Neću te nikada odvesti na mjesto

njihova ukopa.

Ja se ne bojim od sebe, moja Iris.

Ti…ti si sav moj strah.

Tako ćesto ležim u prokletom blatu,

blizu porušenog grada i slušam zvižduk

željeza.

Moja Iris!

Spašavam se misleći na tvoje pozlatno

bogatstvo vlasi i modre oči.

I tada znam da me čekaš uvijena nadom.

Jer rat je prokleti gad.

Sjećaš li se kada su nas vjenčale ribe

pored Palagruže i kružile posrebrene.

Samo vjeruj da sam neuništiv,

kao svjetlo one modrine.

I kada budu obilazili moje saborce,

vjeruj da nisam među njima.

Jer ja sam živ sve dok tvoje večernje

nade budu vjerovale.

Moja Iris,neka vjeruju neznanci,

da me nema i neka me ištu mrtvozornici.

Ne vjeruj dokonima i očima što gledaju

zloćom, sjedeći pored konjarskih vatri.

Budi sa samoćom, jer samo kada si sama

znaj da sam blizu tebe.

Ti koja nisi mašta i uvijek si blizu mene.

Znaj da ću pretrpjeti sve strahove čovjeka.

Užarene kugle negdje na nebu koje

ne želim vidjeti.

I sa snom me čekaj jer ti samo tako znaš.

I žute perunike čuvaj blizu vode,

za mene i moj povratak.

Moja Iris!

 .

1991.