“VOLJELA SAM GA…”

(kao da ga izgovara dubrovačka renesansna gospara pred zatvorenim prozorom prema luci)

                        .

Kako je tiho večeras… Ni vali ne dišu,

k’o da je i more stalo slušat moje nemire.

U ruci držim pismo koje nikada neću poslat,

jer čemu riječi kad te neće dosegnuti?

Nisam više djevojka što vjeruje da ljubav

ima krila brža od sudbine.

                            .

Ali ipak — kad sklopim oči, sve se vraća:

tvoj osmijeh u sjeni trepavica,

tvoj glas koji je znao šaptati i kad je šutio,

tvoja ruka, što je na moju stala

kao da joj je oduvijek pripadala.

                          .

Ah, kad bi znao, dragi moj,

koliko puta sam noć razdijelila samo

gledajući zvijezde, uvjerena

da iste one gore i nad tobom.

To je bilo jedino što sam mogla držati za istinu

u svijetu gdje mi više ništa tvoje ne pripada.

                     .

Ne bojim se samoće —

ona je moja stara družbenica.

Bojim se zaborava; bojim se dana

kad ću se probuditi i prvi put ne pomisliti na tebe.

Jer tada će nestati zadnji trag

                    .

onoga što smo bili.

A ipak… neka.

Ako je ljubav suđena da živi samo u meni,

onda neka bude velika,

neka bude snažna, neka bude istinita,

da barem jednom u životu kažem:

              –

“Voljela sam ga —

i to mi je bilo dovoljno.”