U kancelariji naveliko razgovaramo o godišnjim odmorima. Moramo uskladiti termine. Gdje sam tu ja? Nemam društvo s kojim bih mogla otići na more. Već godinama ljetujem jedino s Davorom. Nikada nisam ni bila na moru sama, mislim na društvo, na prijateljicu. Razmišljam o tome, s kime bih mogla provesti desetak dana ljetovanja. Volim more, potreban mi je odmor. Imala sam previše napornih mjeseci: što na poslu, što zbog učenja, a što zbog stresova u privatnom životu. Odmor mi je neophodan, cijelo moje biće vrišti.

I tako, kolegica s grupe, lijepa, visoka crnka, draga i atraktivna Katja, predlaže mi da zajedno nekamo otiđemo na desetak dana. Radosno prihvaćam. Moj zadatak je pronalaženje hotelskog smještaja. Debelo kasnimo s rezervacijom, zvuči mi kao mission impossible.

Mr. Savršeni i dalje naziva, nagovara me da ovoga ljeta dođem u Rovinj. Svakodnevno pomažem profesoru oko organizacije studijskog putovanja u Ameriku, naročito u vezi s vađenjem viza i animiranjem kolega. Mr. Savršeni mi govori da i on hoće ići na studijsko putovanje u Ameriku. Ne vjerujem mu ni jednu jedinu riječ.

Život je zanimljiv. Po čitav dan sam aktivna, rano navečer od umora zaspim. Samo pomislim na Mr. Savršenog pa, odmah potom, utonem u slatke snove. Nastojim zaboraviti sve ono ružno što se među nama izdogađalo zadnjih mjeseci. Valjda ću i ja na kraju naći sreću?!

Katja me nagovara da idemo u Istru na odmor. Nije ni preblizu ni predaleko, a možemo i u šoping u Italiju ako vrijeme bude loše. Ona ne zna za moju vezu s Mr. Savršenim. Na našim grupnim druženjima ništa nije primijetila.

Čitave dane vrtim u kancelariji telefonske brojeve hotela. Na kraju pronalazim aranžman za sedam dana u turističkom naselju, nekoliko kilometara udaljenom od hotela u kojem sam provela dva svoja rovinjska vikenda. Sudbina me opet tjera tamo gdje sam bila usrećena… i ponižena. S dvojakim osjećajem potvrđujem rezervaciju. Što je – tu je, bolje i jedan tjedan nego nijedan, valjda ćemo na licu mjesta pronaći smještaj za preostalih nekoliko dana.

Kraj srpnja stiže začas. Katja i ja krećemo na more. Po prvi put u životu ljetujem s prijateljicom. Osjećam se slobodna, neka nam je sa srećom! Obje veselo vičemo. Moj mali crni auto nezasitno guta kilometre i… evo nas!

Udišem morski zrak punim plućima. Odrasla sam na moru. Zbog tatinog posla, svojih prvih pet godina sam provela u Splitu, kraj same obale. Obožavam more, uvuklo mi se u pore!

Hotel je krasan. Nalazi se uz plažu pokraj koje se prostire pojas borove šume, soba je velika. Lijepo je. Odmah krećemo na kupanje, ne želimo propustiti ni trenutka. Plaža je gotovo posve spojena s gradom, hoteli se nižu. Okupamo se na jednom mjestu pa se pomičemo dalje… i tako do popodneva. Neminovno, stižemo i do dobro mi poznate plaže. Stražnji izlaz hotela ima prostranu terasu. Katja je oduševljena, krećemo na piće. Da… krećemo. Gledam hotel, gorko se smiješim, “pamtim samo sretne dane“, ne želim si kvariti užitak. Nadam se da nećemo naići na Mr. Savršenog, pitaj nebo gdje se on kupa. Napeta sam, ne želim ga susresti – ne ovako bijela, s tim crvenim flekama od sunca, raščupana. Ne želim ga uopće vidjeti, ili možda…

Katja nešto govori, ali je ne čujem, misli su mi drugdje.

„Koga ja to vidim, dobro došle!“ ori se terasom. Mr. Savršeni ide prema nama, preplanuo, širok mu osmijeh na licu, izraz iznenađen, pomalo prijekoran. Ukočena, izgovaram samo: „Tako se izdešavalo.“ Nesvjesna onoga što se zbiva, Katja ga ispituje gdje se kupa, što radi i razgovor teče, napreduje. Ona ga poziva da vidi gdje smo odsjele, smije se onim svojim dražesnim glasom. Ja si mislim: „Patuljci pojma nemaju!“ Dogovaramo se da ćemo doći po njega. Kroz glavu mi prolazi: „Zašto da mi dolazimo po njega u grad, kad on može doći autom do nas?“ No pristajem. Opraštamo se od Mr. Savršenog pa Katja i ja krećemo prema našem hotelu, ubrzanim korakom da stignemo na večeru.

