Vrijeme mjerimo satovima, a život drukčije. Postoji čas u kojem nekoga možemo zagrliti, reći oprosti ili ostati, čas kada možemo pokucati na nečija vrata i još čuti: „Uđi.”

A onda dođe dan kada vrata možda još stoje, ali iza njih više ne živi naš život. U tome je jedna od najokrutnijih spoznaja odrasla čovjeka: ne možemo popraviti sve što smo napokon razumjeli.

Možemo se pokajati, ali ne i vratiti dvadeset godina; možemo priznati krivnju, ali ne i vratiti mladost onomu tko nas je čekao. Možemo ponovno stati na isti prag, no ni prag ni mi više nismo isti.

Zato oprost u ozbiljnoj književnosti nije gumica koja briše prošlost. On ne poništava posljedice; njegova je veličina u tome što čovjek priznaje istinu čak i kada mu ona više ne može donijeti nagradu.

Tek tada pokajanje prestaje biti trgovina.