Bio je to najhladniji dan mojeg dotadašnjeg života. Živa se spustila na minus dvadeset. Ostaci snijega po ulicama nakon prolaska ralice su se smrznuli i pretvorili u led. Hodanje nogostupom postalo je pravi izazov. Kolaps u gradu je bio ravan potpunom prometnom mrtvilu, bez redovitog dolaska tramvaja, s rijetkim automobilima koji su se vukli po cestama, bez taksista kojima  se smrznula nafta u rezervoarima. Ljudi su kasnili na posao, dovijajući se na najrazličitije načine kako da stignu do cilja. Hladnoća se uvlačila u kosti. Bilo je vrijeme za boravak u toplom domu dok ja, sva u nemiru, gužvam u ruci autobusnu kartu i čudim se sama sebi gdje sam odlučila po ovakvom vremenu otputovati, nestati iz grada.

Istina je da su, nekoliko dana ranije kada sam kupovala tu kartu, vladale prilične hladnoće, ali su ulice bile čiste od snijega. Sada je tako kako jest… i ja putujem. Kofer za vikend je spremljen, frizuru imam, karta je u džepu, a u glavi košmar.

„Šta to radiš?“ pitam se svake sekunde. „Nisi normalna!“ To nisam ja, ali nemir koji me je obuzeo gura me u nepoznato, slatko. Izmami osmijeh pa se na njega nadviju crne misli, inat, ljutnja na sve što mi se izdešavalo zadnjih desetak dana.

***

A zbilo se svašta u toj mojoj bliskoj prošlosti. Uskoro će se napuniti godina kako sam počela raditi u velikoj kompaniji. Zgodna, nasmijana, mlada, okretna na poslu, solidno obrazovana, na deviznom odjelu okružena samim ženama i tek jednim kolegom, velikim veseljakom i šarmerom. Sipa čovjek viceve iz rukava i dijeli komplimente svim tim silnim ženama, makar ga  nijedna od njih ne doživljava kao muškarca. Svakog jutra kad se susretnemo, na lice mi izmami širok osmijeh.

Uz posao upisala sam magisterij. Radim, učim, imam ozbiljnu vezu. Što više od života trebam, zadovoljna sam. Na poslu je caotico. Uz četiri kolegice u kancelariji koje ne ispuštaju cigarete iz ruku puno se radi, ali atmsfera je vesela. I tako – u dimu, smijehu i poslu – svega se naslušam pa nakon nekog vremena i sama prihvaćam interna pravila. Telefon koji imamo u sobi ne pruža nikakvu intimu, jer je uobičajeno da cijela kancelarija sudjeluje u tuđim razgovorima. Dobacuju se nestašni komentari, ali znaju se dogoditi i ozbiljne situacije kada se s druge strane žice javi neki direktor. Tada u kancelariji zavlada tišina. A kad kolegica poklopi slušalicu, sve ostale uglas je nekontrolirano saletimo pitanjima, što ima nova ili tko je načinio kakvu grešku u izvještaju, da bi se na kraju uvijek sve okrenulo na smijeh.

Tako dolazak na posao – koji više naliči borbi za goli život, uz mijenjanje triju prevoznih sredstava – biva zaboravljen već nakon prve jutarnje kave. Ozračje na poslu je prihvatljivo. Polako sam dogurala do prve godine radnog staža i konačno imam vlastiti automobil.

Sve je bilo savršeno desetak dana prije Nove godine, ulaznice su kupljene za doček u najboljem gradskom hotelu, nova haljina je čekala na vješalici, cipele iz Trsta imam već čitav mjesec. Veselim se.

Kolegice u sobi imaju novu temu za razgovor: proslavu Nove godine i prigodne uspomene na zgode i ljubavne afere u firmi. Meni je sve to zabavno iako ponekad mislim da pretjeruju. To nije moj svijet, ali moram se prilagoditi. Stalno si to govorim jer, inače, ostat ću negdje po strani, a svi znaju da ću im jednog dana – slijedom mog napredovanja – postati šefica. Trebam izgraditi kakav-takav odnos s njima pa sad, eto, diskretno slušam. Moram se nasmijati, posebno Branki – kolegici iz sobe, najstarijem vragu – koja sjedi nasuprot meni.

Polako govori, ima fantastičan vokabular – sve uvijeno, s dozom engleskog humora. Ruke su joj  prekrižne, cigaretu drži u stilu holivudskih glumica iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. Blagog pogleda uperenog u strop kancelarije izbacuje račenice od kojih se ponekad ne možemo pribrati. Svoju frizuru ne mijenja nikada. Svaki njen povratak od frizera je dramolet, s bacanjem stvari na stol i komentarima na rubu plača – užasnuta, jer izgleda kao KundK žurnal. A mi se smijemo, dobacujemo joj da promjeni butigu, jer u tu njenu ulaze samo još zombiji. No ona svog Jožu ne želi mijenjati. Nikada nisam razumjela taj sado-mazo odnos između Branke i starog frizera koji je ostao, kao životinja u stupici, u ranim pedesetima minulog stoljeća… i tisućljeća. Profesorica engleskog jezika, zalutala u svijet računa i izvješaja, blago frustrirana zbog posla, muža, djece i svojih roditelja, s kojima živi u kući nedaleko firme. Vjerujem da joj je odlazak na posao rasterećenje od svih briga koje nosi na duši i na tijelu. I tako je došao kraj godine. Raznorazne poslastice, dogodovštine s negdašnjih proslava Nove godine, bude mi ludu znatiželju da vidim ostatak zaposlenika naše divovske firme.

