Sve je ostalo nepromijenjeno,

radosti broji minutama, danima,

godinama već,

zaleđena hladom njegova pogleda.

Ostala još samo

ušivena bol na brijegu mrtvila lažne

bajke koju nekada, zvala je brak.

Riječ koju je davno progutao požar

zabluda

     .

Odavno sreća ne navraća više,

nestala u komadićima skupa sa

nostalgijom mladosti,

rastočena

čašu po čašu

još od prvog pijanstva

           .

Njegovo oko odrastanja  nikada nije sazrjelo

u dubini sebe zna,

niti neće.

 .

Okoštala  su njena viđenja,

njegov pogled

ništa ne dira izvana

dok utrobom razlijeva

mrlje

od tinte,

dok komada djeliće srca

šuteći kao zalivena.

            .

Sve češće i češće na njegovo lice

navrate mamurne, marčane bure

a ona, radi mira,

preko blijedog lica, stavlja masku koja

skriva strah, pa

gledajući ga ravno u oči

crta ravnodušnost

praveći se, kao uvijek,

da sve je,

u najboljem

redu.

  .

(Pjesma napisana kao podrška na apel „Stop svim zlostavljanim ženama“)