Oj, domovino, zvijezdo moga čela,

u tvom se krilu suza s pjesmom slijeva,

kud god me vodi putanja nemila,

tvoj mi se uzdah u srcu razlijeva.

                         .

U tvome polju zlato sunca zrije,

u tvome glasu mati mi govori,

svaki je kamen svjedok mojih rana,

svaki me vjetar tvome pragu zove.

                          .

Kada me slomi tuđinska daljina,

i studen svita u kosti se skrije,

ja te zazivam, ružo prirodna,

da mi u boli snagu opet lije

               .

Ljubim te, zemljo mila,

 k’o  što se ljubi rana

što boli tiho, al’ životom veže,

jer u tvom prahu počiva mi nada

i svaka stopa prošlosti me steže

                       .

Ako me jednom umori sudbina

i klonu ruke od kruha tuđina,

nek’ me zaklopi tvoje sveto tlo,

da mi se duša u tebi odmori

                    .

Jer nisi ti tek međa ni ime,

ni crta tanka na karti od svijeta —

ti si mi molitva, pjesma i žena,

i prvi uzdah… i posljednja riječ