Plesnjak je organiziran uz živu muziku. Na moje iznenađenje firma ima veliku dvoranu s pozornicom. Nikoga ne poznjeam, osjećam se nesigurno, stojimo u grupicama sa čašama u rukama. Kolegice mi došaptavaju tko je tko i ja tako sklapam kancelarijske priče s pripadajućim licima. Za mene većina zna, ali me nikada nisu vidjeli. Informacije se ovdje pronose brzo, pa i ona da firma ima novu kolegicu. Tako me sada svatko veselo zagledava i prilazi mi da se upoznamo. Vesela je atmosfera, novo sam lice pa se kolege otimaju da plešu sa mom. Iznenađujuće se dobro zabavljam i veselo se pozdravljam sa svima. Ljubimo se, čestitamo si Novu i u veselju se rastajemo do sljedeće proslave. Vatreno krštenje prošlo je više nego dobro. Dan na poslu bio je nepredvidljivo zabavan. Razdragana, sjedam u svoj automobil i žurim kući nazvati Davora da se nakratko vidimo. Zajedno smo čitavu vječnost. Naša veza postala je već takva navika da se više ne osjećam sposobnom ni za kakvu samostalnu odluku. Jednostavno, postali smo jedna osoba, jedna duša. Ne mogu zamisliti život bez njega. Nije da ponekad ne pogledam zgodnog muškarca na cesti, ali nekako sam se ušuškala u toj vezi i svi oko mene nisu mi izgledali stvarnima, niti sam ih pripuštala u taj svoj mali nesavršeni svijet.

Davora sam upoznala dok smo se igrali u pješčaniku, kako god to smiješno zvučalo. Djeca smo istog kvarta. Nekih godina smo se izgubili iz vida pa poslije mature, onako iz dosade, počela sam se opet družiti s kvartovskim društvom i… rodila se ova naša veza. Godine su prolazile, završila sam fakultet, počela sam raditi i ostala u vezi s Davorom.

Prije godinu dana Davor se odselio iz mog susjedstva. Sada nas dijeli pola grada, ali se, unatoč poslu, mojem učenju i njegovim službenim putovanjima, uspijevamo redovito viđati, izlaziti u kina, kazališta i restorane. Planiramo zajedničku budućnost, no nešto u meni koči taj zadnji korak.

Nikada nisam imala stvarnu slobodu, uvijek sam osjećala nečiji pritisak: isprve od stroge majke, a onda sam mlada ušla u vezu s Davorom koji me obasipavao pažnjom i tako kontrolirao svaki moj korak kroz život. Ja sam studirala, on je napustio studij i radio. Nakon toga je došao moj posao, onako sve redom kako dobra kćer treba činiti, i sad se od mene očekivao taj zadnji korak, udaja.

Konačno imam sve: dobar posao, partnera… samo da se odlučim za taj zadnji potez – za zajednički život, brak. Ali, nekako, još sam puna poleta, znatiželje, pa brak doživljavam stranim i dalekim. Ne znam zašto me to nešto koči, ali nešto kao da nedostaje. Kao da nema uzbuđenja, veselosti, ludosti, strasti. Možda se samo bojim, a možda mi je potrebna sloboda koju nikad nisam imala. Moram riješiti te silne upitnike prije konačne odluke.

Po dogovoru, Davor uskoro dolazi po mene, odlazimo do centra grada da kupimo novu longplejku moje omiljene grupe, vidim da je nervozan i da nešto nije u redu. Žuri se kući, no kako me još drži euforija priredbe u firmi, brbljam o domjenku ne ispoljavajući misli koje mi se rađaju u glavi. Osjećam laganu paniku u pozadini, nešto nije u redu. Brzo se rastajemo uz osmijeh i moje riječi: „Nazvat ću te prije spavanja“, i kao kroz maglu začujem: „Nemoj, umoran sam, idem spavati, čujemo se sutra.“

Na brzinu smo prošetali gradom i rastali se, kao da netko od nas žuri na vlak pa da ne zakasni. Pozdravljamo se i ulazim u kuću i… ja ne bih bila ja da mi mozak ne počinje grozničavo raditi. Nešto se događa. Zadnji naš šoping u Trstu je bio čudan, kupovao je nekome dijelove za auto i usput napomenuo da je to za kolegicu u firmi. Uspjela sam iz nevezanog razgovora saznati tko je gospođa kolegica, kao i to da ima dijete te da je rastavljena i starija od nas. Iako pomalo ljubomorna – moram priznati da jesam, a koja žena nije – nisam obraćala pažnju na takvu osobu. I zašto mi baš sada dolazi na pamet ta epizoda s Trstom? Mene moj Davor voli, svaki dan me pritišće na udaju, pazi na mene… što bih više htjela. Je li to bilo od nekoliko čaša vina ili od intuicije, koja je kod mene jaka kao u divlje životinje, zovem Davora da mu poželim laku noć i da sebi dokažem kako me moja intuicija vara, da je Davor samo umoran zadnjih mjeseci te da se nepotrebno opterećujem mislima o tome kako se nešto događa.

