljivo razmišljanje prof. dr. sc. Tomislava Bogdana:

/Jur nijedna na svit vila – novo čitanje/

U svom tekstu profesor Bogdan “Vilino“ podrijetlo traži u prijelazu epske deskriptivne tehnike u lirsku (opis Emilije iz Boccacciove Tezeide u oktavama ili Ariostov opis Alcinine ljepote iz Orlanda – Alcina je lijepa, ali nije ni dobra ni čestita – što je očita dekonstrukcija neoplatonizma i ljubavnog idealizma). Utvrđivanje primljenih utjecaja kod Lucića nije jednostavno, niti su ti utjecaji bili jednoznačni. Dapače, vrlo su složeni. Ipak, u slijedu od profanog anatomskog “blaziranja“ ženskog tijela do visokog stila neoplatonističkog idealiziranja, njegova „Vila“ predstavlja očit kompromis. “Tu nije riječ o prijevodu (barem koliko nam je danas poznato) nego o aktualizaciji jednog književnog postupka“, zaključuje autor. Da bi je osmislio kao “petrarkistički“ lirski tekst, Lucić je dodao pjesmi bogobojažljiv uvod i “moralizatorski“ zaključak, koji je po svoj prilici preuzeo od Džora Držića. Svoj opis ženskog lika, odozgo prema dolje – koji može biti do prsa, a nekad i niže – Lucić zadržava u granicama visokog stila i usklađuje ga s petrarkističkim decorumom. Možda mu upotreba tad ne baš učestalog osmerca služi upravo da bi omogućio rekonstrukciju “oktave“, čija je struktura – uz dodatno ponavljanje početnih stihova na kraju strofa – postala zalog visokom stilu, svojom sistematičnošću zatvorenih kompozicijskih mikro-cjelina. Bogdan, naime, ranije napominje kako se zaljubljeniku Lucićevih pjesama – koji se ovdje baš i ne pojavljuje kao presnažan poetski lirski subjekt – uglavnom ne događa da mu žena izravno uzvrati naklonost, ali i da se na takav rasplet često aludira, uz jasne senzualne primisli, a gdjegod – u tih dvadesetak (22) sačuvanih `hrvatskih` lirskih pjesama – žena doista uzvraća osjećaje“, što je nedopustiva petrarkistička varijanta.

Gospoja: Volim tvoja raba kupovita biti, neg gospoja svim kraljem od sviti; onda mi dan svita, pa raju onda grem, kad tebe od mita, sokole, gdi nazrem. (Medini)

Profinjeno ispreplitanje gospojinih tjelesnih i duhovnih draži iščitava se u predzadnjoj strofi:

Od svih gospoja, koliko ih ima, gospoština se pristoji njoj, jer kad među ostalima hoda, toliko lijepo nosi svoje tijelo, kao da pleše. No ona se time ne ponosi! Posljednji stih može se shvatiti kao skromnost, ali i kao svijest o vlastitoj bogomdanoj noblesi kojoj nikakve potvrde i nisu nužne.

Iz rečenog je očito i to da je pjesma proizašla iz – što recentne, a što klasične – umjetničke književnosti, znatno više nego, recimo, iz folklornih utjecaja.

U smislu gore navedenih objašnjenja bit će vam jednostavnije razumjeti, što je to što mi je zasmetalo u zaključnim rečenicama sažete engleske natuknice o Hanibalu Luciću. Ne, nije riječ ni o kakvim faktičkim pogreškama niti o tendencijskim natezanjima na koje ćete na stranicama Wikipedije počesto naići – „tko o čemu… kako i zašto“.

Rečenica iz natuknice koja slijedi: „(Lucićevo) divljenje ženskom tijelu i liku igra značajnu ulogu u većini njegovih pjesama“, ostala mi je prazno visjeti u vakuumu. Poetika našeg pjesnika ipak je čvrsto vezana uz formulaičnost petrarkizma. Na ovaj način izdvojeno apostrofiranje prevladavajuće tematske jedinice čitave epohe, zazvučalo mi je zalihosnim i promašenim. A umjesto usputnog spominjanja utkanosti nacionalnog folklora u pjesnikovo djelo – koje je do neke razine posve očekivano i ne predstavlja baš nikakvo iznenađenje – umjesnije je bilo spomenuti metričku specifičnost Lucićevog korištenja stiha narodne poezije (dvostruko rimovanog dvanaesterca, petnaesterca ili simetričnog osmerca) umjesto Petrarcinog jedanaesterca.

