Knjiga aforizama, karikatura, satira i svega ponešto „Od Mile Sašitrna do Maruna IV.“ (Ili od prvog do posljednjeg pseudonima.)

Čudno je kada veliki književni umovi poput Johna Steinbecka, Vladimira Nabokova ili Jacka Kerouaca objave svoju prvu knjigu u dobi od 27 godina, ali još je čudnije kada netko objavi svoju prvu knjigu tek u dobi od 72 godine, a da to nisu memoari. Ali događa se. Emil Strniša – Cipalov, dugogodišnji član Hrvatskog društva karikaturista i Društva hrvatskih aforista i humorista, na jednom je mjestu sakupio dio onoga što je crtao i pisao tijekom više od pedeset godina. Napokon je otvorio ladice starog majčinog stola gdje je Vjera sačuvala otkucane stranice, izrezane novinske članke i crteže, kao da je znala da će jednog dana ugledati svjetlo dana.

                                                            .

Kako Emil kaže – “Iz sve te ostavštine bilo je teško objektivno odabrati najbolje i najkvalitetnije, a da istovremeno ne zvuči kao žaljenje za nekim davnim vremenom, i zato je izbor pao na one stvari koje se dotiču prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zbog toga, a i zbog mojih godina, knjiga je malo većeg formata i bolje tehničke kvalitete, taman toliko da moje male unuke imaju uspomenu na svog djeda. Uostalom, Otac nas aforističara, Jerzy Letz, rekao je – Cijenite svoje riječi, svaka vam može biti posljednja – tako je s knjigama.”

Mi u Udruzi znamo da su aforizmi upravo veza koja povezuje stara i nova vremena, i kako bi rekli ljubitelji glazbe – uvijek vječni. Upravo zato autor u knjizi ima mnogo više od tisuću njih u raznim oblicima. Naravno, tu su i karikature, uglavnom iz “Solinske kronike”, u kojoj je autor svojom kolumnom “Zvonko” zastupljen više od trideset godina, ali ima i onih koje su obišle ​​veći dio svijeta na zajedničkim izložbama gdje su osvojile neke vrijedne nagrade. Spomenimo samo naš Solin, ali i Rusiju (dok je oružje još mirovalo), Kinu, Indiju… kao najmnogoljudniju.

                          .

Tu su i satire, ili samo priče s elementima dodatnog humora koje, obično uz stvarne, poznate podatke o ljudima i vremenima, malo zaviruju iza zavjese tražeći smiješnu, a često i ciničnu nit.

No, najbolje je sve ostalo prepustiti samom autoru:

„Zahvaljujući Šećerkovoj mreži (FB) naletio sam jednog dana na časopis Društva hrvatskih aforista i humorista „Uh!Ah-a“ mog kolege Dražena Jergovića. Počelo je s karikaturama, nastavilo s aforizmima i satirama napisanim jednom za moju dušu u dubokim ladicama. Predsjednik i tajnik udruge, književnici Mladen Vuković i Zlatko Tomić, dali su mi poticaj da zaokružim svoj dugogodišnji rad ovom knjigom. Neke stvari na prvu izgledaju malo „van škvare“, posebno aforizmi, ali samo zbog toga što su nastali u nekim prošlim vremenima i zbog autentičnosti nisu prilagođeni ovom – novom.

Kao urednik, Mladen me gurao, ponašajući se poput Sizifa, i gurao taj sirovi kamen pisane riječi sve do vrha brda. Bilo je toliko lakše i njemu i meni kada ga je Zlatko, kao lektor, recenzent i selektor, ispolirao u finu kuglu koja je sama od sebe – tiskanjem – dosegla svoj vrhunac. Koliko će dugo tamo ostati ili će odmah iskliznuti, odlučit će čitatelji.

                                                         .

Ovdje ima puno, naizgled razasutih aforizama (čiji je izbor odabrala moja supruga), karikature, uglavnom mog dugogodišnjeg lika “Zvonka”, ali i one koje su obišle ​​svijet (uglavnom zahvaljujući osnivaču solinskog festivala karikature Marku Iviću), ima izmišljenih komentara stavljenih u usta Nietzschea, Don Frane, Buk(v)owskog, Smoje Miljenka, priča i satira od Seneke do ova dva naša politička hrvatska ovna na brvnu, ima nekoliko smiješnih pjesama, nekoliko slikovnih haikua, čak i zagonetnih anagrama naših poznatih karikaturista, kada sam vrlo često bio na Ivrinoj enigmatskoj stranici u “Slobodnoj Dalmaciji”.

                                                        .