I onda… šamar, lagao je! Nema ga kod kuće. Njegova sestra mi laže da Davor spava. Ma, tko spava već u devet navečer? Mozak mi vrije. Nije ovo prvi put u zadnjih nekoliko mjeseci. Ne želim ga kontrolirati, neugodno mi je, ne želim ikome pričati o svojim slutnjama i ljubavnim problemima. Posebno ne želim širiti nemir u svom domu, jer živim s roditeljima i znam da su uvijek pokazivali nezadovoljstvo mojom vezom, ali su šutjeli.

Još uvijek sam našminkana, lijepo obučena od slavlja u firmi. Navlačim bundu, uzimam ključeve od automobila, mrmljam mami da odlazim nakratko van, vrišteći u sebi: „Sada ću te naći, moram saznati umišljam li ili se događa nešto što je izvan moje moći. Ja nisam bolesno ljubomorna, samo mrzim živjeti u laži.

Konačno ću se opravdati pred sobom da nisam paranoična, bespotrebno uznemirena, nepovjerljiva, bolesno ljubomorna – sve te epitete koje mi je u posljednje vrijeme Davor prišivao.

Imam lijep auto, poklon mojih roditelja, nadam se da me neće baš sad zaustaviti policija i kazniti zbog onih nekoliko čaša vina koje sam popila. Neće biti dobro ako me zaustave, ali te čaše su me i natjerale na ovu ludost. Bog me ove večeri, očito, očuvao od većega zla.

Takva sam , moram sve znati, zaključati svoje sumnje.Vozim k`o suluda do Davorove kuće. Njegovog automobila nema na parkiralištu, dakle u pravu sam. Sada se više ne mogu zaustaviti. Vozim u centar grada, obilazim sve “in“ kafiće i mjesta koja su popularna, tamo gdje nas dvoje obično zalazimo. Na kraju dolazim do hotela u kojem ćemo slaviti Novu 1985. godinu.

Makar je zima, odjednom me oblijeva znoj, gorim, njegov auto je parkiran na boku hotelskog parkinga, tako da se ne vidi sa ceste. Ne mogu vjerovati, taj auto ima tek mjesec dana, nekoliko puta u sebi provjeravam broj tablica. Ne, nisam luda, to je Davorov auto.

Đavo je ušao u mene, ne mogu se više zaustaviti, ne prepoznajem se. Odjednom sam hladne glave, kao profesionalni ubojica na zadatku, špijunska agentica Mata Hari, srljam u nešto iz čega nema povratka. Moram odraditi zadatak. Ne smijem odustati, moram znati istinu.

Ulazim, polako, puna lažnog samopuzdanja u aperitiv bar. Onako lijepo odjevenu, u bundi, nitko me ne vidi kao ženu na rubu pameti koja traži nevjernog partnera. Smješkam se konobaru, kažem: „Dobro veče i vama, tražim prijatelje.“  Ljudi sjede u svojim razgovorima i ne obraćaju pažnju na mene. Silazim u bar, još je rano za posjetioce, tek je deset navečer. Šef sale me pozdravlja, bacam pogled na garderobu,visi Davorova jakna i neki zgužvani kaput, predajem svoju bundu. Ne znam otkuda mi tolika hrabrost, ali taj courage upravo će se suočiti s nevjerom.

Davor drži svoju ruku oko ramena postarije, ružne žene, blago naslonivši glavu na njeno rame. Polako im prilazim. Moj Davor ostaje ukočen, šokiran, sjedi, ne miče ruku. Scena, kao da se film zaledio i ostao titrati na najbitnijem kadru. Ne treba mi dugo da shvatim kako je ta žena gospođa “rezervni djelovi“.

Oni koji su nakon godina veze doživjeli ovakvu izdaju shvatit će što sve čovjeku tada prolazi kroz glavu. U mojem slučaju, ništa ne može biti gore. Za našu vezu znali su svi u Davorovoj firmi. Ova žena je njegova kolegica, ta gospođa “rezervni dijelovi“. Što ja tu radim? Ponizujem se, tražeći dokaz  zbog nemira u sebi i stalne svađe sa sobom samom zbog misli da me partner vara. Osjećam se krivom što uznemiravam Davora. Je li to moja nesigurnost? Jesam li psihički nestabilana… ili sam u pravu? Nažalost, u pravu sam.

Kakvo poniženje, ta žena radi s mojim Davorom, svi oni znaju za mene. Svi znaju sve, samo ja ne znam ništa.

