Margaret Mitchell, žena koja je postala poznata po samo jednoj knjizi za razliku od Harper Lee koja je morala napisati dvije

.

Škotska Irkinja ili irska Škotlanđanka udrobljena u Amerikanku  imigrantskih korijenja kao i veliki Dontramp, Margaret (Peggy) Munnerlyn Mitchell, osoba svjetski poznata po samo jednom, ali vrijednom naslovu na knjizi, ali daleko više na filmu, rođena je u Atlanti, 8. studenog, 36 godina nakon što je William Sherman sa snagama Unije ujahao u sprženu i razrušenu Atlantu. Sad, je li to imao na umu pokojni profesor Carlos Maria della Paolera sa Sveučilišta u Buenos Airesu kad se za taj datum izborio da bude Međunarodni urbanistički dan, nije mi poznato.

Otac joj je bio odvjetnik, amater povjesničar i političar Eugene Muse Mitchell, a majka Mary Isabel “Maybelle” Stephens, sufražetkinja i katolička aktivistica (što bi za današnje pojmove  među “proscima” na trgu Bana Jelačića i splitskom Peristilu bilo apsolutno neshvatljivo), pa valjda otud i inspiracija za lik Scarlett O’Hara, razmažene, ali svojeglave kćeri bogatog južnjačkog plantažera. Gđica Mitchell pohađala je Smith College u Northamptonu, Massachusetts, jednu akademsku godinu, 1918.-1919. Napustila je fakultet kada joj se majka razboljela od gripe tijekom velike pandemije 1918., (poznata Španjola koja je stigla u Europu s američkom vojskom u Velikom ratu) i umrla je u siječnju 1919. U to vrijeme Margaret se vratila kući u Atlantu kako bi se brinula o očevom domu. Nikada se nije vratila na fakultet u Smith ili bilo gdje drugdje. Smith College je, međutim, dodijelio gđi Mitchell počasnu fakultetsku diplomu nakon što je njezin roman “Zameo ih vjetar” osvojio Pulitzerovu nagradu za najbolju knjigu 1937. godine.

Karijeru je započela 1922. radeći kao novinarka za “Atlanta Journal” koristeći ime Peggy Sue, pardon – Mitchell. U travnju 1922. skoro je svaki dan viđala dvojicu frajera – Berriena “Reda” Upshawa, kojeg je upoznala pet godina ranije na plesu koji su priredili njeni roditelji i njegovog cimera i prijatelja Johna R. Marsha, koji je radio za Associated Press. Upshaw je bio dečko iz Atlante, par mjeseci mlađi od Margaret, a njegovi su roditelji preselili u Sjevernu Carolinu 1916.. Bivši sportaš nije imao uspjeha ni na Akademiji, ni služeći na moru, pa se okrenuo krijumčarenju alkohola koji je “pekao” u planinama Georgije, što je bilo zabranjeno 18. amandmanom i podložno državnoj represiji, kasnije u obliku Eliot Nessa. Obitelj Mitchell bila je van sebe kada su Peggy i Red objavili da se vole i da će se vjenčati. Kum im je bio John Marsh. Brak je trajao samo nekoliko mjeseci, jer Red je osim što bio širokih ramena, visok 190 cm, ciglastocrvene kose, zelenih očiju imao i tešku ruku. Par se službeno razveo tek 1924. godine nakon što je Red izvukao lovu od Johna Marsha, a Mitchellova pristala  povući tužbu zbog podljeva fizičke ljubavi. Nedugo zatim Mitchellova se udala za kuma Johna Marsha, šokirala konzervativno društvo u Atlanti i usput zadržala vlastito prezime u profesionalne svrhe. (U privatnom životu bila je poznata kao Peggy Marsh.)

Trebalo joj je deset godina da napiše “Zameo ih vjetar”, tada još pod radnim  nazivom “Sutra je drugi dan”, pa je tako koristila dijelove rukopisa da podupre klimavi kauč. Tijekom tih godina, Mitchell je sporadično radila na romanu, sastavljajući epizode izvan slijeda i često izrađujući više verzija pojedinačnih odlomaka. Za Margaret, njena oštrokondža od bake, Eni Stevens bila je odličan izvor „informacija očevidca“ o građanskom ratu i rekonstrukciji događanja u Atlanti prije njene smrti 1934. godine. Iako nisu bile na istoj valnoj dužini bakine “lekcije” uvelike su pomogle da se povijest stavi na papir. Drugi pak tvrde da je većinu povijesti Juga i rata između država naučila od svog djeda s očeve strane, Russella Crawforda Mitchella, koji je bio vojnik Konfederacije. Margaret se jednom našalila da je od djeda toliko jednostrano čula o povijesti Građanskog rata, pa je tek s deset godina shvatila da Jug nije pobijedio u tom ratu.

Glavna junakinja romana prvotno se trebala zvati Pansy. Tako bi i ostalo da izdavač nije tražio da joj promijeni ime, a ona je odgovorila da se, što se nje tiče, glavna junakinja može zvati i Garbage (Smeće) O’Hara, samo nek’ se više ta prokleta stvar završi i ugleda svjetlo dana. Zgodna je stvar, kako jednom napisa Marko Fančović, da je u rodbinskim vezama rođak Margaret Mitchell bio ni manje ni više – Doc Holliday (a kako volim spajat osobe i datume o.a.) – koji je pak umro na njen budući rođendan, u Glenwood Springsu 8. studenog 1887.g., pa se vjeruje kako je i on dijelom bio inspiracija za lik Ashleyja Wilkesa.

