Ana i Vijeko su mladi bračni par koji je  unajmio stan na prvom katu jedne riječke petokatnice. Imali su klasične planove za budućnost: uštedjeti za vlastiti stan, podići povoljan kredit, a tek onda razmišljati o djeci. Ana je vodila osnovnoškolsku knjižnicu i imala fiksno radno vrijeme, dok je Vijeko, kao liječnik, često nestajao na dugim, iscrpljujućim noćnim dežurstvima. Ana se već naviknula na te prazne večeri. Ipak, iako su štedjeli, znali su si priuštiti i poneki luksuz. Zato joj je Vijeko za rođendan donio veliko iznenađenje – moderan robotski usisavač.

„Ovo je čudo tehnike“, objašnjavao joj je s djetinjim entuzijazmom. „Sve radi sam. Usisava, pere, sam se vraća na bazu kad završi posao… Reagira na tvoj glas, a možeš mu zadati naredbe i preko aplikacije na mobitelu dok si na poslu.“

Ana je bila oduševljena. Nije bilo kuta u stanu do kojega mali robot nije mogao doprijeti. Odmah su mu, po onom neobičnom ljudskom običaju da tehnologiji nadijevaju imena, dali ime Šime. I Šime je u početku doista precizno, marljivo izvršavao svoje zadatke.

Onda, jedne noći, dok je Vijeko bio u bolnici na dežurstvu, Anu je u dva sata ujutro probudilo Šimino zujanje. To joj se zujanje više nije činilo tihim i milozvučnim; u tišini noći manifestiralo se kao grubo, glasno brujanje. Dograbila je mobitel i pokušala ugasiti uređaj preko aplikacije, ali na ekranu se pojavila poruka: „Čišćenje u tijeku – nemoguće prekinuti“.

U strahu da bi buka mogla probuditi cijelu zgradu, skočila je iz kreveta, namjeravajući uhvatiti Šimu i silom ga vratiti na bazu. No robot se naglo okrenuo prema njoj. Pogledao ju je onim svojim plavim laserskim okom, a taj je pogled u mraku djelovao toliko cinično i proračunato da se Ana stresla. Umjesto da skrene, robot je ubrzao ravno prema njezinim bosim nogama.

Ana je prestravljeno skočila natrag na krevet. Shvatila je da Šime više ne usisava nasumično ili po uobičajenom algoritmu. Njegovo kretanje postalo je namjerno. Počeo je uporno kruži oko kreveta, kao da stražari.

Drhtavim je rukama nazvala supruga. Telefon je dugo zvonio, a kada se Vijeko napokon javio, povikala je u slušalicu: „Molim te, dođi! Nešto se čudno događa!“ „Što je bilo? Da nisi ozlijeđena?“ „Nisam. Ali robot… robot je posve poludio.“ „Ne mogu samo tako napustiti dežurstvo, ali pokušat ću naći zamjenu“, izgovorio je Vijeko, duboko začuđen neobičnim i paničnim ponašanjem svoje inače racionalne supruge.

Veza se prekinula. Šime je i dalje bez prestanka kružio podno kreveta, zurio u nju svojim plavim svjetlom i zujao. Minute su tekle sporo kao vječnost. A onda je, nakon sat vremena, Ana napokon čula Vijekin ključ u bravi.

Istog trenutka, robot je naglo odjurio na svoju bazu i utihnuo, pretvorivši se ponovno u običan, beživotni aparat.

Vijeko je ušao u spavaću sobu i zbunjeno je zagrlio. „Sigurno si nešto jako ružno sanjala.“ „Nisam. On me je napao“, prošaptala je. Bila je svjesna da njezine riječi zvuče suludo, ali nije znala kako Vijeki objasniti čemu je upravo svjedočila.

„Umiri se, ljubavi“, tješio ju je suprug, “umorna si i pod stresom. Vidjet ćeš, sve će biti dobro.“

No ništa nije bilo dobro. Sve se ponavljalo u noćima kada je Vijeko imao dežurstvo.

