Štit mi je ljubav,
na olovci galopiram državom Olimp.
Čitaju me ribe, ne vole bijeli papir –
pa kako onda prestati pisati poeziju?
Greškom u moje riječi podmetnu požar.
.
Kažu, previše nas je na Zemlji,
crtaju hladne granice i broje tijela.
A ja ne vjerujem.
Vrt što u svjetlu podrhtava,
u plavo uronjen, u crvenom usplamtio,
bliski kraj što nas je zagrlio.
.
Poput plamena stabla se uzdižu,
dok divlje rijeke teku kroz tišinu.
Zastoja nema, samo topli pljusak boja.
Dvije duše što se u slici spajaju,
gdje ruka stane, tu misao kreće,
između platna i nijemog krika.
.
Svijet u tom trenu gubi sve sjene,
dok bijele ptice traže svoje grane.
I sve dok traje taj zanosni let,
mi u tom plesu stvaramo svijet.
.
Ovdje ima mjesta za nas snažni stih,
i za mog vjernog Flooa,
dok nas ne zamrači Sunce
-snažnije od mene.