Jučer je u društvu bilo riječi o “Limenom bubnju”. Bilo je tu i dosta magareće kože. Lako je oprostit 17-godišnjaku što je bio, ali kako 71-godišnjaku što je krio.
.

Slobodan grad Danzig, kako da ne. Kada je Poljska nakon Prvog svjetskog rata ponovno stekla svoju neovisnost s pristupom moru, kako su obećali Saveznici na temelju “Četrnaest točaka” Woodrowa Wilsona, Poljaci su se nadali da će gradska luka također postati dio Poljske. Međutim, budući da su Nijemci činili 90 % stanovništva u gradu, a Poljaci manjinu – grad nije stavljen pod suverenitet Poljske već je u u skladu s odredbama Versailleskog ugovora, postao Slobodan grad Danzig, neovisna kvazi-država pod okriljem Lige naroda. Da ne kažem – nešto kao Republika Srpska.
Prava Poljske bila su velika na papiru, ali s rastom nacizma među Nijemcima, anti-poljski sentiment je porastao, a politika germanizacije i segregacije se je intenzivirala. U 1930-ima prava lokalnih Poljaka su često kršena i ograničavana od strane lokalne uprave. Poljskoj djeci odbijen je upis u javne škole na poljskom jeziku. Početkom 1930-ih lokalna nacistička stranka kapitalizirala je pronjemačke osjećaje i 1933. dobila 50% glasova u parlamentu. Nakon toga nacisti, pod gauleiterom Albertom Forsterom, postigli su dominaciju u gradskoj upravi, koju je nominalno još uvijek nadzirao visoki povjerenik Lige naroda.
Deseci poljskih prezimena 1937. godine nasilno je germanizirano, dok su poljski simboli koji su podsjećali da je Gdanjsk stoljećima bio dio Poljske uklonjeni s gradskih znamenitosti, poput Artusovog dvora i Neptunove fontane. A onda je iste godine zabranjeno zapošljavanje Poljaka u njemačkim poduzećima, a već zaposleni Poljaci su otpuštani, zabranjena je uporaba poljskog jezika na javnim mjestima i Poljacima nije bio dopušten ulazak u restorane, osobito u one u njemačkom vlasništvu. Njemačka vlada službeno je zahtijevala povratak Danziga i Hitler je na kraju iskoristio pitanje statusa grada kao izliku za napad na Poljsku 1939. godine. Tijekom sastanka na visokoj razini njemačkih vojnih dužnosnika, objasnio im je: “Nije Danzig u igri. Za nas je to pitanje širenja našeg Lebensrauma na istoku”.
Nakon što su odbijeni njemački prijedlozi da se tri glavna pitanja tobože riješe mirnim putem, (očito je lane i nizvodno vuku mutilo vodu) njemačko-poljski odnosi naglo su se pogoršali i Njemačka je napala Poljsku 1. rujna nakon što je sa Sovjetskim Savezom potpisala pakt o nenapadanju. U međuvremenu, nakon žestoke cjelodnevne borbe, čak i braniteljima Poljske pošte je suđeno i svi su pogubljeni, a zatim pokopani na licu mjesta u četvrti Danzig Zaspi. Grad je i službeno anektirala nacistička Njemačka.

Dug uvod, a možda bi trebao biti i duži da bi se stekao stvarni dojam u kakvim je okolnostima rastao Günter Wilhelm Grass. Da ne dužim dalje, bilo bi uputno pogledati koju od emisija Život s Hitlerom na Viasat History kanalu.

Grass, rođen 16. listopada 1927. u Danzig-Langfuhru, kao Günter Wilhelm Graß; prvi je sin njemačkog protestantskog trgovca mješovitom robom Wilhelma Graßa i njegove žene Helene, rođene Knoff, katolkinje kašupskog (slavenskog) podrijetla. Kad je imao 12 godina, SS je upao u poljsku poštu u Danzigu, njegovom rodnom mjestu. Grassovog strica, poštara koji je sudjelovao u njezinoj obrani, kako je već gore navedeno, Nijemci su pogubili. Kod kuće se više nije govorilo o izopćenim rođacima ili njihovoj sudbini, a kako sam kaže, preplašeno dijete naučilo je gledati na drugu stranu, ne pitati zašto. Imat će 31 godinu i biti će proslavljeni pisac prije no što će smoći hrabrosti posjetiti stričevu majku, a svoju baku, koja će ga pozdraviti neosuđujućim riječima: “Ginterchen! Bože, kako si porastao!”

