Kad sam došao u Zagreb kao mladi ilirac,

nosio sam tri stvari:

veliku domoljubnu ideju,

mali novčanik

i golemo samopouzdanje.

                  .

U gostionici sam naručio vodu

i govorio o slobodi naroda.

Konobar me slušao pažljivo

i pitao:

„A hoćete li uz to i kruh?“

                  .

Govorio sam o jeziku,

o narodu,

o velikoj budućnosti književnosti.

A gazdarica mi reče:

„Sinko, budućnost je lijepa,

ali račun je sadašnjost.“

                .

Pokušah platiti stihovima.

Oni su me pogledali

kao da sam im ponudio domovinu umjesto novca.

                           .

Na ulici sam sreo prijatelja pjesnika.

Bio je jednako gladan i jednako oduševljen.

Rekao mi je:

„Mi nemamo kruha,

ali imamo povijest.“

          .

I tako smo hodali Zagrebom,

gladni, ponosni i puni ideala,

sigurni da ćemo promijeniti svijet

čim pojedemo ručak.

              .

A ručak…

još uvijek čekamo.