Sada i ja znam. Osvećuje li se on to meni podsvjesno zato što odlažem vjenčanje? Ima li komplekse zbog mog napredovaja u karijeri? Što radi zgodan,visok, mlad, pametan muškarac s… ovakvom ženom?

Konobar  me prati do stola, polako sjedam, gledam u cijeđeni sok od naranče i whiskey koji su upravo posluženi. Muk, dvoje jadnika me gleda: moj budući muž i neka ružna žena ispijenog lica, loše odjevena, bez frizure, u  baru najboljeg gradskog hotela, gdje se  traži minimum dress code-a. I ja, mrtva hladna kao blefer u pokeru, dok našu  tragikomediju  u praznom baru diskretno za šankom promatraju sada već dva konobara.

Gledamo se, nema nikakvih reakcija, tupi pogledi. Odjednom čujem sebe kako govorim toj ženi: „Ustani, nestani, nebitna si.“ Gospođa “rezervni dijelovi“ drsko ostaje sjediti bez trunke nelagode, zaleđeni kadar nastavlja zloslutno  titrati. Davorova ruka se blago izvila iz zagrljaja. Konobari uživaju u drami i vjerojatno se čude, i meni i ovom mojem idiotu koji šuti i nema hrabrosti da išta kaže. Polako uzimam sok pa s guštom zalijevam bluzu dotične. Ona konačno odlazi. Razgovor s mojim budućim mužem je nemoguć, šokirana sam njegovom reakcijom, bez kajanja, bez objašnjenja. Konobar čisti stol od prolivenog soka, uzimam bundu i uzdignute glave izlazim iz hotela. Ništa mi više nije važno: ni to, što konobari misle o nama, ni čitava ova scena – to, da sam nakon osam godina vjernosti izdana. Boli me laž. Je li baš sve bilo laž, to je ono što muči moju izdanu dušu.

Djelovanje adrealina je popustilo, na parkingu povraćam, muti mi se pred očima, ne vjerujem u istinitost onoga što se događa, onoga sto sam uradila u hotelu, plačem. Moram se smiriti, nitko ne smije prepoznati da sam proživjela izdaju.

Ne mogu se vratiti kući i priznati roditeljima da su bili u pravu, moram se smiriti, moram doći kući i ponašati se kao da je sve u najboljem redu. Plakat ću sutra.

Život se u trenutku okrene kad se tome najmanje nadaš. Sve je bilo idealno posljednjih nekoliko mjeseci. Radim, lijepo mi je na poslu. Ispočetka sam bila nesretna što radim u odjelu koji je dislociran od uprave firme, ali sada sam zadovoljna, ovdje sam u nekoj vrsti mikrosvijeta. Prepričavamo zgode iz svakodnevnog života, smijemo se, radimo kao robovi. Poslije posla bježim kući, otuširam se pa kod prijateljice, na učenje. Prijateljica je udana za pjesnika, ima dvoje djece. Njezin život je zanimljiv, tužan i kaotičan.

To je duga, stara i, nažalost, tužna priča o odnosu jednog muškarca i jedne žene. Ona, žena iz intelektualne familije: on pijanac, pjesnik i glumac koji je zbog boemštine uništio svoju blistavu karijeru. Prijateljica mi izgleda anoreksično. Kad sam je prvi put vidjela na predavanjima, pomislila sam, jao kako zapuštena, mršava i tužna žena. Kasnije, kad smo se zbližile i kad mi je dopustila da zavirim u njen život, vidjela sam proživljenu tugu i bol. Donedavno ljepotica, dolaskom u naš grad u kojem nikoga nije poznavala, danima je ostavljana sama s dvoje dojenčadi u stanu nebodera, ne znajući gdje joj je muž i bez osnovnih namirnica za život.Vraćao bi se nakon dva,tri dana govoreći da se napio i da nije znao gdje je. I tako su mojoj prijateljici prolazile godine u gradu u kojem nikoga nije poznavala, niti je radila. Magisterij je upisala da se spasi nesređenog života.

I evo nas sada zajedno, učimo. Polako se otvaramo jedna drugoj, rađa se prijateljstvo. Nevjerojatno zanimljiva osoba, načitana, sa zavidnom emocionalnom i socijalnom inteligencijom. Mnogo me je puta dizala kada bih potonula. Više razgovaramo nego što učimo, odemo zajedno u “Staru Vuru“ na piće. Život mi je ispunjen, pun sitnih, dragocjenih događaja, zanimljiv. Nije više predvidljiv, ukalupljen u nepisani raspored. Magisterij sam upisala prije nego što sam počela raditi, ali već nakon nekoliko mjeseci sam dobila posao. Predavanja, ispiti, posao, odjednom cijenim svaku minutu slobodnog vremena koju poklanjam svom Davoru. Predavanja imamo jednom mjesečno, cijeli jedan tjedan popodne. Od nas 30 samo je 8 žena, sve mladi, pametni ljudi, ambiciozni i već na istaknutim poslovnim pozicijama. Odjednom sam se pomaknula iz mrtvila, počela sam se osjećati živom, nešto novo se pojavilo u mom životu u kojem je doskora svaki dan bio isti dan.