Obje smo naočite djevojke, ali posve različite. Ona, visoka crnka s neodoljivim smiješkom, pomalo suzdržana; ja plava,vesela, otvorena, zelenih očiju, s niskom bisernih zuba, vitka. U restoranu nema osobe koja se nije okrenula za nama. Samo se smješkamo. Ugodno je počela večer. Na recepciji pozdravlja nas naočit, visok, crnokos mladić. Predstavlja se kao turistički vodič jedne velike agencije i šeretski nam dobacuje: „A vi ste tek stigle?“ Usput znalački promatra moje šarene ruke i crvene fleke od sunca na licu koje ni šminka nije uspjela prekriti. Opraštamo se od Dragana uz njegov povik: „Sljedeći put častim pićem!“

„Vidimo se, idemo u grad“, uglas odgovaramo.

Mr. Savršeni nas čeka u lokalnom kafiću, sav se unio u priče o gradu, poslu, pun je sebe, rasipa šarm na refule.Vraća me u vrijeme kad sam s njim bila sretna. Promatram ga i ne vjerujem onome što vidim, kako čovjek može imati dva tako različita lica. „Koje od njih je ono pravo?“ Upravo to me čitavo vrijeme muči.

Mr. Savršeni inzistira da vidi hotel i sobu u kojoj smo smještene, ne znam zašto.

Vozimo se kroz drvored pa parkiramo automobil ispred hotela. Pokazujemo mu sobu, koja ima i dio za dnevni boravak. Sviđa mu se. Čudi se tome što smo, uopće, dobili rezervaciju. Onda najednom mijenja raspoloženje i, uz riječi: “Umoran sam, sutra radim, a vi ste također umorne, vidimo se sutra na plaži“, okreće se prema meni, „pa… daj me odvezi kući.“

„Dobro, idemo“, govorim, a Katji preko ramena dobacujem da ću se brzo vratiti.

Vozimo se u tišini. Nježno mi uzima ruku i stavlja je u svoju, pokazuje mi gdje da skrenem do prilaza koji vodi prema njegovoj kući. Na jednom puteljku mi kaže: „Daj malo stani.“ Stala sam, gledam ga, šutimo. „Mali, došla si mi“, šapuće mi na uho, ljubi me, ne mogu odoljeti, opet sam iznevjerila sebe. Oboje ludujemo od želje za uzajamnim dodirima. Rastajemo se uz: „Vidimo se sutra poslije posla, na plaži“.

„Lijepo spavaj“, dobacujem mu i krećem prema hotelu. Razmišljam o tome što ću reći Katji. Predugo sam se zadržala. Neću joj reći ništa. Noćas ću slatko spavati, uljuljkana u svoju sreću.

Osvanuo je novi dan, sunčan uz blag povjetarac. Gdje god ostavile ručnike začas nas okruže nasrtljivi muškarci pa se brzo premiještamo dalje, niz plažu. Stvarno ima dosadnih likova. Uz sunčanje, kupanje i osvježavanje u kafićima dolazimo do “područja nadležnosti“ Mr Savršenog. Shvaćamo da je domaćima to omiljena plaža. Nije prošlo dugo, a evo i njega s punom opremom. Sve je tu pod konac: dotjeran, preplanuo, speedo kao saliven, veseli ručnik, šminkerska torba i još luđe naočale za sunce.

Usputno čavrljamo, kupamo se i – kao kolegice – očekujemo da će nas pozvati u grad, na piće. On to potpuno ignorira, pita nas što ćemo raditi večeras. „Ništa posebno“, odgovaramo. Meni i Katji, razumije se, ne pada ni na pamet da izravno zatražimo njegovo društvo.