Neke priče zvuče malo drukčije.
U početku, kako sam tvrdi, bez posebnog entuzijazma za Hitlerjugend (nemojmo si lagati, nije bio cijepljen od opće klime – Njemačka iznad svega) dobrovoljno se prijavio za Wehrmacht u dobi od 17 godina – prema vlastitom iskazu, kako bi pobjegao od ograničavanja slobode u vlastitoj obitelji. Nakon što je služio kao pomoćnik u zračnim snagama i u Radnoj službi Reicha, unovačen je kao “poslužitelj” ali ne kave, već granata tenkovskom topniku u 10. SS oklopnoj diviziji “Frundsberg” Waffen-SS-a 10. studenog 1944. Nakon što je ranjen 20. travnja 1945. u blizini Spremberga, Grass je zarobljen 8. svibnja u blizini Marienbada i držan je kao američki ratni zarobljenik sve do 24. travnja iduće godine.

I onda se dogodilo što se dogodilo. Washingtonu je prijeko bila potrebna mala Amerika u srcu Europe. Zato su im trebali “dobri Nijemci”. Pogotovo ako su bili mladi, poletni i perspektivni. I Grass je rastao kao engleska trava. Kad je shvatio da je pero lakše od dlijeta i čekića, riječi su potekle kao rijeka.

Svaki roman vuče obično neke autobiografske niti, a Grass je imao o čemu pisati, kao što je imao i zatajiti. I tako po struci klesar, “vrativši se iz Damaska”, pisao je na očevu njemačkom jeziku i uzeo sebi za pravo da preispituje i urezuje moralnu povijest Njemačke.

Najznačajnije mu djelo, roman “Limeni bubanj” opisuje život njemačke obitelji u Gdanjsku u prvoj polovici 20. stoljeća. Dječak Oskar Matzerath navršio je tri godine kada je odlučio da više ne raste. I nije rastao u vrijeme kada su centrumaši uz ostarjelog maršala Hindenburga Njemačku predali Hitleru, niti je rastao u vrijeme nacističkih zločina, njemačkoga ratnog uspona i pada. Ostao je trogodišnjak i lupao u svoj limeni bubanj i kada su, u eri poslijeratnog oporavka zahvaljujuć’ Amer – transfuzijama, bivši tihi susjedi i simpatizeri nacizma nastojali zaboraviti svoju krivnju. Lupanje u bubanj zaglušilo je zanos, strast, stravu i jauk proteklih vremena. Svi kao da su onda bili trogodišnjaci. A onda je naglo odrastao.

I Grass je postao Grass. U 1960-ima je hodočastio ostarjelom Erichu Mariji Remarqueu u njegovu vilu na Lago Maggiore ne zaboravivši pripomenuti da je njegova obitelj ne znajući za zabranu (?), zadržala svoj primjerak romana „Na zapadu ništa novo“ i u ona burna vremena. S takvim suportom iza leđa, skače s jednog do drugog PEN-a, piše i usput ilustrira to što piše. Ponosan što je uvijek bio protiv buržoazije, nikada ne objašnjava da je pod nacistima biti protiv buržoazije značilo biti dobar nacist, pored Brandta je dok on kleči u Varšavskom getu, uvjereni socijalist, ljevičar koji skriva desnicu. Piše, govori, na-stupa, poštuju ga, vole i časte. Kao takav izvučen je iz maca i ovjenčan slavom nobelovca.

I onda se dogodilo ono što se obično događa pri silasku sa životnog brda. Popustile moralne kočnice, nema pogleda u budućnost samo osvrt na prošlost i osjećaj da si još tu pa makar je “guljenje luka” mnogima prevarenima natjeralo suzu na oko.
Vraćaju se slike velikog stradanja Njemačke bez puno propitivanja uzroka. Opisuje se fiktivni susret s Josephom Ratzingerom u Bad Aiblingu, rusko potapanje Wilhelma Gustloffa, njemačkog kruzera kojom prilikom se utopilo 9000 civila 1945. godine, masovnim bombardiranjem Dresdena otvorena je tema od kraja rata do dana današnjeg.

Ono što se znalo, a nije bilo za široku upotrebu, napokon je rečeno Utrbi et Orbi. Na svjetlo dana izašao je „predložak“ romana u kojem Oskaru / Günteru /nije bilo tri već sedamnaest godina i u kojem nije lupao u bubanj već bio u oklopnjaku Waffen SS divizije „Joerg von Frundsberg“.
I tako, čudna li života. Günter Grass intelektualac par excellence Zapadne Njemačke, književni i ljevičarski bard, dobio je Nobelovu nagradu za roman koji nije pisao za nas već zbog sebe.

Ali to nije problem. Problem je kako je godinama kut nagiba tenkovske cijevi skrivao iza vlastite moralne vertikale.

Ostaje pitanje kako se odnositi prema čovjeku koje je velik u svom zanatu, a malen u svom moralnom liku. E, to je već moj problem.