Mitchell-Peggy je sama za sebe rekla da je bila grozna flertuša, zaručila se svojevremeno s petoricom muškaraca i uspjela ne lagati ni jednom od njih, “hendlajući” svih pet. “Imala je u svom kratkom životu”, napisala je jedna poznata trač novinarka “mnogo muškaraca koji su u nju bili smrtno zaljubljeni, mnogo odličnih partija, daleko više od svih djevojka u Atlanti…”

30. lipnja 1936. napokon je publiciran roman svojeglave i pametne Margaret Mitchell “Zameo ih vjetar”, a pošto su naslagani rukopisi bili skoro veći od nje, radila je prethodnu tu i urednička sjekira, osim škara. Osim zapanjujuće brze prodaje cijele naklade, povijest ga pamti po tome što je tijekom prvog dana u knjižarama prodan u pedeset tisuća primjeraka, a u narednoj godini u milijun primjeraka. Preveden je na četrdeset jezika i Brailleovo pismo. Roman je 1937. svojom kvalitetom osvojio i Pulitzerovu nagradu, a godinu prije i Nacionalnu književnu nagradu. Samo mjesec dana nakon objavljivanja knjige, sva filmska prava kupio je hollywodski mogul David O. Selznick za tada najvišu plaćenu naknadu ikad – 50.000 dolara, a PR-ovci tvrde da joj je nakon filma poslao još toliko, neoporezivo.

Margaret Mitchell nije željela sudjelovati u filmu, a u ugovoru je imala upisanu klauzulu koja ju oslobađa od daljnjeg rada na projektu. Uporno je odbijala pomoći u produkciji filma pa je ponovno potvrdila producentu Davidu O. Selznicku – „Kupio si roman, sad se misli“. Dala mu je priliku da radi što mu je volja prilikom snimanja, što se ruku na srce, u svijetu filma rijetko događa. Ali događa se upravo suprotno, tako Ken Kesey nikad nije pogledao film “Let iznad kukavičjeg gnijezda” Miloša Formana snimljenog po njegovom romanu, nezadovoljan adaptacijom, bez obzira na dobivene Oscare. Tek kad je Mitchell poslala svoju prijateljicu Susan Myrick Selznicku kao tehničku savjetnicu za film, gospon je ostavio Mitchell na miru.  Pametna Peggy kao da je znala da će pri realizaciji filma biti izmjena čak trojica redatelja (G. Cukor, S. Wood, V. Fleming – jedini potpisan), te 15 scenarista (npr. F. Scott Fitzgerald, Ben Hecht…) i 3 snimatelja.

U još jednom pokušaju da obeshrabri pitanja o Selznickovoj filmskoj adaptaciji njezina romana, rekla je novinarima – sa svom ozbiljnošću koju je mogla skupiti – da misli da bi Groucho Marx bio dobar Rhett Butler. Imala je ta niska žena visoki smisao za zajebanciju.

15. prosinca 1939. napokon su se dogovorili producenti i PR maheri nakon što su pomno statistički odabranom publikumu prikazali više verzija završetka filma, oko toga – tko koga ostavlja i da li uopće ostavlja. Nakon projekcije, anketirani su prihvatili ovu varijantu pa je konačno održana premijera filma “Zameo ih vjetar” ili kako neki vole “Prohujalo s vihorom” u Loew’s Grand Theater u Atlanti, Georgia.

Film je osvojio osam Oscara, uključujući i za najbolji film te 1939. Osim živahne korespondencije, jer je osobno odgovorila na dobar dio pisama svojih milijun obožavatelja, drugo ništa nije ni pisala. Dugo nakon njezine smrti, objavljena je zbirka Mitchellovih djevojačkih zapisa i novela koju je napisala kao tinejdžerica, pod naslovom Izgubljena Laysen, te zbirka novinskih članaka koje je Mitchell napisala za The Atlanta Journal. 11. kolovoza 1949., dok je prelazila raskrižje Peachtree i Trinaeste ulice, koja je samo tri bloka od “The Dump”, njene kuće, Margaret Mitchell je udario

osobnim automobilom taksist koji nije bio na dužnosti. Ona i njezin suprug bili su na putu da pogledaju film „Canterburyjske priče“ u kinu „Peachtree Art Theatre”. Umrla je pet dana kasnije.

Do 1998. godine “Prohujalo s vihorom” bila je najprodavanija knjiga svih vremena, nakon Biblije. Godine 1996. brojke su pokazale da je gotovo 200 milijuna ljudi vidjelo Selznickovu filmsku verziju knjige, a ponovno gala izdanje remasterirane verzije 1998. godine nedvojbeno je pomaknulo te brojke još više.

Margaret Mitchell je bila lijepa, živahna, pametna, bistra i brzog jezika. Bila je samo 147 cm visoka, pa su stolicama kratili noge da bi se osjećala ugodnije. Iako manje lijepa i manje ambiciozna od Vivien Leigh, razbaškarila se u svjetskoj književnosti i nije dopustila da je bilo što „zamete“.

1991. Alexandra Ripley je napisala knjigu “Scarlett”, neslužbeni nastavak originalnog romana Margaret Mitchell, u kojem Scarlett O’Hara pokušava osvojiti Rhetta i vratiti natrag, te odlazi u Irsku. Po knjizi je 1994. snimljena i mini serija u kojoj su glumili Joanne Whalley i Timothy Dalton. No i serija i knjiga nisu bili osobito hvaljeni, te su ocijenjeni kao slab pokušaj žicanja love na račun originala.