Vratile smo se u svoj hotel. Dragan, naslonjen u razgovoru s recepcionarom, veselo nas pozdravlja. Katja i ja jednodušno procjenjujemo da je privlačan, da djeluje pristojno i pristupačno. Poslije večere i šetnje opet ga susrećemo. On nam dobacuje: „Tako lijepe i tako same… vodim vas na piće.“ Nasmijale smo se, dok Katja ispod glasa mrmlja: „Zar izgledamo toliko očajne kao da nam treba milosrdni samaritanac?“

Ispostavilo se da je Dragan već nekoliko mjeseci redovit stanar ovog hotela. Govori da vodi engleske grupe turista. Naručuje nam piće u aperitiv-baru i prepričava dogodovštine s posla. Pri tom stalno maše barmenu da nam nosi još pića. Iz prvotne dosade večer je postala više nego zanimljiva. Dragan nas svojim beogradskim šarmom obara s nogu. Slijede vicevi i smijeh do suza. Vrijeme leti, ponoć je odavno prošla. Ostajemo – preglasni i sami – u zatvorenom baru. „Vidimo se“, dobacujemo mu. „Drago mi je što sam vas upoznao“, on odgovara.

Izgurale smo prva dva dana. Sutra namjeravam zamoliti Dragana da nam pokuša pronaći smještaj za još neko vrijeme. Sedam dana mi je premalo, moram se opustiti i odmoriti. Dinamičan, ali i stresan posao, opsesivno učenje, kaos privatnog života, nepregledne gomile svakojakih obaveza… odmor mi je neophodan.

Katja svaki dan telefonira sa svojim uredom, zaposlena preko glave. Stalno je moram čekati. „Pa zar nema nikoga da te zamijeni?“ Nema odgovora. Ona radi na otpremi robe iz naših tvornica u Francusku i upravo sada imaju isporuku. E, baš sam sretna, nemam mira niti u ovih nekoliko dana odmora.

Popodne smo opet na plaži Mr. Savršenog, već smo se upoznale s nekim lokalcima. Sve su ovo pristojni dečki, nema onih navalentnih tipova koje smo sretale prvog dana. Mr. Savršeni je popodne opet s nama. Katja priča o novom, upravo otvorenom disko-klubu, navodno odličnom, i da bismo tamo večeras mogli izaći. Mr. Savršeni ne reagira. Ispod oka gledam Katju, ne razumijemo njegovo ponašanje. Umjesto odgovora, on priča o tome kako je sinoć gledao film “Sjaj u travi“ s Nathaly Wood. Zašto taj čovjek uporno izbjegava izlazak s nama? Nismo ni glupe ni ružne, kolege smo, on navodno nema nikakvih obaveza. Malo je reći da je nepristojan. Da pokušamo izbrisati nelagodu koja nas je tako nemilosrdno pritisnula, pričamo mu kako smo sinoć u hotelu upoznale Dragana – momka iz Beograda – i s njime se ugodno podružile. „Naočit i pristojan momak“, drsko zaključujem. Ja ne mogu prikriti emocije na svom licu pa Mr. Savršeni, nesumnjivo, razabire da kiptim od bijesa.

„Što šofer kaže?“ čujem ga gdje progovara, aludirajući na mene, „kada krećemo?“ misleći na novootvoreni disko-klub. Moja ljutnja je nekontrolirana. Nakon duge stanke ledeno odgovaram da nisam raspoložena za disko-klubove. Njegove misli, zajedno s odgovorom, ostale su visjeti negdje u zraku. Kako bi smirio situciju, poziva nas sutra ujutro da ga posjetimo u njegovom uredu. Katja oduševljeno pristaje pa i meni ne preostaje drugo nego da kažem: „Baš lijepo, da vidimo gdje ti radiš.“

Veče je proteklo u druženju s Draganom. Govorim mu o našim problemima s rezervacijom smještaja i pitam ga, zna li slučajno gdje bismo mogle naći hotelsku sobu za produženje ljetovanja. Obećava mi da će se potruditi, da ima jednog kolegu s kojim se sutra navečer možemo susresti i pokušati riješiti naš problem.

Vrijeme s Draganom prolazi brzo. Kupimo s terase vino koje nismo popili i pozivamo ga u sobu, u naš dnevni boravak, na nastavak druženja. Sve troje smo dobro raspoloženi. Dragan ne prestaje pričati viceve, nas dvije se urnebesno smijemo. Nije u redu, ponoć je prošla, glasni smo. U jednom trenutku Dragan je bacio opušak preko balkona u borovu šumu. Netko od gostiju nas je prijavio pa se rastajemo. Bože, previše smo se opustili ove večeri.