Između dva predavanja mi postdiplomci odlazimo u kantinu i formiraju se grupice koje se druže. U mojoj je grupi najživlje, zezamo se, ima nas odsvukuda. Rađaju se i prijateljstva. Neki se drže po strani i da… tu je on. Neprilagođen, sramežljiv?

Mr. Savršeni koji se drži po strani, vrlo uglađeno razgovara, zgodan kao iz ljubavnih romana Ane Žube koje smo sve mi cure gutale u gimnaziji. Odmah je bio registriran od ženskog dijela grupe.

Visok, kovrđave, crne kose, lijepo obučen, ispeglan kao da je sišao sa stranica Vogue-a. Primjećujem za vrijeme pauza da me promatra, oko mu zapelo za moje nove cipele, neobične, prošlog mjeseca kupljene u Rimu. Ulovim mu više puta pogled koji luta po meni. Ne obraća mi se, ali kako na predavnjima sjedi iza mene, osjećam toplinu, osjećam da su njegove oči na mojim leđima… i tako iz mjeseca u mjesec. Počinjem se radovati svakom zadnjem tjednu u mjesecu i predavanjima, planiram što ću obući, kradem  iz maminog  ormara njenu odjeću da bih svaki put izgledala drugačije. Što se to sa mnom događa, malo se zabavljam, koketiram?!

Na poslu pričam dogodovštine s predavanja. Moja kolegica Branka izmišlja svakojake prizore, sa mom i Mr. Savršenim kao glavnim likovima. Zabavlja nas sočnim pričama iako živi nezamislivo dosadan život. Njeni savjeti za postizanje sreće dovode nas do urnebesnog smijeha. Nema dana bez osvrta na Mr. Savršenog.

Na fakultetu društvo svakog dana postaje sve veće. I Mr. Savršeni nam se pridružio, raspredamo o eminentnim ekonomistima, akademskim temama, životnim temama i o našim poslovnim iskustvima.

Ima nas odsvakuda: iz Splita, Varaždina, Zadra, s Kosova, iz Makedoije… i on, iz Rovinja. Još jedan plus, obožavam Istru, što mu i govorim. On se smješka i poziva me, gledajući me ozbiljno i dugo u oči, da dođem u Rovinj. A onda se nasmiješi. A ja, da ne ispadnem guska, odgovaram: „Dogovorit ćemo se.“

Sve izgleda kao šala, a opet me zbuni poneki duboki pogled koji ulovim u trenutku njegove nepažnje kako počiva na meni.

Obuzima me ludilo, sviđa mi se, on je sve što želim od muškarca. Imam dugu vezu, ali često se svađamo otkad sam se upisala na magisterij. Zadnji mjeseci prolaze u stalnom prigovaranju i nezadovoljstvu, jer više nemam vremena da se viđam s Davorom i da besciljno hodamo po gradu bez ikakvih planova za budućnost, osim pitanja: „Kada se misliš udati?“

Osjećam da je Davor postao ekstremno ljubomoran na moje produženo studiranje, uplašen da ću se još više otuđiti od njega. Iz dana u dan primjećujem ponašanje u kojem ima gorčine i ljutnje na samog sebe što je napusto fakultet. Ponekad je sav u grču i postaje sve posesivniji, agresivniji, a meni takvo njegovo ponašanje počinje smetati, izazivati ogorčenost  i nelagodu.

I tako idu moji dani, konačno sam kročila u jedan novi svijet, izletjela iz kolotečine. Poslije predavanja svi idemo na druženje i uz piće i razne priče između nas se razvija prijateljstvo. U šali, Mr. Savršeni koji je otopio led na svom licu, poziva me u Rovinj uvijek istim riječima: „ Kad dođeš, postavit ćemo ti crveni tepih.“ Prihvaćam to kao šalu, dok u mislima varam Davora, snatreći da sam u nekom paralelnom svijetu. Umišljam da sam lik iz onih gimnazijskih ljubavnih romana i da će Mr.Savršeni doći da me ukrade i makne iz svijeta u kome sam zapela.

Bilo bi lijepo kušati zabranjeno voće, ali je i nestvarno. Pamet govori, ne možeš srljati u nepoznato, slatko i daleko, riskirati sve godine provedene s Davorom.

Sve češće sama sebe ulovim kako ih uspoređujem pa se onda osvijestim i potražim zaborav u poslu.

Možda će se, kao što je to bilo bezbroj puta, srediti moj odnos s Davorom, tolike godine baciti u vjetar nije nešto što mogu olako prihvatiti. Pamet govori jedno, dok srce luduje. Počinjem li se ja to zaljubljivati?

Toliko se bojim samoće. Ne znam zašto sam takva, nesigurna, uplašena od života.

