Sjećanje na Stanka Vraza

 

O, domovino, ružo srca moga,

u tvome krilu uzdah mi se smiri,

kad me umore tuđinske daljine,

tvoj me glas blagi k ognjištu vrati

                      .

U tvome nebu zvijezde starije sjaju,

jer znadu jade mojih davnih dana,

svaka je suza u njedra ti pala

i nikla u klas, u pjesmu, u rana

                        .

Tvoje su rijeke vene moje duše,

tvoje su gore moje tihe misli,

kad mi se svijet u studen pretvori,

u tebi nađoh oganj koji grije

                       .

Ljubim te, zemljo, k’o što se ljubi

žena jedina i sveta nada,

u tvome imenu kruh mi je sladak,

u tvojoj boli počiva mi snaga

                      .

Ako me jednom umore putovi svi

i klonu ruke od tuđega rada,

vrati me, majko, pod tvoje zvijezde,

da u tvom prahu nađem mir svoga jada

                          .

Jer nisi ti samo međa i znak,

ni karta svijeta ni daleki glas —

ti si mi sudba što u srcu živi,

i ljubav vječna što me veže uz spas