Ujutro žurimo na doručak. Ja ne pušim, ali Dragan i Katja su bili napunili pepeljaru do vrha, čaše su razasute po stolu, prazne boce od vina, dovoljno da nas spremačica tuži za nered. Ispričavamo se na recepciji, a Dragan nas šeretski smiruje: „`Ajde, malo smo se smijali…preživjet će.“

Ne idemo na plažu, moramo se spremiti za Mr. Savršenog i posjet njegovom uredu. Da bih izglačala suknju, uključujem Katjinu putnu peglu. Na komodu polažem deku i plahtu. Dok čekam da se zagrije, čujem Katju kako mi govori da pegla nema termostat. Okrenuta leđima osjećam miris paljevine, pegla je malo progorjela deku i plahtu. Obje smo u panici. Optužujem ju da mi nije objasnila kako pegla funkcinira, smišljam što ćemo učiniti.Uzimam plahtu, dok pogledom po hodniku tražim spremačicu. Neopažena, bacam plahtu na hrpu prljave posteljine. Što činiti s dekom? U ozbiljnom smo problemu, ali o tome ćemo kasnije. Kupit ćemo novu, danas u gradu.

Posjet Mr. Savršenom odvio se u znaku Katjina divljenja uredu i biranom namještaju, uz bezbroj nekontrolirano oduševljenih riječi. Ja sam samo kratko prokomentirala: “Lijepo ti je ovdje“, videći ga u mislima gdje sjedi dok razgovara sa mnom. Istina je, ured je grandiozan, za razliku od mojeg koji je grozan. “Pa što!?“ Mr. Savršeni blista obasjan Katjinim pohvalama. Njezin je, isto, vrlo lijep, vidjela sam ga. “Valjda će se i moj odjel preseliti u centralu pa ću i ja uživati u veličanstvenom uredu“, prolazi mi kroz glavu. Napuštamo ga s  riječima: “Vidimo se na plaži.“

Njegovo ponašanje u posljednje vrijeme prilično je nepredvidivo. Tog popodneva svoj ručnik nije stavio do nas, nego se… separirao. Katja me s  čuđenjem pita, što mu je. Odlučila sam sve joj reći. Ostala je preneražena mojom pričom. Ostatak vremena provodimo u Katjinim primjedbama na Mr. Savršenog i njegovo teško objašnjivo ponašanje. Raspravljamo o njemu, gledajući ga kako se sunča daleko od nas, i ništa ne razumjemo. Ostaje samo jedan veliki upitnik. Saznajemo kako se hvali po plaži da smo mu prijateljice, ponosan je na nas, a opet, zaobilazi nas u velikom luku. Vrijeme polako prolazi, ne marimo za Mr. Savršenog, ispruženog u daljini.

Nakon nekog vremena prilazi nam, veselo mašući: “Hajde, vodim vas na pivo!“ „Lud je k`o ožujski zec“, mrmlja Katja.

Usput nas je radoznalo ispitao o tome kako se navečer provodimo i naglasio da će uskoro morati na put. „OK“ ,odgovaramo, „nisi ti obavezan s nama se družiti.“ Pri tom zločesto komentiram kako se večerima sasvim solidno zabavljamo te da smo i za danas pozvane u neku konobu… pa da isprobamo i tu “istrijansku supu“.

Tako je i bilo, brzo se spremamo za večeru. Poslije toga dolazimo u sobu da popravimo šminku. Smrdi po paljevini. Katja je ostavila uključenu peglu nakon glačanja haljine za večeru. Sada je nagorjela i gornja ploha komode. Što se to s nama zbiva!? Istina je, obje smo preumorne, radi toga i zaboravne; i još… ta nesretna francuska putna pegla! Skoro pa smo zapalile hotel! Tješimo se da je moglo završiti i gore.

Vidno uznemirene, prepričavamo Draganu što nas je zadesilo s peglom. On nam sugerira da sve prijavimo upravi hotela. Mi smo u panici. Predlažemo mu da zamijenimo komode. On nam se smije: „Pa kako da je vučem iz udaljenog dijela hotela do vas?!“ Njemu je to smiješno, a mi smo totalno sluđene. Okrutno se šali: „Došle ste zapaliti hotel… palikuće jedne!“

„Već ćemo nešto smisliti“, tješim Katju.

Večer s Draganovim kolegom Flavijem – koji navodno poznaje svakoga u gradu i puna su mu usta samohvale kako nema toga što on ne može učiniti – započela je iza naše večere. On obećava da  će nam pronaći smještaj u nekom drugom hotelu. Odlazimo u obližnje seoce, u konobu, na “istarsku supu“. Flavio  je pristojan, nizak rastom, pretjerano uglađen i uvjeren u to da je macho-muškarac pa se Katja, svojim zvonkim, dječačkim smijehom, od srca smije njegovim šašavim pričama. Izgleda nam kao lik zalutao iz neke francuske burleske, komičan i neopisivo zabavan. Ne prođe ni minuta da me Katja ne pogleda, pucajući od smijeha. Ja je guram nogom ispod stola, misleći… progurat ću već nekako ovu večer. Pristojan je, a i obećava nam pomoći, izdržat ćemo.