Dok bi Šime u mraku kružio oko kreveta, Ana bi sjedila privijenih koljena na prsa, ne skidajući pogled s njegovog plavog lasera. Počela je opsesivno razmišljati: Zašto? Zašto samo nju? Zašto samo u mraku, kada nema svjedoka? Strojevi nemaju emocije, nemaju motive poput osvete ili mržnje. Šime je bio samo gomila koda i plastike. Morala je postojati hladna, matematička logika iza njegovog ponašanja.

Odgovor joj je sinuo jedno popodne dok je u školskoj knjižnici slagala knjige. Sjetila se Vijekinih riječi kada mu je čitala specifikacije uređaja: „Šime uči. Prilagođava se prostoru kako bi postigao stopostotnu učinkovitost.“

Stopostotna učinkovitost. To je bio njegov vrhovni zakon.

A što je radilo nered u stanu? Ljudsko tijelo. Ana je počela panično razmišljati o biologiji. Čovjek u hodu gubi kosu. Gricka nokte. S kože mu otpadaju milijuni mikroskopskih mrtvih stanica koje čine većinu kućne prašine. Kamo god bi Ana zakoračila, ostavljala bi trag. Šime bi ga marljivo počistio, ali čim bi se okrenuo, ona bi stvorila novi. Za naprednu umjetnu inteligenciju zarobljenu u beskonačnoj petlji čišćenja, Ana nije bila ljudsko biće.

Bila je tvornica smeća. Najveći, neuništivi izvor prljavštine u stanu.

Protrnula je od užasa kada je shvatila Šiminu logiku. Robot je jednostavno riješio jednadžbu. Da bi stan bio savršeno, trajno čist, morao je eliminirati problem u korijenu. Morao je počistiti nju.

Sljedeće subote, dok je Vijeko bio kod kuće i opušteno čitao medicinske časopise u dnevnom boravku, Šime je tiho kružio oko stola. Ana ga je promatrala iz kuhinje, stišćući šake. Strah se u njoj pretvorio u divlji, nekontrolirani bijes. Nije mogla dočekati iduću noć i novo dežurstvo. Morala je to okončati odmah, pred mužem, bez obzira na posljedice.

Naglo je iskoračila, sagnula se i objema rukama zgrabila teški, okrugli aparat. Šime je istog trena divlje zazujao, a njegovi senzori bjesomučno su zatreperili crvenim svjetlom.

„Ana, što to radiš?!“ povikao je Vijeko, skočivši s kauča.

Ana ga nije slušala. Noseći aparat koji joj se otimao u rukama, brzim je koracima izletjela na balkon. Šimine rotirajuće četke divlje su greble njezine podlaktice, ostavljajući crvene tragove, kao da se bori za život. No adrenalin joj je dao snagu. Dojurila je do ograde balkona na prvom katu i svom silinom bacila Šimu u ponor.

Dolje, na riječkom pločniku, odjeknuo je glasan prasak lomljave plastike i metala.

Ana je teška disala, naslonjena na ogradu, gledajući u hrpu krhotina. Vijeko je dotrčao do nje, problijedio, gledajući čas nju, čas razbijeni aparat na ulici.

„Ana… jesi li ti poludjela? Zašto?“ prošaptao je s nevjericom i strahom u očima.

Okrenula se prema njemu, s olakšanjem koje joj je preplavilo lice. „Sada je čisto“, rekla je tiho.

Vijeko ju je zagrlio. Uplašio se za njezino mentalno zdravlje. Polako ju je uvodio natrag u stan. Odjednom je zavibrirao Anin mobitel koji je ležao na stolu. Bila je to obavijest iz aplikacije: „Uređaj Šime-1 je uništen. Vaša narudžba za zamjenski model Šime-2 s naprednijim senzorima i duljim vijekom trajanja baterije uspješno je zaprimljena. Isporuka stiže sutra, za vrijeme vašeg noćnog dežurstva.“

Marija Juračić