Očaj je taj što me goni da pišem S okusom vanilije na usnama Ljubi me jutrom kada zemlja je vrela, Grane trešnje miruju, Pjev ptica nas baca u trans pokretnih slika
Arhiva > songfordead
ogledalo navigacije
Strašno doba Ljudi koji iščekuju svoju prošlost, Nema više vlakova, putova prema domu mladosti
razbacani listovi duhana
Jesi li otvorila knjigu, Onu što sam ju mislio Napisati onog dana Kada je procvjetala Prva ruža u tijelu mom
šesterostih života
Govoriš mi; ovaj svijet je bolestan, svaka tableta liječi određeno zlo Priroda se za to pobrinula biljka, koju god da uberemo, ima u sebi svojstvo iscjeljenja
slabo se vraćam domu svome
Rupa na nebu je otvorena Kažu, teška pokora se baca po duhovima sa grudi njenih Je l’ to tek sudbina koja kopa po dnu rijeke blijede Možda su patuljci vrtni iz tužnih memoara odlučili napraviti još jedan cvjetnjak Usrećiti vrijeme koje neizmjerno niz razbijenu bocu teče
dugme kaputa, treperi
Usjekla se u moju pjesmu, kao nož u butinu Slijedim joj trag u blatu Zna da ju pratim, vrebam Ja sam joj dugme kaputa Trepavica oka Prostranstvo u boci likera Pero kada piše pismo Val kada se more pjeni
moja mala
Ti si moja mala Uvijek fina, vedra, zgodna Kao zelena jabuka rodna ”ja sam izvor tvoje rijeke, ja sam čežnja tvoga srca”