I tako, čitave večeri, Flavio neumorno razbacuje svoj – uvjeren je – neodoljiv šarm i na kraju nas poziva da se uskoro opet vidimo i posjetimo jedan ekskluzivan hotel u obližnjem gradu. Naravno da pristajemo. Cilj nam je produžiti svoje ljetovanje. Neučtivo, neuviđavno i u konačnici, kontraproduktivno bilo bi odbiti mu poziv na još jedan zajednički izlazak… a, ako ćemo pravo, i nemamo puno pametnijeg posla.

Svanulo je. Miris paleža u sobi prekriven je obiljem mojeg – ustvari, Diorovog – “hipnotičkog“ poisona. „Zbogom… mili moj!“

Aranžiramo spaljenu komodu ikebanom kozmetike, kao u parfumeriji. Deku smo sakrile u ormar, na putu smo u grad… radi kupovine. Katja je ustrašena, kupujemo deku nalik inkriminiranoj i samoljepivu foliju u odgovarajućoj boji drveta. „Sredit ćemo mi to“, umirujem je.

„Koje smo mi koze!“ častimo jedna drugu sočnim“epitetima“, od jada.

Dakle, komoda s nalijepljenom folijom, poslije naše ekspertne reparacije, izgledala je kao nova. Mislim da čistačici sljedećeg jutra, dok je pospremala našu sobu, ništa nije bilo jasno.

I to je prošlo. Dani su curili: red Katjinih telefonskih poziva, red izležavanja po plažama, red večernjih šetnji i onda… pljuska. Katja me obavještava da se – što je moguće prije, a najbolje odmah – mora vratiti u Zagreb… radi posla. Ljutita sam, nikada još na ljetovanju nisam ostala tako kratko. Na rubu plača ona inzistira da, neizostavno, odmah mora nazad na posao. Razumije se, problem je autobusna karta, usred smo špice turističke sezone. I… nema nam druge nego posegnuti za kviskom, naime Draganom, koji nas upućuje, a kome drugome nego… Flaviju.

Flavio briljira: „Katja, spakiraj se i kad budeš kupovala autobusnu kartu, reci samo: „Šalje me Flavio.“ Pogledale smo se i nismo ni morale izustiti… “Flavio, Božji blagoslov!“ Poslije smo čitavog dana zbijale šale, pokušavajući što tajnovitije izgovoriti rečenicu: „Listen very carefully, I shall say zis only oence… šalje me Flavio!“

No bile smo u krivu, griješile smo dušu jer dogodilo se upravo tako. Katja je ležerno ušetala na autobusnu stanicu, upitala za kartu, saznala od službenice da – žao joj je, karata više nema – nakon toga izgovorila magičnu rečenicu : „A sada će biti… jer šalje me Flavio“ i karta se stvorila na licu mjesta… čudesno niotkuda, budući da domalo nije postojala. Čini mi se da ću i ja tu rečenicu upotrijebiti svaki put kad mi nešto baš jako zatreba u ovom suludom gradu.

Aktivnom ostaje moja očajnička molba upućena Flaviju da mi, pod hitno, pronađe hotelski smještaj za nastavak ljetovanja.

Pratim Katju na bus. Ona, stvarno, odlazi! Usput kupujem gomilu štampe za ubijanje vremena na plaži. Dragan je neprekidno zaposlen, sama sam. Danas je zadnji dan zakupljenog aranžmana u hotelu. „Što činiti?“ U Zagreb mi se ne vraća, ondje nikoga nemam, umorna sam. Mama je otputovala u Afriku kod tate, neće je biti barem dva mjeseca, svi su napustili grad. Razgovaram s recepcijom i molim ih da ponovno provjere je li netko, možda, odustao od dolaska, hoće li se naći koja soba za mene.

Sobe nema, sve je puno stranaca i nitko ne odustaje od rezervacije. Večeram… sama. Poslije večere, tužna sam, usamljena, tumarajući razmišljam o tome da sutra pokušam unajmiti privatni smještaj u gradu, ako ga uopće pronađem. Idem na spavanje. Moram se prije spakirati pa… kako mi Bog da. Ljuta sam na Katju. Kako me je mogla ostaviti ovako… samu?!

