Povratak iz Istre odvio se znatno brže od puta iz Zagreba u Rovinj. Ceste su sada bile očišćene od snijega i autobus je jurio po suhom asfaltu.

Moram to prespavati, razmišljat ću kasnije. Što će biti s nama, što je ovo bilo… avantura ili više od toga? Ništa nisam planirala, jednostavno morala sam pobjeći iz grada i zaboraviti sve zlo koje me zadesilo. Vraćam se u stvarnost, misli mi počivaju na novom autu koji sam parkirala pri vrhu snježnog nanosa. Što ako ga je odnio pauk?! Hvala nebesima, na istom je mjestu. Nogostupi nisu očišćeni, zahvaljujem se gradu na površnosti. Sve je OK, čak je i moj veseli, crni autić upalio iz prve.

Kuća je hladna jer su i moji roditelji otputovali, odmah palim grijanje. Zvoni telefon. Davor zove, bijesan: „Nema te danima, gdje si bila?!“

„Odakle ti pravo da me išta pitaš samo dva tjedna nakon sramotne scene u hotelu?“ prolazi mi kroz glavu. „Nije te briga“, odgovaram i spuštam slušalicu. On opet zove. S druge strane dopiru salve uvreda na koje mu odgovaram: „Zašto mi to govoriš?“ Hladno prekidam razgovor. Telefon… ponovno. Sad sam već istinski ljutita. Samo, na drugoj strani žice je moja prijateljica, ratni drug sa zajedničkog učenja, da me pita kako sam provela vikend. Započinjem priču, ali toga ima toliko da ona smjesta odlučuje svratiti k meni na kavu, smijući se tijekom čitavog razgovora.

Na brzinu raspremam stvari, kuća se zagrijava. Suzana stiže i ja joj nestrpljivo prepričavam svoju istarsku avanturu. Prijateljica mi otkriva da je znala o kome je riječ jer se i s kilometra moglo vidjeti da se između Mr. Savršenog i mene nešto zbiva.

Davor ne prestaje s pozivima i uvredama. Isključujem telefon.

Suzana i ja ugodno ćaskamo. Pijuckajući kavu, dogovaramo se o nastavku zajedničkog učenja. No mira nema, netko je pred vratima. Davor, razumije se. Ne puštam ga unutra. Kako bih ga smirila, obećavam mu da ćemo razgovarati… ali ne sada. Niti mi je do rasprava, niti me pogađaju njegove uvrede i patetične scene. Udovoljavajući mi u svemu, na neki perfidan način uvijek me tretirao kao svoje vlasništvo, a ja to nisam shvaćala. Prevario me, lagao mi, odvojio me od prijatéljā. Danima nije našao shodnim porazgovarati sa mnom, ispričati se za nevjeru. Da mi je barem pokušao objasniti, napraviti bilo što! Ali zato me je kriomice nadgledao? E, sada je dosta. Iznenada sam puna odlučnosti i volje da ova toksična veza bude pokopana zauvijek. Mogu ja i sama, ljudi me vole. Godinama mi je nabijao kompleks ovisnosti o njemu pa sam postala nesigurna i nesamostalna. Oduvijek sam se željela dodatno školovati na poslijediplomskom studiju. Kad sam se, uz preporuke svojih profesora, uspjela upisati na znanstveni magisterij, to je bio samo moj uspjeh. Sa sobom nosim riječi jednog dragog prijatelja: „Ponosim se tobom i tvojim uspjehom.“ Nikada to neću zaboraviti. A što sam tada doživjela od meni najbliže osobe? Nisam dobila podršku, ni pohvalu, ni radovanje… ništa osim kiselog, nezadovoljnog lica.

„Odrasti, ženo! Misli na sebe, poštuj se i sve će biti dobro“, smirujem samu sebe kako bih odvratila misli od rasprava i svađa. Moram se odmoriti, sutra je radni dan.

