Ne mogu gledati slijepo oko televizije.

Vojnici ispod cerade kamiona gone mladiće,

skoro djecu iz Srebrenice, koja drhte u razdrapanoj odjeći.

Ne mogu gledatij goli strah u očima njihovim, kada rafali sjeku tišinu jutra.

Ništa ne mogu učiniti.

Kada je oko kamere uhvatilo ljude koji bježe pred napalmom,

Vijetnam, zapaljena tijela u Siriji i Iraku,

smrti bez imena.

Jedino što mogu uraditi je stajati  pred kućom,

sjediti na podu i ljuljati se naprijed-nazad, nazad-naprijed…

To nije plakanje, nije tuga Evrope koja nema srca,

to je plakanje tuđine tog prokletog svijeta.

Sjedim na Baščaršiji,

gledam preko prozora hotela Hayat,

sve to bijelo kamenje grobova,

taj svijet, taj prokleti svijet,

opet i opet i opet,

djecu, djecu, djecu!