ONO ŠTO OSTANE

Na kraju života možda ćemo otkriti da nas nije određivalo ono što smo posjedovali — ni titule, ni kuće, ni priznanja. Preostat će nekoliko ljudi kojima smo bili dobri i nekoliko onih kojima nismo.

Za nama će ostati riječi koje smo izgovorili i one koje smo trebali izgovoriti, možda i stablo koje smo posadili, nečije sjećanje ili tek priča.

Upravo zato književnost tihih ljudskih sudbina ima trajnu vrijednost: ona vraća dostojanstvo životima koji nisu promijenili svijet, ali su nekome bili cijeli svijet.

Čovjek ne mora biti velik pred poviješću da bi njegova bol bila velika, niti slavan da bi njegova ljubav bila vrijedna pamćenja. Ne mora biti junak da bi njegov povratak, kajanje ili jedna zakašnjela riječ u sebi nosili čitavu ljudsku dramu.

Jer na kraju možda nije presudno koliko smo daleko stigli, nego postoji li još negdje svjetlo koje će se upaliti kada se vratimo.

I jesmo li imali dovoljno mudrosti vratiti se prije nego što se ugasi.