Imam sve: pametna sam, obrazovana, muškarci me vole, imam taj x faktor da me svi muškarci obožavaju. To mi godi, ali i stvara probleme jer se teško nosim sa svim silnim udvaranjima, posebno na poslu. Zato u svakom nevezanom razgovoru ističem da sam u vezi, kao branikom od svih tih muškaraca oko mene. Ne želim da me okolina doživljava kao malu plavu, zgodnu već kao pametnu, ozbiljnu i ambicioznu ženu. Moj problem je vjerojatno dublji u komunikaciji s muškarcima, ali još nisam kopala po sebi da dokučim zašto ne volim promjene, zašto nemam hrabrosti da uzmem ono što srce traži, pa makar bilo greška. Sve ću to shvatiti kasnije, sve traume koje nosimo iz mladosti, i koje nas obilježavaju kroz život, određuju našu budućnost. Svaki čovjek sazrije u neko drugo vrijeme, ali važno je da ipak sazrije. Sebe i svoje greške spoznala sam tek mnogo godina kasnije, ali tada si više nisam mogla pomoći. Jednostavan odgovor glasi: „ Nisam imala životne hrabrosti zbog mnogih frustracija iz djetinjstva.“ Sve moje zablude, krivo protumačene geste, nesigurnosti i nepovjerenja mojom zrelošću će se kao mozaik posložiti u jednu sliku.

Bacila sam ponos pod noge i pokušala razgovarati s Davorom poslije drame u hotelu, no muk je ostao s druge strane. Očaj, bijes, izdaja, a ponajviše činjenica da su mi roditelji bili u pravu… kako da od njih sakrijem tugu i izgubljenost? No znam da je mama shvatila da se nešto izdešavalo. Možda je mislila da je samo svađa, nitko ništa ne pita. Šta ću s haljinom, kartama za doček Nove godine?

Svi moji prijatelji nekamo odlaze, sve su isplanirali, samo ja nigdje ne pripadam jer me Davor nevidljivim nitima vezao za sebe i odgurnuo sve moje prijatelje od mene. Dakle, za Novu godinu ću biti kod kuće, u ozračju bezbroja neupitanih pitanja mojih roditelja.

Postajem ljutita, ogorčena, bijes me potpuno obuzeo. Odlazim do stana mog Davora  i predajem njegovoj majci haljinu i karte za doček, zlobno tražeći povrat novca koji mi ona bez pogovora predaje, vjerojatno još i više, šokirana cijelom situacijom.

U tom trenutku preplavljuje me neobično zadovoljstvo, bar sam se malo osvetila i, ako ništa, pokupila svoj novac. Do dana današnjeg nisam doznala gdje je završila moja haljina i karte za doček te Nove 1985. godine, a nije me ni briga.

Jedva čekam prvi radni dan, imam plan. Plan je lud, ali sada više nemam kontrolu nad sobom. Bit će što mora biti. Na samo pitanje mojih kolegica prvog radnog dana, kako sam provela praznike, otvorila se Pandorina kutija. Sav jad, bijes i nemoć, svi osjećaji izašli su iz mene. Plakala sam u toj zadimljenoj kancelariji uz sablažnjene kolegice, a onda smo se počele očajnički smijati nakon ispričane hotelske epizode. Sve je bilo ludo: ta situacija, ja koja sam ni na zemlji ni na nebu, nego negdje lelujam, iscrpljena od silnog razmišljanja zašto i zbog čega sam doživjela prevaru.

Uvijek sam bila dobar organizator, sve  je u mom životu bilo posloženo i predvidljivo. Sad sam u novoj situaciji, na raskršću života. Davor je svršena priča, da je bar razgovarao sa mnom , da se barem pokušao opravdati, reći gdje je problem. Nije uradio ništa. On je kukavica i lažov. Nitko nije vrijedan mojih suza, preuzet ću život u svoje ruke. Klin se klinom izbija. Neću plakati nad svojom sudbinom. Nazvat ću Mr. Savršenog i čestitati mu Novu godinu. On će me, sigurno, upitati kada ću doći u Rovinj. Tako je i bilo, a moj odgovor je glasio: „Ovog vikenda.“

Bio je šokiran, rekao da je nešto zaposlen, ali da se slaže i da ce mi rezervirati hotel. Avantura mog život je počela.

Ostao je samo još koji dan do vikenda. I dalje nastavljam sa svojim ustaljenim ritmom: posao i učenje kod kolegice. Lakše se pripremati za ispite udvoje, kada koncentracija jednoj padne druga je podigne. Zatvorene u sobi uz kavu prolile sam sve suze, nije bilo učenja. Priznajem kolegici da postoji osoba na našoj grupi koja mi se sviđa  i da idem k njemu na vikend. Priznajem joj i da se  borim sama sa sobom, da ne znam što da činim. Kolegica me ništa ne pita, ni tko je misteriozni kolega ni kamo idem… samo je rekla: „Idi. Nikad ne znaš što život nosi i zašto nam nešto nudi.“

Bez prekidanja je saslušala slijed mojih konfuznih rečenica i samo mi ispod glasa rekla: „Nisi  zaslužila nakon toliko godina veze prekid na tako ružan način.“

U našoj maloj zapušenoj kancelariji atmosfera je uznemirena mojom nesrećom, svi imaju svoj komentar i mišljenje o muškarcima i daju mi  snagu da započnem nešto novo u svom životu. Ja, onako pomiješanih osjećaja, uzbuđena od brige zbog odlaska u Rovinj, s bezbroj pitanja u glavi o tome kako će se naš susret odviti, što će čovjek o meni misliti. Popričali smo jedva nekoliko puta na predavanjima, onako usput i telefonski, dok sam jednom našem profesoru pomagala oko  studijskog puta u Ameriku i skupljanju podataka za putovanje, a sada se spremam na odlazak u njegov grad.

