Sada stojim na rubu svijeta koji sam poznavala

Sve što je nekada bilo teško — bol, čežnja,

prazne ulice — sada diše mirno

                .

Vjetar je utihnuo, lišće visi na drveću,

kao da više ne zna kamo da padne. A rijeka šuti.

Šuti jer zna da sam spremna da je slušam,

a ne da je pokušavam zaustaviti

                        .

Sjećanja su tu, ali više ne peku            

Ona su poput zvijezda — udaljena,

ali dovoljno svijetla da me vodi

U njima je svaki izgubljeni osmijeh,

svaki neizgovoreni zagrljaj,

svaka suza koju sam skrivala od svijeta

                              .

I osjetim — ne tugu, nego zahvalnost.

Zahvalnost što sam voljela, što sam patila,

što sam bio dovoljno hrabar da osjetim sve ovo

                        .

Sve što sam mislila da je nestalo,

sada je skriveno u svjetlu koje dolazi iznutra

Duša mi je mirna.

Ne zato što sam sve shvatila,

nego zato što sam naučila hodati s nesavršenim

                          .

I da, još uvijek ponekad osjećam čežnju,

ali ona više ne boli

Ona samo podsjeća da sam živa

                            .

Ako ikad poželiš doći do mene,

naći ćeš me u prostoru između dana i noći,

u šaptu vjetra koji preslaguje lišće,

u odrazu mjeseca na vodi koja zna sve tajne

                        .

I tada shvatiš: sve što smo tražili,

sve što smo izgubili ili promašili,

nije nestalo

Samo je našlo mjesto

U nama.

U svijetu koji više ne žuri

U miru koji smo čekali

Vjetar šumi tiho

I ja šutim s njim

          .

Sve što je bilo teško, sada je samo sjena

na putu svjetlosti koja ostaje