Dragan sjedi s nekim Englezima i maše mi da im se pridružim, da mu pravim društvo i usput vježbam engleski. Odsutno konverziram, u mislima na sutra.  Tješi me: „Ako ti je Flavio obećao, riješit će.“

I stvarno, nije prošlo dugo, evo nam i “vuka iz priče“. Poput pjetlića, raširenih krila i ozbiljna lica, ulijeće u hotelsko predvorje. Ponosno mi se obraća: „Ja sve mogu, našao sam ti jednokrevetnu sobu. Zadovoljna!?“ Nakon toga mi detaljno objašnjava gdje se hotel nalazi. Kad se ujutro javim na recepciju, neka im samo kažem… Dragan i ja ga prekidamo vičući: „Šalje me Flavio!“ Pjetlić se, kao, ljuti, ali nema za to vremena, prezadovoljan je sobom. Sve moje brige u trenu su nestale, razdragana, uzimam od Dragana ponuđeno piće. Ne brojim više koje mi je po redu. Pijemo, razgovaramo… evo i zore.

Moram krenuti jer sam auto sinoć parkirala takoreći na plaži. Umorna sam od neprospavane noći. Stvari su spakirane. Moram prvo provjeriti je li sve u redu s mojim smještajem u tom drugom hotelu. Ispremiješanih osjećaja, bijesna kao furija zbog Katje, Mr. Savršenog, Davora, zbog situacije u kojoj se nalazim, napuštena, sama, umorna krenula sam prema hotelu da se tamo prijavim riječima: „Mene šalje Flavio!“ čudotvornom formulom koja otvara sva rovinjska vrata.

Vozim u sunce, zaslijepljena, jedva da nešto nazirem. Pri skretanju prema  hotelu fićo mi presijeca put. I…  evo mene opet s razbijenim autom. Izašla sam psujući, pušeći se od bijesa. Ljudi se okupljaju kao kokoši, da vide što se dogodilo. Dok urlam na ženu s kojom sam se sudarila, prilazi mi mladić. Kako ću sad, zaboga, preseliti stvari iz jednog hotela u drugi. Čekamo policiju.

Mladić me pokušava umiriti, šaleći se: „Smiri se, sestro, gledam te već danima kako ludo i brzo voziš, eto ti sada.“ Ta mi šala nikako nije sjela pa mu drsko odgovaram: „Nemam vremena za zezanciju, moram nazvati prijatelja da me preveze, trebam telefon!“ Mladić zuri u mene pa kaže: „Evo ti ključevi mojeg auta. Preseli se pa ću popodne doći u hotel po njih.“ Ne vjerujući vlastitim ušima, prihvaćam ključeve i pomičem svoj auto na parking.

Policija je napravila uviđaj. Moram što prije do Dragana, da mi pomogne oko saniranja auta. On je šokiran, prvo zato što sam imala sudar; drugo, ne može se načuditi tome što sam se dovezla tuđim autom. O mojoj nevjerojatnoj priči – u kojoj mi je nepoznat mladić, kojeg sam po prvi put susrela na cesti, posudio svoj auto za preseljenje – da i ne pričam. „Nije normalan, moram vidjeti tog tipa. Bio je tamo kad si imala sudar i dao ti je svoj auto!?“ zbunjeno je gunđao. „Da“, odgovorila sam… i sama odjednom začuđena.

Dragan i ja sjedimo u lobiju mog novog hotela, u očekivanju viteza- spasioca. Po dolasku, odmah mu se obraća: „Brate, morao sam te vidjeti. Jesi li lud? Kako si joj mogao dati svoj skupi auto, a vidio si da je imala sudar?“ Svi smo u čudu. Začujem odgovor: „Ne znam, potpuno me opčinila, gledam je već nekoliko dana kako vješto vozi uličicama ovoga grada. Vjeruj mi, imam djevojku, volim je najviše na svijetu, ali joj nikada ne bih dao da vozi moj auto. Njoj jesam…“ pokazuje na mene, „Ne znam kako ni zašto… i ništa me ne pitaj!“

Doznajem da i on preko ljeta radi za jedan od ovdašnjih hotela. Raspitujem se zna li kakvog limara za popravak auta, jer ni u ludilu ne želim da itko sazna kako sam ga opet skršila. Želim se kući vratiti čista… kao da se ništa nije dogodilo. A i za to “ništa“, što se dogodilo, nitko nikada ne smije doznati. Moj spasilac odmah naziva autolimara. Ugovaramo večerašnji sastanak u hotelu, kako bismo se dogovorili oko hitnog popravka.