Sjećam se svake izgovorene riječi mog prvog telefonskog razgovora s Mr. Savršenim, vezanim za studijsko putovanje, moje predstavljanje, kao i njegovu reakciju: „Da, znam ja tko si ti… ona bjonda!“ Znači bila sam uočena od prvog dana, procijenjena kao osoba koja je površna, puno izlazi, zalutala na ovaj studij. Uvrijedio me je i u sebi sam kazala: „ E, vidjet ćeš ti već tko sam ja.“ Od tada je prošlo nekoliko mjeseci, sada se nešto bolje poznamo, a opet… ne poznajemo se  nimalo.

I tako, uz bezbroj bezveznih povoda, naši telefonski razgovori su postali češći razigraniji, intimniji, ponekad nadmenog stava Mr. Savršenog, i dalje neke krive predodžbe o meni. Uvrijeđena sam, mislim… ne poznaš me, ako sam nasmijana i druželjubiva, nisam površna, ne volim tulumariti ni biti na bučnoj plaži, već na nekom tihom mjestu uz more i čitiati knjigu. U meni progovara inat da ću uobraženom pokazati tko sam, tko je mala plava, kada odradim sve ispite prije njega.

Tako je i bilo, hvala mu, dao mi je takav vjetar u leđa da sam, po prvi put, na fakultetu počela dobivati same petice. Kada bih položila koji ispit, samo bih ga u prolazu upitala je li što položio. On bi odmahnuo glavom, a ja bih mu ispod glasa šapnula: „A ja baš, evo, još jedan riješila.“

Obrve bi mu se malo podigle u čudjenju i divljenu, na moju neopisivu radost, pomalo zlobnu, a  u sebi sam likovala. Neka igre počnu. Ne volim kada se ljudi procjenjuju po izgledu i trpaju u koš gdje ne pripadaju. Ohol, nadmen, zgodan, blag, tako lijepog i seksi glasa… samo prisustvo u istoj prostoriji bilo je dovoljno da me obuzme toplina i milost.

Sva moja energija, moje misli na ludom su putovanju.Vidjevši moj strah i nesigurnost jer se približava petak Branka mi šeretski dobacuje: „Mala, ako će se ponašati glupavo, reci mu `nisi bogzna što`, odmori se u hotelu i vrati se kući. Misliš li da i njega nije strah, pa on je već umro od straha.“

I evo mene u autobusu, nisam uspjela dobiti taksi, došla sam do autobusnog kolodvora svojim autom i parkirala ga u hrpu snijega. Znam da je moje sjedalo broj 4, sjedam do prozora. Zima je, autobus se polako puni. Do mene se smjestila neka mlada djevojka. Nervozna sam, započinjem banalan razgovor, samo da mi se nervoza koliko-toliko smanji. Vozač traži karte na pregled, prekapam posvuda, nemam je. Je li to znak da ne trebam nikamo ići? No ja se počinjem opravdavati kako znam da je moje mjesto sjedalo broj 4 i da sam kartu, vjerojatno, zaboravila kod kuće. Autobus  je poluprazan , tko sada uopće putuje po ovom snježnom i hladnom vremenu. Vozač mi naplaćuje kartu, bez rasprave.

Nikad kartu nisam pronašla, nemoguće je da sam je izgubila, jednostavno je nestala, misteriozno i ludo kao i ovaj moj put.

Krećemo. Put će trajati 7 sati po voznom redu. Boga molim da dođe iza 3 sata, kada kolege Mr. Savršenog odlaze kući s posla. Što ako je on svima ispričao da dolazi neka luda iz Zagreba po ovakvom vremenu na more zbog njega. Cijelim putem pričam gluposti sa curom do mene, pa utonem u misli. Prvo me hvata  crnilo, tonem u bezdan, onda sve misli odjednom postanu mile i drage i razdragane mom ranjenom srcu.

Pogled na stajališta autobusa  iz njegove firme je savršen. Sada više ne mogu ni pobjeći ni skriti se. Duboko diši, sada moraš izići iz autobusa.

