Grad je bio star, ali ne zbog godina — nego zbog tišina koje su se u njemu zadržavale.

U njemu su ljudi živjeli brzo, ali su uspomene hodale sporo.

Ana se vratila nakon deset godina.

Nitko je nije čekao.

Ali sve ju je prepoznalo.

Ulica kojom je nekada trčala bila je ista.

Prozor na kući još je gledao prema moru.

Čak je i klupa, na kojoj su sjedili, ostala na svom mjestu.

Samo njega nije bilo.

Sjedne.

Ruke joj dodirnu drvo koje je pamtilo više nego ona.

„Zašto se vraćamo?“ šapne.

Vjetar ne odgovori — ali donese miris prošlosti.

Sjeti se dana kad su rekli da će ostati zauvijek.

Zauvijek je trajalo kratko.

On je otišao prvi.

Ona kasnije.

Ali uspomena nije otišla nikada.

Ustane.

Grad nije bio isti — ali nije bio ni stran.

Jer neka mjesta ne pripadaju vremenu.

Ona pripadaju nama.

I dok je odlazila, shvatila je:

ne vraćamo se mjestima —

vraćamo se sebi.