U ovoj priči, najvažnije na kraju, jest da je putovanje “Od Mile Sašitrna do Maruna IV.” uopće započeto. Već su spomenuti – Mladen, Zlatko i Dražen, kolegica Nađan Dumanić, urednik “Apolona” Ivan Grahovec, što ne znači da mnogi drugi nisu sudjelovali u tome. Od samog početka, maestro kulture Ljubo Stipišić (osim što sam bio kulturni animator u zajedničkoj tvrtki i još mnogo toga), Ivan Glavina, urednik novina “Dalmacijacement”, književnica Marija Juračić i njezin svestrani i onostrani “Diskurs”, drugovi iz HDK-a, a posebno moram istaknuti ljude i prijatelje iz “Solinske kronike” s kojima drugujem više od 30 godina – Špiro Žižić, Marko i Mario Matijević s cijelom redakcijom i glavni, s dirigentskom palicom – Tonći Ćićerić. Ništa ne dolazi samo od sebe, nitko nije otok. Bez ljudi oko sebe, čovjek bi bio tabula rasa.

                                .

NAPOMENA PRIJE ČITANJA

                                          .

Htio sam izdat knjigu, ali u traženju pametnog i iskusnog izdajnika naletio sam na reklamu za knjigu „Što Europa želi?” autora Slavoja Žižeka i Srećka Horvata za samo 5 „oera“. Sad se pitam bi li tiskanje bilo čega, osim novčanica, imalo smisla. Vjerojatno ne bi, ali: Kako se objavljivanje romana Scotta Fitzgeralda „Lijepi i prokleti“ (The Beautiful and Damned) približavalo, Burton Rascoe, svježe zaposleni književni urednik časopisa New York Tribune, pokušao je od Zelde izmamiti njenu recenziju Scottovog najnovijeg romana. U svojoj recenziji, Zelda je napisala sljedeće:

„Za početak, svatko bi morao kupiti knjigu iz sljedećih razloga:

– prvo, zbog toga što ja znam gdje je zlatna haljina za svega 300 dolara u Četrdeset drugoj ulici,

– također, ako dovoljan broj ljudi kupi knjigu, znam gdje ima i potpuno okrugao platinasti prsten,

– ako je gomila ljudi kupi, mom mužu je potreban dobar zimski kaput, jer mu je onaj koji već ima fino odslužio prethodnih godina…

Čini mi se da sam na stranici knjige prepoznala odlomak mog starog tajnog osobnog dnevnika koji mi je nestao ubrzo nakon vjenčanja, a i dijelove nekih intimnih  pisma koji mi, mada malo izmijenjeni, djeluju vrlo poznato. Zapravo, izgleda da gospodin Fitzgerald smatra da plagiranje počinje upravo od kuće.” Pametna Zelda, zna dobro da u velikoj većini ljudi počiva onaj dobrodušni nagon koji želi pomoći u stvaranju nečeg većega, pa makar to bio dio Scottova kaputa. I normalno Charles Scribner’s Sons objavio je knjigu u ožujku 1922. pripremivši početnu nakladu od 20 000 primjeraka. Iako nije bila među deset najprodavanijih romana godine, knjiga se prodavala dovoljno dobro da opravda dodatno tiskanje od 50.000 primjeraka i novi Scottov kaput.

„Lijepi i prokleti“ je u tili čas pretvoren u tada još nijemi dramski film iz 1922. godine u režiji Williama A. Seitera. Film je bio uspješan na kinoblagajnama, a kritičke recenzije su uglavnom bile povoljne. Prema podacima Warner Brosa, film je zaradio tadašnjih velikih 327.000 dolara na domaćem i 22.000 dolara na inozemnim tržištima.

                                                               .

          Ovo nije nalik ni na prvi ni na drugi Fitzgeraldov roman, djela koja se usredotočuju na raskalašeno ponašanje i blistave ekscese američkih besposlenih bogataša u zlatnom dobu New York’s café society.

          Ovo je (ne)ozbiljna zbirka, ili bolje rečeno zbrka, samo manjeg dijela raznovrsnih radova raspršenih kroz godine života i listove novinskog papira. Od prvih omladinskih zidnih novina do današnjeg tiska. Je li ćorava koka poćokala prava zrna, ide vama na ocjenu.

          Normalno, posvećena je mojoj supruzi, koja nije dozvolila da uzmem njeno prezime, ali mi je pružila sve ostalo u ovim dugim godinama zajedničkog življenja. Najviše taj osjećaj za humor samom činjenicom da je pristala da se uda za mene.

               .

          Autor