Otvaram kancelariju. Jadranka je već servirala kave, svi pogledi su uprti u mene. Smješkam se, rumenim u licu, bezglasno ih promatram sjajnim očima. Čujem samo: „Pričaj! Kako je bilo?“

„Ne mogu svoju intimu ovako javno iznositi“, razmišljam pa se čujem gdje izgovaram: „Predivno.“

Kolegice hoće sve detalje i ja im govorim o zabavi i restoranima. O ponašanju Mr. Savršenog mudro šutim, a na pokoji direktni upit samo pustim usta da se izviju u osmijeh od uha do uha. “Već ću vam ponešto reći, samo me sada pustite.“

Branka se smije: „Mala, mala… ajde da ga nazovem pa da iz prve ruke čujemo kako je gospodin proveo vikend.“ Kao i svakog ponedjeljka, ona naziva Mr. Savršenog. Ti telefonski razgovori postali su njihov mali ritual. Razgovor teče o neutralnim temama: o vremenu, moru, poslu… da bi Branka iznenada srnula u srž stvari, pitanjem: „ Pa… kako si proveo vikend?“

Nakon stanke, Mr Savršeni odgovara neočekivano sabrano: „Posjetila me prijateljica iz Zagreba.“ Branka se ne da, želi proširiti temu i iščupati nešto više. Snuždeno izgovara riječi: „Ah, shvaćam“, zatim dvosmisleno, “znam da je bilo lijepo“, ali ne dobiva željeni odgovor. Znači, Mr. Savršeni je i džentlmen. Nije o meni prozborio ni slova više nego ja o njemu u ovoj zadimljenoj kancelariji. Obuzima me zadovoljstvo, diskretan je, vjerojatno mu je vrijeme provedeno sa mnom dragocjeno i ne želi ga ni s kim dijeliti, niti jednom riječju.

Kao da sam dobila pogon na atomsku energiju, ništa mi nije teško: radim, učim. Zatječem samu sebe da pjevam. Kako čovjeku malo treba da bude zadovoljan.

Mr. Savršeni i ja redovito se čujemo telefonski. Unaprijed se veselim našim zajedničkim predavanjima, zakazanim za sljedeći mjesec. No Mr. Savršeni ne može toliko dugo čekati, nagovara me da u auto ugradim radio, u Trstu, i nudi se da će mi oko toga osobno pomoći. Znam da je to samo izgovor kako bismo se opet vidjeli, prihvaćam igru i pristajem. Nije nasrtljiv, polako me privlači k sebi. Sada… taj radio?

I tako ja opet putujem u Rovinj. Plan je da drugog dana mog boravka zajedno odemo na izlet u Trst. Nakon toga ću opet prespavati u Rovinju, a onda se vratiti u Zagreb.

Iako je kalendarski zima, iznenada je zatoplilo na gotovo 17 stupnjeva celzijusa. Dogovaram se sa Suzanom da zajedno putujemo u Rovinj. Obavit ćemo šoping, ona će posjetiti prijatelja u Ljubljani, a ja ću je pokupiti po povratku. Krenule smo po prekrasnom vremenu, bez gužve. U ugodnom čavrljanju, put je protjecao

vrlo brzo.

Mr. Savršeni me dočekao u hotelu. Bio je namalo iznenađen kad je ugledao neočekivanu kolegicu. Ipak, večera je protekla u ugodnom druženju, uz  dogovor za sutrašnji izlet.

Dan je osvanuo bez daška vjetra, sunčan i lijep. Vozimo se očaravajućom Istrom i uživamo razglédajući njena mala mjesta, crvenu zemlju i more koje svjetluca na suncu. Zima je, nema puno ljudi uokolo, posvuda mir i čudesna ljepota krajolika. Nas troje smo kolege sa studija, ali njih dvoje imaju više poslovnog iskustva od mene. Tokom vožnje razgovor se uglavnom vrti oko posla. Po dolasku u Trst nas dvije odlazimo u kupovinu. Kao da smo Mr. Savršeni i ja već  iskusan stari par, prepuštam mu sve oko kupovine i ugradnje auto-radija. Suzana i ja vrhunski se zabavljamo. Bez ikakvog pritiska i sustezanja uživamo u pregledavanju i izboru robe. Razdragane, nalazimo se s Mr. Savršenim. Kao djeca, hvalimo se kupljenim stvarima. Domaćinski se smije govoreći: „Baš mi je drago što uživate.“

On ništa ne kupuje, ionako je neprestano u Italiji na službenim putovanjima. Ipak, odlučuje se pred nama kupiti etui za kozmetiku, bezobrazno skup etui. Vadi american karticu pa, i ne trepnuvši, plaća pozamašnu svotu. Prijateljica i ja susrećemo se očima: „Što on to radi? Pokušava li nas fascinirati?“ Ovo ne izgledakao spontana kupovina, više kao iskazivanje moći… bahtost. Prokomentirat ćemo mi već ovaj postupak Mr. Savršenog, ali ostatak vremena želim provesti bezbrižno, želim uživati.

