Želio sam biti vatra.

Ne ona što blago pucketa u kaminu,

već ona što proždire gradove,

što ostavlja trag na nebu

                .

Gledali su me kao da sam pukotina u zidu,

kao da su moje riječi ‘rđa na jeziku,

kao da sam od kamena mogao postati zlato

kad bih se samo malo prilagodio.

Ali ja nisam znao kako.

Pa sam lutao ulicama gdje svjetla ne dopiru,

pijuckao filozofiju iz razbijenih flaša,

puštao dim da mi crta sudbinu na plafonu

                                  .

Tražio sam ljubav u rukama koje ne znaju zadržati,

u očima koje gledaju kroz mene.

Ljubio sam usne koje su bile prazne,

grlio tijela u kojima nisam pronašao dom

                     .

Nisam postao Bukowski,

niti Van Gogh.

Nisam umro od genijalnosti,

samo od vlastite sjene.

Nisam bio Rimbaud,

da pobjegnem u divljinu i izgorim mlad.

Nisam bio Dostojevski,

da napišem bol koja će nadživjeti stoljeća.

Niti Poe,

da pronađem utjehu u tami,

među gavranima i neispavanim noćima

                     .

Bio sam samo loše napisana pjesma,

mrlja tinte na rubu papira,

previše razmazana da se pročita,

a premalo jasna da se pamti.

I dok su drugi slikali svjetove,

ja sam crtao vlastiti ponor.

Dok su drugi pisali vječnost,

ja sam zapisivao trenutke

koje nitko nije želio zadržati.

Nisam postao Bukowski.

Niti Van Gogh.

Niti itko čije će ime

ikada odzvanjati u tuđim grudima.

Samo tišina.

Samo sjena.

Samo neizgovoreni stih

koji se gubi negdje između sna i zaborava.

                      .

Sad pišem ovo pismo iz pepela,

razmazujem mastilo po požutjelom papiru,

čekam da vjetar odnese zadnje riječi

jer ionako više nema ko da me pročita…

                    .

Želio sam biti vatra.

Ne ona što blago pucketa u kaminu,

već ona što divlja kroz kosti,

što proždire sve što dotakne.

                .

Nisam htio biti siguran,

ni topao, ni lak za voljeti.

Htio sam gorjeti,

htio sam biti dim koji ostaje u plućima,

gorka uspomena na nešto

što nikada nije pripadalo ničijim rukama.

                      .

Pio sam noći iz ispucanih čaša,

naslanjao glavu na stolove koji su slušali

više ispovijesti nego crkveni oltari.

Lutao sam između neona i sjena,

između želja i prokletstava,

između ljudi koji su me voljeli

i onih koji su me zaboravili dok sam još bio tu.

                           .

Tražio sam dom u tuđim tijelima,

u mirisu jeftinih parfema i posteljini

koja nikada nije znala moje ime.

Svjetla su se gasila jedno po jedno,

ostavljajući me s vlastitim odrazom

u razbijenom ogledalu.

                     .

Pokušao sam biti pjesma,

ali bio sam samo šum u pozadini.

Pokušao sam biti slika,

ali bio sam samo zamrljani potez kistom

Pokušao sam biti nečije sunce,

ali bio sam samo sjena na kraju dana

                      .

Noći su me gutale,

bacale u ponor između prošlosti i sadašnjosti,

gdje su riječi bile previše teške za izgovoriti,

a tišina preglasna da je podnesem.

Gorio sam iznutra,

ali plamen nije grijao,

već samo spaljivao sve što sam pokušao sačuvati.

I svaki put kad bih pružio ruku,

ostajao bih s prstima punim pepela

                        .

Sad pišem ovo pismo iz ostataka sebe,

iz požara koji nikad nije do kraja ugašen,

ali i nikad dovoljno jak

da nekoga zaista ugrije

Možda će ga vjetar odnijeti,

možda će završiti u rukama nekoga

tko će znati kako se od pepela

ponovo gradi plamen