Odrasla sam žena sada,

ali još uvijek pokoja suza krene,

kad sjetim se svake granate, sirene,

što obilježile su kao dijete mene.

                           .

Strah je bio moja svakodnevnica,

tuga nije silazila ni s majčinog lica,

u krilu svom čuvati me znala,

brisala je svaku suzu koja je iz mog malog oka pala.

                         .

Podrum je bio tada naš dom,

spavali smo na krevetu studenom,

slušali smo te bolne granate,

čemu više ratovi? Ljudi nikako da shvate…

                           .

Ostala sam bez sretnog djetinjstva ja,

prošlo je od tada puno godina,

ali ratovi se i dalje nastavljaju sada,

da će jednom prestati, u meni živi nada.

                            .

I danas je neko dijete ostalo bez snova,

i danas u strahu čeka da svane zora,

mnoge suze i danas krvare,zar ne,

mnoge obitelji bez bližnjih su ostale.

                     .

Dosta je rata bilo više!

Ovaj svijet zaslužuje na mir da miriše,

nitko ne zaslužuje zbog tuđe zloće patiti,

pitam se hoće li ikad ljudi to shvatiti…

                   .

Mnogi životi se više ne mogu vratiti,

nedužni su krvlju morali platiti,

suze i dalje ovim svijetom teku,

kad će ljubav pobijediti zlo u čovjeku?

                           .

Neka mir ovim svijetom zavlada,

neka nijedan život više ne ode nikada,

kakva prava vi odrasli imate,

da djeci djetinjstvo oduzimate?