Ručak u malom restoranu ponad Trsta je bio odličan. Mr. Savršeni tečno govori talijanski. Gordo nam objašnjava kako se koje jelo priprema, znalački govori o receptima za pripravljanje tjestenina i ponosno priznaje da zna kuhati. Opa, to je tako seksi! Što ovaj muškarac još skriva u rukavu?

Na povratku s izleta vozimo prijateljicu na autobusni kolodvor. Opraštamo se. Opet smo sami, konačno sami.

Večera u restoranu, Mr. Savršeni je opet drag, radostan, uživamo u razgovoru.

Prati me do sobe. Bez riječi, ponovno smo u vrtlogu strasti, ničega nema osim nas, nas dvoje – sami na svijetu. Sretna sam kao što nikada nisam bila. Onda ga začujem gdje tiho izgovara: „Ne možeš me imati, ja pripadam drugoj… u vezi smo od fakultetskih dana.“

Moj svijet se ruši. Pokušavam otvoriti usta, ali glas ne izlazi iz mene. Mucam: „,Zašto mi nisi odmah rekao… ja nikada ne bih došla k tebi.“ Kao da se brani, navukao je na lice masku arogancije.

Zašto ja uvijek nastradam, što to sa mnom nije u redu? Ovo je užasno, sada sam u klopci … zaljubljena.

Što god on govorio, znala sam da laže. Nemoguće je da su emocije koje smo podijelili bile lažne, nisu mogle biti. Iz svakog pogleda, dodira izbijala je nježnost, privrženost, strast, poštovanje… prema meni, oči ne znaju lagati. Zar to nije ljubav? Takve emocije ne mogu se glumiti. Je li i on u stupici pa ne zna kamo će, što će? Slušam njegovu priču:

„Studenska ljubav, oboje iz provincije, on se vraća u svoj grad – ona ostaje u Zagrebu. Kupuju mali stan u kome planiraju živjeti…“

Zgrožena sam, ali ne komentiram. Govori mi, nemoj potonuti. Knedla u grlu.

Zašto mi se ovo događa? Jesam li samo naivka ili tu ima još nešto?

Neću praviti scene, krivim sebe, šutim, moram se sabrati i otići uzdignute glave.

Sutradan pretvaramo se da se ništa nije dogodilo. On me vodi na ručak, ja pokušavam ostaviti dojam da me se ništa od njegove sinoćnje ispovjedi nije dotaknulo.

Lijep je dan, topao. Istarske cestice dižu se i spuštaju u blagim zavojima, prekrasne za vožnju. Mr. Savršeni sa zadovoljstvom upravlja mojim automobilom, neprekidno mijenjajući radio-stanice. Peca komplimente, zato što mi je ugradio dobar radio.

Jedva čekam da se ručak završi i da odem od njega. Moram srediti misli, moram se iščupati iz ove zbrke. Već kasnim na sastanak s prijateljicom u Ljubljani, vozim brzo, pao je mrak. Neki auti mi blicaju, nisam svjesna zašto, vozim kao da me proganjaju svi vrazi. Počinje susnježica, kroz glavu mi protutnji misao da mi blicaju zato što vozim prebrzo, a cesta je mokra i skliska. Pred Ljubljanom počinje sniježiti.

Pokupila sam Suzanu. Krenule smo kući. Još malo pa sam doma, daleko od svega. Puno se toga izdogađalo u posljednja dva dana. Ne znam kako da počnem govoriti pa to prepuštam Suzani. Krupnim pahuljama snijeg sve gušće pada. Oko nas je bjelina i tišina. Čuju se samo brisači koji više ne mogu ukloniti nanose snijega s vjetrobrana. Nas dvije same na cesti, izgubljene u mećavi. Suzana otvara prozor da vidimo gdje je cesta, ništa se ne vidi. Niti je za skrenuti sa ceste, niti je za stati. Nastavljam polako voziti.