Kuriozno je zanimljiva zaključna napomena autora engleske natuknice o pjesnikovoj samokritičnosti i spaljivanju većeg dijela vlastitih ranih radova. Navodno je izdvojio samo one radove koji su udovoljavali njegovim najrafiniranijim artističkim standardima.

Pjesnik piše da je, budući prisiljen od kuge stanovati u kući, pregledao svoja davnjena od pisni našega jezika skladanja“, te ih odvrgao malo ne sve. (Medini)

(Op. aut. vjerojatno u doba kuge 1519.)

U nastavku prilažem pjesmu Jur nijedna na svit vila – napisanu u osmeračkim oktavama – vrhunac Lucićeva lirskog opusa i jedan od najizbrušenijih lirskih tekstova starije hrvatske književnosti… pored Gundulićevih stihova završne Himne slobodi iz pastorale Dubravka:

O lijepa, o draga, o slatka slobodo

Dare u kom sva blaga višnji nam bog je dō…

 

Ili – po izboru brata mi Tomislava s kojim se u potpunosti slažem –  stihova koji su dugo bili pripisivani Džoru Držiću:

 

Odiljam se moja vilo, bog da nam bude u družbu;

Plač i suze i moju tužbu da bi znala, moja vilo!

Odiljam se a ne vijem kom`ostavljam ličce bilo.

 

Prepustimo se sad blistavoj magiji Lucićeva poetskog umijeća. Usput pokušajte odgonetnuti zašto sam neke riječi različito obojio, podcrtao ih, ili napisao kurzivom.

Jur nijedna na svit vila

Lipotom se već ne slavi,

Jer je hvale sve skupila

Vila kȃ mi sarce travi.

Ni će biti, ni je bila,

Njoj takmena kȃ se pravi.

Lipotom se već ne slavi

Jur nijedna na svit vila.

 

Varhu njeje vedra čela

Vridna ti se kruna vidi

Od kosice kū je splela

Kojom zlatu ne zavidi,

Svakomu je radost vela

Kad ju dobro razuvidi.

Vridna ti se kruna vidi

Varhu njeje vedra čela.

 

Obarve su tanke i čarne

Nad čarnima nad očima,

Čarne oči kada svarne,

Človik tugu premda ima,

Tuga mu se sva odvarne

Za vesel`je koje prima.

Nad čarnima nad očima,

Obarve su tanke i čarne

 

Kako polje premaliti

Lišca joj se ružom diče,

Ruža nigdar prī na sviti

Toli` lipa ne izniče.

Mladost će se pomamiti

Kojano se za njom stiče.

Lišca joj se ružom diče,

Kako polje premaliti.

 

Pri rumenih njeje usti`

Ostao bi kuralj zada,

Zubići su drobni, gusti

Kako biser kī se sklada,

Slatku ričcu kad izusti,

Bi reć` mana s neba pada.

Ostao bi kuralj zada

Pri rumenih njeje usti`.

 

Blažen tko joj bude garlit

Garlo i vrat bil i gladak,

Srića ga će prem zagarlit,

Živiti će život sladak,

Žarko sunce neće harlit

Da mu pojde na zapadak.

Garlo i vrat bil i gladak

Blažen tko joj bude garlit.

 

Lipo ti joj ustrepeću

Parsi bilji (od) sniga i mlika

Tere oči na nje meću (oni)

Kī žalosti išću lika,

Jer ne mogu slatkost veću

Umisliti dovik vika.

Parsi bilji sniga i mlika

Lipo ti joj ustrepeću.

 

Parsti su joj tanci, bili,

Obli, duzi, pravni, prosti,

Gdi bi zelen venčac vili

Ali krunu od vridnosti,

Koga ne bi prihinili

Od lefanće da su kosti?

Parsti su joj pravni, prosti,

Obli, duzi, tanci, bili.

 

Od svih gospoj` ke su godi

Gospodšćina njoj se prosi,

Meju njimi jer kad hodi

Toli` lipo kip uznosi

Bi reć tančac da izvodi,

Tim se ona ne ponosi.

Gospodšćina njoj se prosi,

Od svih gospoj ke su godi.

 

Grihota bi da se stara

Ova lipost uzorita,

Bože, kī si svim` odzgara,

Čin` da bude stanovita,

Ne daj vrime da ju shara

Do skončan`ja sega svita.

Ova lipost uzorita,

Grihota bi da se stara.

 

Izvori:

Petrarkisti.pptx-Microsoft Power Point

En. Wikipedia.org/wiki/Hanibal_Lucić, pristupljeno 15.06.2025.

Tomislav Bogdan: “Jur nijedna na svit vila“ – novo čitanje