Prepoznajem limara u aperitiv-baru po njegovim upitnim pogledima, javljam mu se i započinjemo pregovore. Čovjek je više nego stidljiv, smeten, ne može uopće komunicirati, izgleda da mu teško ide sa ženama. Mogu se samo nadati da mu odnosi s limovima bolje leže. I tako nas dvoje sjedimo u aperitiv-baru, šuteći jer majstor ne može tri suvisle izgovoriti, pilji u mene sav zabezeknut. Pokušavam s njim voditi svakidašnji otrcani razgovor, brbljajući, samo da se ne gledamo. Jedva čekam da ustane i ode, ali on nastavlja sjediti kao da se usadio u fotelju. Bacam pred njega sav svoj šarm. Potpuno sluđen, obećava da će za tri dana popraviti auto, jer moja rezervacija sobe u hotelu četvrtog dana ističe.

Razbila sam far, što znači da moram zvati Mr.Savršenog.

„Opet sam se slupala“, govorim čim se javio na telefon. Smije mi se, obećava da će nabaviti sve što mi treba jer ionako sutra ide u Italiju. Osjećam se poniženo dok Mr. Savršeni sladostrasno uživa u svojoj ulozi spasitelja, s naglaskom na mojim riječima: „Opet sam se slupala.“

Ponovno sam ostala bez maske ponosa koju sam nekidan onako uspješno navukla… molim za pomoć. Ljuta sam na sebe i svoju sudbinu.

Konačno predah, samujem u tišini. Pokušavam sebe uvjeriti u to da će na kraju sve biti dobro. Cijelo jutro izležavam se na plaži, tek iza podneva polako me počinju okruživati domaći, s kojima sam se u međuvremenu sprijateljila. Prvo se jedan odlučuje položiti ručnik, zatim drugi, pa neki mladi par i… svi oko mene. Filip mi je najsimpatičniji. Svaki dan me uči jedriti na dasci. Nisam ni znala da me Mr.Savršeni iz rodinog gnijezda svojeg ureda neprekidno nadgleda. Kasnije će mi priznati da uporniju osobu od mene u životu nije vidio, kako me ni sva ta silna, i bolna, padanja s daske nisu omela da se opet i opet penjem i pokušavam  iznova.

Tokom dana molim Filipa da me odveze u obližnje selo kod majstora, kako bih ga požurila da na vrijeme završi radove i da se zorno uvjerim u to kako popravak napreduje. Auto mora biti spreman do termina mog povratka kući, odlučna sam. Sjedamo u kupaćim kostimima na njegovu retro-vespu, u zadnji čas sam navukla i majicu. Pomalo mi je neugodno polugola ulaziti u autolimariju smještenu u zabiti nekog rovinjskom selca. Možete samo zamisliti da posteri na njenim zidovima ne odišu svetačkom pobožnošću. Filip mi ispred radionice sugerira neka maznim glasom zamolim majstora da ubrza radove. Okrećem mu se govoreći da to ne mogu učiniti, da je čovjek sav smušen, stidljiv… no Filip me čvrsto hvata za ramena. Gura me u radionicu uz: „Pričaj mi o tome, možeš ti to!“

I tako se ja, sva unezvjerena, uvlačim u ulogu zavodnice koja umiljatim Marilyn Monroe-glasićem sugestivno uvjerava majstora da ubrza radove. On je u raju, razoružan pristaje da će dati sve od sebe. Na odlasku ga pozdravljam dugim, značajnim pogledom pa odmah zatim ljutito prilazim cerekajućem Filipu koji me čeka ispred vrata radionice.

„Možeš ti to, rekao sam ti. Sve vi to možete.“ Smijemo se kao ludi vozeći se krivudavom cestom do plaže.

Jasno mi je da je Mr Savršeni upoznat sa svime. Pokušavam ga blago izbaciti iz kolosijeka. Ljubomoran je i zadovoljan što mi može pomoći. Za mene to nije loša kombinacija… dobitna! Ispituje me gdje sam bila te i te noći, ništa ne odgovaram. Mislim, ali ne izgovaram: „Pila sam zbog tebe, zato što me mučiš i zbog Katje koja me je napustila. Hvala Bogu što sam našla društvo, da ne poludim. Mr. Savršeni je vidno začuđen time kako sam se dobro snašla u njegovom gradu: krasna hotelska soba unajmljena u prebukiranom vrhuncu sezone, majstor za hitne popravke, oduševljeni mjesni poklonici na plaži…

„Ti si nevjerojatna“, govori mi pred svima. Nije da mi to ne laska.