Nakon dvadesetak kilometara ugledale smo svjetla benzinske pumpe. Moramo se zaustaviti, skinuti led s brisača, pričekati da prođe mećava. Putem do tamo sve je bijelo, nema ceste, nema drveća, ničega… samo to svjetlo koje treperi u daljini. Ispod snijega je led. Čudim se, odakle je ovako iznenada došlo snježno nevrijeme. Pa prije samo dva dana bilo je proljeće.

Vozim polako. Farovi su, na metar pred nama u snijegu, osvijetlili bankinu. Rekla sam: “Razbit ćemo se“, i razbili smo se. Moj jadni auto je zajahao rubni kamen i ostao na njemu visjeti. Zacrnilo mi se pred očima. Izašla sam na vijavicu i odmah znala, šteta će biti ogromna. Ovaj auto imam tek tri mjeseca, nije još prošao ni prvi servis. Obuzeo me sram, žao mi je – i njega i mene, ljutita sam. Što će me još pogoditi ovog vikenda? Tu smo, negdje na pustopoljini, usred ničega, blizu malene benzinske pumpe. Obje smo vidno potresene. Što sad?

Dežurni radnik nas tješi da vučna služba tjedno odveze barem tri oštećena automobila, svi se nasade na tu bankinu. Dozvoljava nam da se poslužimo telefonom. Javljamo se svojima, da ne brinu, i nakon sat vremena iz  obližnjeg sela dolazi vučna služba. Podeblji mladić nam govori da ovdje često imaju posla. Kamioni su nabili u zemlju čitav metar bankine koja ograđuje dva betonska cvijetnjaka pa auti često nagaze na to sklisko željezo. Miriše mi na teoriju zavjere. Lijepo zarađuje ovaj Slovenac bogu iza nogu sa svojom šlep-službom.

No ne želim se svađati, potresene smo, napola smrznute i sretne što konačno krećemo. Moj nesretni auto je natovaren na prikolicu, a nas troje sjedimo u kabini kamiona, bez grijanja. Polako se vozimo, do Zagreba će po ovom vremenu trebati čitava vječnost. Usput vidimo desetke vozila po jarcima uz cestu, nevrijeme je bilo baš gadno. Izgleda da smo još i dobro prošle.

Put se odužio, odavno je prošla ponoć. Konačno stižemo. Suzana  nas poziva u svoj stan, da se ugrijemo i popijemo čaj. Mi spremno prihvaćamo. Odmrzavamo se i unaprijed isplaćujemo šofera, jer još moramo iskrcati moj auto. Biram mjesto podalje od svoje kuće da nas nitko poznat ne vidi. Ali mjesta nema, sve je zakrčeno autima koje je blokiralo nevrijeme. Na kraju ga iskrcavamo na livadicu, bolje reći u hrpu snijega. To je sve za noćas. Sad hoću još samo krevet. Nemam snage za daljnje planiranje. Ne želim da ga moji roditelji vide.

Ipak, cijele noći razmišljam o tome kamo da odvezem oštećeni auto i tko će mi ga do tamo odšlepati. Puna sam gorčine. Da, kriva sam, ali kriv je i Davor, ta njegova prevara, laži, njegovo neobjašnjivo ponašanje poslije scene nevjere u hotelu. On me pogurnuo u tu ludost, sada mi mora pomoći. I pomogao je, već sljedećeg dana, radostan da može išta učiniti za mene. Eto, barem jednu stvar sam riješila: našla sam majstora. Ali imam i drugi veliki problem, rezervne dijelove. Kako da to sredim? Zovem Mr. Savršenog i sve mu potanko objašnjavam, ne dotičući se teme našeg odnosa. Molim ga za pomoć oko auto-dijelova, misleći pritom: “Sve je ovo zbog moje lude glave… i zbog tebe.“ On je i dalje jednako razuman, blag, pun suosjećanja i želje da mi pomogne. Ljudi, ludim li ja ovo?

