Veličinu stvaralaštva Marka Marulića, kako Glas koncila zbori, potvrđuje činjenica da je ThomasMore čitao Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine u tamnici neposredno pred pogubljenje 1535. godine. S one strane Jadrana spominju ga kao hrvatskog Dantea, kojem je figura također nabijena snažnom patriotskom simbolikom i napominju da se sam Marulo, u pismu iz 1501. upućenom svom prijatelju Coriolanu Cippicu, najavljujući objavljivanje Judite, izrazio ovako: “Napisao sam djelo na našem materinjem jeziku, u rimama, podijeljeno u šest knjiga, koje sadrži priču o Juditi i Holofernu. Skladano je, poetskije; dođite i vidite ga, reći ćete da je jezik još uvijek rob svog Dantea.”

Pa tako, bez obzira na vrijeme koje dolazi i prolazi, države koje nastaju i nestaju, političke opcije koje ne opstaju, Marulić  je uvijek bio, a vjerojatno će i ostati – otac hrvatske književnosti.

Prigodom komemoriranja 400. obljetnice njegove smrti, splitska je Općina, skoro pa post festum, na svojoj sjednici usvojila odluku da se pjesniku podigne spomenik “remek djelo našega slavnog umjetnika Ivana Meštrovića koji ga u znak ljubavi velikodušno poklanja gradu Splitu”.

Kao najzaslužnije za postojanje kipa, Bratislav Lučin istraživač i voditelj Marulianuma, istaknuo je poznatog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, arheologa i povjesničara don Franu Bulića, te tadašnjeg splitskog gradonačelnika dr. Ivu Tartagliu.

“Već se 1922. počelo razmišljati o proslavi 400. obljetnice Marulićeve smrti koja je padala na 1924. godinu. Na inicijativu dr. Ive Tartaglie, izabran je Odbor za proslavu u kojemu su bila mnoga poznata imena, s njim kao predsjednikom i tajnikom Don Frane Bulićem, upravo onom, koji je velikom kiparu ubacio malenu bubu u uho, koja se pretvorila u brončani spomen.

Pravodobno je bila zamisao postaviti spomen-ploču na njegovu rodnu kuću, izdati antologiju njegovih djela te podignuti mu spomenik”, kazao je voditelj Lučin. Don Frane Bulić je uvjerljivo sugerirao Meštroviću da spomenik bude impozantan, što je on zdušno prihvatio i to bez naknade. No kako je kip bio logistički i financijski zahtjevan poduhvat, sama realizacija se često prolongirala. Uz to, nije sve išlo tako lako kako se misli, jer je problem bio, ne u djelu, već  u liku Marka Marulića. Postojao je samo skroman pismeni opis Frane Božičevića i ne baš preveć jasan portret Bele Čikoša-Sessije (danas uredno restauriran zahvaljujući Mariji Marković i Josipu Miljku).  Meštrović se u osmišljavanju Marulićeva lika uz taj opis inspirirao i fizisom Josipa Marolija, posljednjeg potomka ove obitelji koji je umro 1934., a pozirao je kiparu desetak godina prije izrade skulpture. Međutim, dogodilo se i to da je skulptor u svoje djelo djelomično uklesao i svoj autoportret, jer je očita sličnost toga spomenika s njegovim autorom.

Odluku da za  Marulićev kip djelomično ukleše samog sebe nije Meštrović donio sam, tu mu je bubu, opet u uho, ubacio don Frane Bulić. Lučin je to argumentirao usporedbom fotografija ranijeg Meštrovićevog autoportreta s Marulićevim kipom, a sličnost je uistinu bila zapanjujuća.

I na kraju, kada je trebalo odrediti mjesto prikladno ocu hrvatske književnost, brzo su se složili da to bude na trgu ispred palače Milesi. Kada je 26. srpnja 1925. pred razdraganom masom naroda, kip svečano otkriven, svi su bili zadovoljni.

