Tko smo ti i ja,

tko si bila,

i tko još uvijek jesi ti?

Tko sam, i tko ću ikad biti ja?

Jesmo li cvijet na raskršću vjetrova,

ili tišina koja se između ptice i zvijezda svila?

Misao zemlje koja nikad

ne prestaje disati,

srce svijeta što lupa ispod lože plavetnila.

Rijeka što teče unatrag u sjećanju ptica

i pamti korake oblaka i zaboravlja vlastitu obalu

Zapisi naši kost su svijeta, obučeni u tišinu,

kao planina u magli

Ti si

pas koji luta šumom i gradom,

nosi riječi koje nitko ne smije zarobiti,

bez lanca, što grize granice, a njegova šutnja

svira stihove vjetra,

nosi sjenke svojih dana i pretvara ih u pjesme

koje nitko ne može ukrotiti.

                          .

Ja sam ptica što nosi riječi umjesto perja,

i lebdi nad tišinom,

i klizi kroz zrake svjetla,

ostavljajući trag svojih misli.

Ptica što pjeva stihove koje još

nitko nije čuo, a zemlja ih pamti.