Raspravljam s kolegicama u našoj zadimljenoj kancelariji o svemu što me snašlo zadnja dva dana. Jadranka klima glavom i kao papiga kriješti: “Mala, mala…“ dok Branka mrmlja nešto o scenariju za film. Kolegijalno me tješe zbog nesreće, zbog Mr. Savršenog i pritom nalaze gomilu opravdanja za njega koji, jadan, ni sam ne zna što ga je snašlo te… kako nije na meni da se bavim njegovom vezom, koju on mora sam rješavati. Moj ponos je ozbiljno poljuljan, ne mogu čekati, želim da se odmah razriješi ovaj trio u kome ne želim sudjelovati.

Davor i ja opet razgovaramo, pokušao se opravdati za večer u hotelu i uvjeriti me da sam sve pogrešno shvatila. “Pogrešno shvatila!?“ Ne, neću se svađati, ni o tome raspravljati. Želim samo riješiti taj nesretni auto. Nakon toliko godina veze valjda sam zaslužila da mi pomogne.

Jos žešće sam se posvetila učenju, dani su mi ispunjeni i ne želim se opterećivati muškim rodom. I dalje se čujem s Mr. Savršenim, ništa se u našem odnosu ne mijenja, ne spominjemo onaj razgovor koji me je dotukao. Ponašam se kao da me nije povrijedio, šutim o tome, a najradije bih vrištala.

Vrijeme do dolaska Mr. Savršenog, s dijelovima za moj auto, proteklo je brzo. Dogovaramo se o mjestu gdje će mi isporučiti sve što je kupio. On inzistira da to bude moja radna kancelarija. Ja sam u panici. Kolegice u sobi ne znaju, bi li se smijale ili plakale od nelagode. Njihova radoznalost je neopisiva, uzbuđene su kao da je riječ o dobitku na lotu.

Ja sam uznemirena. Što ću s Brankom? Njemu će sve biti jasno čim ona progovori svojim specifičnim, maznim glasom. Gotova sam! Molim je da ode na pauzu ili barem u susjednu kancelariju za vrijeme dok Mr. Savršeni bude kod nas.

Ni Fellini, pa ni sam Hitchcock, ne bi naredni dan bolje režirali. Upravitelj nikad, ali baš nikad ranije Branku nije slao u banku. Toga dana ju je poslao! Božje proviđenje.

Nije prošlo ni deset minuta kako je otišla, a eto nam Mr. Savršenog, uspuhan tegli branik u jednoj ruci i veliku kutiju u drugoj. Da pukneš od smijeha. Ipak, uspijevam se suzdržati. On, uštogljen, radoznala pogleda, pomalo zbunjeno ne ispušta svoj branik i kutiju s auto-dijelovima. Upoznajem ga s kolegicama koje navlače  ozbiljna, uglađena lica, sa zatomljenim osmijesima. Najveće iskušenje pojavilo se nakon što je on spontano zasjeo u Brankin radni stolac, nasuprot meni. Pijucka kavu i razgledava po stolu razasute Brankine stvari.

„Eh, majstore… koliko si blizu, a ništa ne shvaćaš. Nisam kriva što od sebe praviš budalu, ali ne mogu zatajiti da pomalo uživam. Kad-tad ćeš doznati.“

Sve je počelo bezazleno, poslije je bilo iz znatiželje. Nakon prvog vikenda htjela sam prekinuti, ali nakon ovog drugog nastavit ću još malo… pa ti sad reci! Milijun za tvoje lice, kada doznaš sve o Branki.

On se udomaćio i samouvjereno se osvrće po kancelariji, ustoličen na Brankinom mjestu. Na tren sam pomislila da je shvatio, ali nije. Branka – Ljubljanska banka sačuvala je sfinginu tajnu netaknutom.

Mr. Savršeni je napokon otišao, napetosti u sobi je nestalo. Žalili smo Branku što nije osobno upoznala svog telefonskog prijatelja. Sudbina ponekad zna biti okrutna. Meni je pao kamen sa srca, sve se dobro završilo: dijelovi su tu, moj autić će biti popravljen, no damage done. Idemo dalje. Vidjet ću što život sprema za mene. Prepustit ću se, neću inzistirati, ništa govoriti…