Četiri godine kasnije, kad se otkrivao spomenik Grguru Ninskom, jako nezadovoljan  postavljanjem Grgura na Peristilu, don Frane je ostao doma.

 Split je bio grad u usponu, slavila se tisućita obljetnica hrvatskog kraljevstva, otvorena je prva javna izložba, postavljena je ploča na Marulićevu kuću. Svečano otkrivanje spomenika Marku Maruliću u Splitu bilo je 26. srpnja 1925. godine povodom otvorenja željezničke pruge Zagreb-Split (nazvana Lička pruga koja je bila prva unutarnja veza s Europom) i održavanjem velike Jadranske izložbe. Taj spomenik je ujedno najbolji prikaz Marulova lika, a na postamentu s prednje strane kipar Ivan Meštrović je uklesao: Marko Marulić 1450.-1524., a sa stražnje: Ivan Meštrović svoje djelo poklonio.

Ploču su 1942. godine, za vrijeme okupacije Splita, čekićima razmrskali talijanski fašisti. Marulićevo ime na prednjoj strani postamenta prekrstili su u Marco Marulo, a natpis na stražnjoj strani “Ivan Meštrović svoje djelo poklonio” potpuno izbrisali. Poslije rata u Socijalističkoj Jugoslaviji obnovljen je natpis Marko Marulić, ali ne i spomen Meštrovića na poleđini, već su na tom mjestu umetnuti stihovi Ujevićeve pjesme “Oproštaj “.

U prisustvu mnoštva građana, predstavnika vlasti, udruženja, društava, te više glazbi iz grada i okolice, opširan uvodni govor održao je don Frano Bulić, a za njim i gradonačelnik dr. Ivo Tartaglia, koji je ujedno otkrio spomenik. Oduševljeno mnoštvo je klicalo, a članovi Društva Guslar otpjevali su kantatu Josipa Hatzea skladanu na Hektorovićeve stihove.

Uslijedilo je polaganje vijenaca. Prvi vijenac je uz kraće slovo položio admiral Dragutin Prica kao izaslanik Kralja Aleksandra I. Slijedili su vijenci: Velikog župana Splita, Velikog župana Dubrovnika, Općine Split, Zagrebačkog Sveučilišta (položio ga je prof. dr. Grga Novak), Jugoslavenske Akademije u Zagrebu i Matice hrvatske (položio ga je msgr. Bulić), Prosvjetnog odjeljenja, Općine Dubrovnik, Općine Trogir, Općine Starigrad, Arheološkog muzeja, Narodnog pozorišta, Sokola, Jadranske straže, Jugoslovenske matice, Hrvatskog katoličkog saveza, Pjevačkog društva sv. Cecilije, Hrvatskih narodnih omladinaca, Učitelja Mladinova sa Šolte (od poljskog cvijeća) iz Nečujma, gdje je Marulić boravio. Poslije polaganja vijenaca još su govorili u ime Vlade ministri Ante Radojević i dr. Ivan Krajač…

Povodom 130 godina rođenja kipara Ivana Meštovića, Grad Split je podržao inicijativu za konzervatorsko-restauratorskim zahvatima na skulpturama Marka Marulića i Grgura Ninskog. Tako su postavljanjem građevinskih skela oko brončane skulpture Marka Marulića, na Trgu braće Radić započeli restauratorski i konzervatorski zahvati na spomeniku i na njegovom pripadajućem kamenom postamentu. Skela je narednih dana postavljena i oko Meštrovićevog Grgura Ninskog u Ulici kralja Tomislava. Uz stručnjake tvrtke „Neir d.o.o.“ u restauraciji  su sudjelovali vanjski stručnjaci mr. art. Valentina Ljubić Tobisch, s Umjetničke akademije u Splitu, Odsjeka za konzervaciju – restauraciju metala i restaurator Filip Rogošić po ovlaštenju Ministarstva kulture za radove na kulturnim dobrima. Toliko o spomeniku, toliko o sjećanju.