Nakon što sam u svijet svoju fikciju pustila

Mnoga lica nisu ni riječ izustila

Stvarnost se još više od mene udaljila

U kutijicu svojih knjiga sam se umanjila

Kao moljac grickajući hiljade stranica

Lepršajući po nebu kao plaha ptica

Koja nijednom jatu ne pripada

Čije srce potiho strada

Ne mogavši pobjeći od svoje biti

Ne mogavši se od istine sakriti

Mahnito krilima ptica lepeće

Ne traži ona nikakve iluzije sreće

Prestani tražiti razumijevanje

Zaustavi infantilno sazrijevanje

Ptico, otvori svoje srce i prhni visoko

Ptico, ne traži da drugo oko gleda tvoje oko

Tvoje šarenice i zjenice nek u sebe gledaju

Jatu svoje predodređenosti nek se predaju

Neka šute i udalje se svi koji trebaju

Istina je da nikad nije bila stvarnija tvoja stvarnost

Istina je da samo sebi duguješ oprost

Za tren sumnje u riječi koje moraju teći

Oblike gline koji se moraju ispeći

U koje se puhne pa polete ptice

U koje se puhne pa sva lica postanu jedno Lice,

Ono u Ogledalu.