Zovem Suzanu neka mi pošalje novac za poravak auta, opet sam spiskala čitavo  mȃlo bogatstvo. Ona mi zabrinuto savjetuje: „Bježi iz tog grada, još ćeš i glavu izgubiti. Neka loša energija prati te u tome gradu. Odmah dolazi kući!“

I ja se s njom slažem. „Čekam samo na auto pa dolazim!“ odlučno izjavljujem kao da se ništa i nije dogodilo.

Da, baš je sve ludo. Auto mi je gotov, preostaje samo još jedan dan mojeg odmora. Mr. Savršeni poslije posla dolazi na plažu. Sjedim, u priči i smijehu, okružena domaćima. On glasno govori da sam mu omađijala grad. „Nevjerojatno!“ dodaje sa čuđenjem i smiješkom.

Navečer dolazi u moj hotel,vodi me u šetnju. Sve je onako kako on hoće.

Hodajući, ispričala sam mu dogodovštine oko majstora i auta, sasula drvlje i kamenje na Katju i njezin odlazak.

Mjesečina je, čuju se zrikavci, s daleke terase dopire jedva raspoznatljiva romantična melodija, nebo je puno zvijezda. Koreografija kao stvorena za ljubavni film. Ja sva treperim, sretna što je tu, sa mnom.

Drži me za ruku, nježan je, ja opet ne mogu odoljeti, tiha sam. Prati me u sobu. Razgledava predmete po sobi pa izgovara: „Tko si može priuštiti boravak u skupom hotelu, razbiti auto i popraviti ga u kratkom roku u srcu sezone?“  Slušam ga i ne vjerujem u to što čujem. „Mali, ti si nevjerojatna!“ Ljubi me, sve oko nas opet je kao onog prvog vikenda: nestvarno, nježno, polagano, ludo. I ponovno rečenica, usred najžešće strasti, koja me izbacuje iz kože: „Želim da mi rodiš djevojčicu, da bude slatka kao ti… plava sa zelenim očima.“ Što mi on to, uistinu, želi poručiti svim tim odbacivanjima i prihvaćanjima? Malo je reći da sam zbunjena. Na odlasku me ljubi pa, naizgled usputno, uz bezbroj pitanja ubacuje: „A gdje ćemo živjeti… ti i ja?“ Zatečena šutim, gledam ga i ne odgovaram, zaleđenog lica, sluđena od neizmjerne sreće.

Tada sam ga bila potpuno zbunila, jer nisam rekla ono što sam i ja tako očajnički željela. Moja šutnja ga je pokolebala. Razotkrio se, a ja sam ga samo gledala, bez ijedne izrečene riječi. Kobnog li nesporazuma! Ne, nije glumatao, te večeri je bio svoj, iskren, čist. Noć sam provela u košmaru.

Sutradan… pakiram stvari, dio dana ću provesti na plaži, a u sumrak krenuti na put. Sve je naizgled isto kao i proteklih dana. Sjedim, okružena svojim novim prijateljima… i Mr. Savršenim. Časte me titulom najpreplanulije osobe na cijeloj plaži. Mr.Savršeni mi daje kompliment da sam hodajuća reklama za rovinjski turizam.

Vrijeme je da krenem u Zagreb, ljetovanje je završilo, burno kao i sve ostalo što dotaknem.Vozim ga do grada, sjedamo u kafić na oproštajno piće. Hladan je, ili mi se takvim čini. Brzo završavamo s pićem i pozdravljamo se, bez ijedne riječi o tome hoćemo li se ikada više čuti.

Opet vozim brzo. Sretno dolazim kući, u prazan stan. Čitave večeri očekujem da me Mr. Savršeni nazove, da iskaže barem konvencionalnu brigu. Ni pisma ni razglednice, muk, telefon ne zvoni. Zar ga nimalo ne brine jesam li sretno doputovala? Ne brine ga, ili smatra da bi time pokazao svoju slabost i podređenost.

Polako sam se raspakirala, umorna i razočarana. Mogao je bar pokazati osnovnu pristojnost i nazvati na trenutak. Ali nije. Sutra ću o svemu prodiskutirati sa Suzanom. Treba mi psihološka potpora, ovo stanje će me izludjeti. Mene, koja sam tako čvrsto stajala na nogama do ove nesretne afere. Ništa me nije moglo poljuljati, a sada sam potresena, isfrustrirana, tužna, neutješna.

Što je taj čovjek htio od mene? Sada, nakon mnogo godina, znam. I sve bi završilo drugačije, samo da sam vjerovala sebi i svojim osjećajima.