Došli smo na vrijeme, izlazim, čeka me nasmiješenog lica, uzima kofer i vozi me do hotela. Usput mi šaljivo dobacuje: „Nisam znao kako se prezivaš pa sam rezervirao sobu na Horvat, jer to je često prezime u Zagrebu. Kiselo sam to primila, pa stvarno, ne zna mi ni prezime, ali duhovit je. Možda ovaj vikend prođe sasvim ugodno. Samopuzdanje mu  je na visokom nivou, ali se ni ja ne dam. Na recepciji uzimam ključ, idemo u sobu da ostavim kofer. Perem ruke, skidam debele čarape, polako popravljam frizuru i čujem iz sobe: „Sada idemo na ručak pa ćemo nas dvoje malo popričati.“

Lagano se nagnuvši iz kupaonice da ga bolje čujem, primijetim da mi gleda u kofer. Osjećam da sam pod velikim povećalom, bit će to zanimljiv vikend. On ni ne zna da i ja skrivam keca u rukavu i da imam puno informacija o njemu. I taj misteriozni posao koji dodatno radi vikendom, i o njemu znam cijelu priču. Mr. Savršeni je pun sebe, a ni ne zna da sam ga dignula na trik koji ne bi ni u najluđim snovima mogao zamisliti…

Sve je počelo u onoj zadimljenoj kancelariji kada sam prepričavala prvi  telefonski razgovor i rekla za Mr. Savršenog i njegovo bahato ponašanje. Svi drugi kolege su bili normalni i uzbuđeni zbog studijskog putovanja u Ameriku. I nije dugo trebalo da Branku nagovorim na psinu i da se malo poigramo s Mr. Savršenim.

Muk u sobi, Branka naziva broj koji osobno koristi Mr. Savršeni na poslu, glumeći da se zabunila i, za prvi put, on je ljubazan. Uhvate se priče o moru i uz nekoliko neformalnih rečenica se pozdravljaju. Slažemo novu taktiku o tome kako ćemo dalje nastaviti drugog dana. Branka ga zove da mu čuje glas i da se ispriča za jučerašnju pogrešku. Tašt je, prihvaća razgovor i tako se počinje razvijati neko čudno telefonsko prijateljstvo između Branke i Mr. Savršenog.

Branka se predstavlja da radi u Ljubljanskoj banci. Najbolje je, kada lažeš, da dio laži bude istina. Brankin muž radi u banci i ona o njoj zna sve, o kolegama, o tome kakve su kancelarije, tako da je priča uvjerljiva.

Mr. Savršeni ništa ne sumnja, naprotiv osjećamo da mu godi razgovor s nepoznatom ženom. Narcisoidan je, voli da mu se laska, bahat, a opet na neki uvrnut način simpatičan.

Branku je teško izbaciti iz kolosijeka, polako iz njega izvlači njegov život i ja svaki dan znam što je radio, gdje je bio, kako mu je na poslu. Polako joj sufliram što još da pita pa tako doznajemo da je zaposlen preko vikenda i da radi kao krupije. Svaka čast, još jedna osobina Mr. Savršenog izaziva divljenje u meni.Te daleke 1985. godine, kada su samo posebni hoteli imali casina,  i biti zaposlen kao krupije bila je još jedna vještina koja me je ugodno iznenadila. Znači i on je poker face.

Toliko toga sam o njemu doznala iz bezazlene i dokone atmosfere jedne kancelarije. Sve je započelo kao zafrkancija, a sada sam u unutrašnjosti Istre, u predivnom ribljem restoranu i ne znam što mi slijedi.

U kaminu lagano pucketa vatra, vani bura udara, romantično je, a opet i napeto. Stiglo je vino, polako otpijam gutljaj i mudro šutim. Vidim da Mr. Savršeni misli da drži kontrolu nad situacijom, a ja  čekam pitanje. Pogledao me je direktno u oči, praveći dramsku pauzu, pa progovorio ispod glasa: „A sada ćeš mi reći zašto si došla.“

Lako pitanje pomislih, nasmješim se i polako mu, istim glasom i pogledom u njegove oči, odgovaram: „Pa ti me zoveš već mjesecima i… evo me.“

Nasmijao se od srca, podigao je čašu i rekao: „Da, u pravu si, sada si ovdje i bit će ti lijepo.

Sanjam li to, gdje sam? Nema više arogancije, kao da se sav led otopio između nas i ja sjedim sa čovjekom punim topline u očima, odličnim domaćinom, pričamo i smijemo se kao da se znamo godinama. Razgovaramo o svemu, dvoje pametnih i lijepih ljudi. Hoću li se probuditi iz ovog sna? Ne, ovo je java. Tokom ručka govori mi za casino, ja se čudim, hvalim ga a, u sebi se smijem i onda dolazi najluđa tema, priznaje da ga stalno zove neka luđakinja iz Ljubljanske banke, na što se ja čudom čudim i smijemo se zajedno. Ja se jedva suzdržavam da ne umrem od smijeha. Da mu priznam? Ne, sada je to nemoguće. Previše sam zaluđena tim toplim očima. Priznati neću ni da mi je život u pitanju.

***

Mi ostale umiremo od smijeha: „Rekla sam vam da će se uhvatiti, narcisoidni i umišljeni tip.“