Misli mi se vraćaju u djetinjstvo. Živjeli smo slobodu. Na selu, bez granica i pravila. Bili smo vječno u pokretu.

Imali smo svoje male stadione. Ne ušminkane kao danas, s antistres podlogama. Nama nisu ni trebale – koljena su ionako bila krvava. Igrali smo na livadama koje smo sami kosili. Golove smo pravili od drva ili od dva kamena. Klupe za rezervne igrače bile su zadnja sjedala iz nekog starog automobila, najčešće Zastave 101 ili Renaulta 4.

Već tada smo imali domaći i gostujući teren, svaka ekipa na svom dijelu sela. Nije bilo reflektora, samo poneki bljesak trepereće javne rasvjete i strah da će se ugasiti ili da će roditelji doći po nas prije posljednjeg zvižduka.

A utakmice su trajale vječno. Nadao sam se da će i djetinjstvo trajati tako dugo. Nažalost, nije.

Danas su sva igrališta uređena, a ipak uglavnom zjape prazna.

Dušu igralištima ne daju golovi, podloge ni prazne tribine. Daju je djeca.

Gdje su?