Crtež: Slavko Pengov

Pri svakom spomenu Marulićeva imena brat i ja počinjemo teatralno deklamirati Juditinu “invokaciju“ /Libro parvo/, nastojeći pogoditi autentične staročakavske naglaske:

 

Dike ter hvaljen’ja presvetoj Juditi, smina nje stvore(n)’ja hoću govoriti;

zato ću moliti, Bože, tvoju svitlost, ne hti(j) mi kratiti u tom punu milost.

Ti s’ on ki da kripost svakomu dilu nje i nje kipu lipost s počten’jem čistinje

ti poni sad mene tako jur napravi, jezik da pomene ča misal pripravi. (…)

Da ti s’ nadasve svet, istinni Bože moj, ti daješ slatko pet, vernim si ti pokoj,

a ne skup trikrat troj divička okola, pridavši još u broj s kitarom Apola…

 

Riječ je ovdje o “zazivu“ tipičnom za gotovo sve europske vergilijanske epove, pri kojem se u pomoć priziva kršćansko božanstvo Jehova, a ne devet antičkih TUM PECCET– múzā, s predvodnikom im Apolonom.

Naš familijarni obred obično se nastavlja Tomovom napomenom o tome kako je Henrik Osmi našeg globaliziranog “Splićanina“ navodno čitao upravo između Anne Boleyn i Jane Seymour, dok ja usput pridodajem nešto o Hadrijanu Nekojem. Tu se naš Pater noster najčešće završava, ukoliko ga ne nastavimo s Molitvom suprotiva Turkom (nastalom između Krbavske bitke 1493. i autorova hodočašća u Rim AD 1500.) ili s De institutione bene vivendi (1498).

 

Pater… Marul – “Otac hrvatske književnosti“.

Koliko istine stvarno leži u tom pridjevku? Pogledajmo:

Pojam “oca“ podrazumijeva izravnog muškog pretka koji utjelovljuje zaštitnika i hranitelja – uzorni model. Kronološki gledano, u slijedu od srednjovjekovnih kulturnjačkih predaka – “začinjavaca“ do predrenesanse, Marko Marulić se javlja – u mjeri značajnijoj od svih svojih suvremenika – kao najistaknutija i međunarodno najeksponiranija figura ranog hrvatskog humanizma; kao svojevrsna moralna okomica. Nije zgorega napomenuti i to da je Marul praktički čitav svoj život proveo u rodnom Splitu. Pa ipak je – “virtualno“, rekli bismo danas – bio europejskiji od sviju, u smislu dosega svojih utjecaja. Gore navedeno govori, dakle, u prilog rečenoj atribuciji. Ne čudi, stoga, što je o njegovu životu i djelu ispredena čitava „marulologija“, obimnija i od “držićologije“, koja je, opet, u pogledu književnoumjetničke sadržine nesumnjivo relevantnija. U šali možemo zaključiti kako je ovdje riječ o “ocu“, kao i o “sinu rezmetnome“ naše nacionalne književnosti.

“Molitva suprotiva Turkom“, dakako, nije molitva nego elegija o turskom pustošenju šibenskog polja za koju je Marulić obrazac pronašao u Šižgorića, kao i u “Tkonskom zborniku“, a je kojom (Molitvom) i sam utjecao na Zoranićeve “Planine“, naprimjer. I tako to ide, od utjecaja do preuzimanja… i nije, nužno, smatrano “krađom“, nego, recimo, svojevrsnim “omažem“, uzor(k)om ili pripomoći.

Kao i Molitva, Judita spada u vrstu europske nabožne književnosti poznatu pod nazivom Antiturčica. Pomalo je kuriozno što je spjevana “niskim stilom“, u dvostruko rimovanim dvanaestercima narodne poezije… očito namijenjena pučkom osvješćivanju, dok istovremeno u sebi nosi intelektualno “kukavičje jaje“ prikrivenog, i priprostom čovjeku nerazumljivog, renesansnog latinskog akrostiha:

Solus Deus potes nos liberare de tribulatione inimicorum Turcorum sua potentia infinita, koji je otkrio Luko Paljetak, a znači: „Samo nas Bog, svojom svemoćnom rukom, može spasiti od nevolje naših neprijatelja Turaka.“

Unatoč alegorijskom pragmatizmu Marulićeve motivacije – da u jeku turske najezde, u travnju 1501. epski opjeva židovsku udovicu Juditu (u saznajnoj i etičkoj funkciji djela) a koja je prevarila i ubila neprijateljskog asirskog vojskovođu Holoferna i tako spasila rodni grad Betuliju /Betylua/ (starozavjetna priča uvrštena u povijesne knjige katoličke Biblije, dok ne ulazi niti u hebrejski niti u protestantski kanon, što je možda bilo razlog cenzorskom oprezu i dvadesetgodišnjem razmaku između nastanka djela i tiskanja knjige: 1501/1521) – sam pjesnik o svojem književnom postupku zbori:

 

Evo bo historiju tuj svedoh u versih, po običaju naših začinjavac, i jošće po zakonu onih starih poet kim ni zadovoljno pročitati kako je dilo prošlo (…) neka je vičnije onim ki budu čtiti, naslidujući umitelnu sredbu raskošna kuhāča, ki na gospockoj trpezi ne klade listo varene ali pečene jistvine, da k tomu pridaje saprana i paprana i inih tacih stvari, da slaje bude onim ki su prišli blagovati.

Po uzoru na vrsnog kuhara pridodao je literarnoj obradi jedne svima poznate priče začine koji će budućim čitateljima osladiti vrijeme provedeno uz ispjevane stihove (u smislu estetske funkcije djela). Njegovi motivi nisu, dakle, bili samo moralizatorski, nego je riječ o autoru koji se očituje kao izrazita književna osobnost. Kad već pred sobom imamo Marulićev izvorni iskaz, posegnut ćemo i za literarnim uzorima koje sam navodi:

Pored zakona onih starih poet  (nije teško pogoditi kako je ovdje riječ o antičkim klasicima) na prvo mjesto stavlja za nas dragocjen podatak o tome da je „tu historiju sveo u stihove po običaju naših začinjavac…“

(Gl. začēti, začinjati – otpočinjati pjesmu, osobito u smislu prastarog običaja iz pučkog i crkvenog pjevanja).

Ti “začinjavci“, kako ih je u predgovoru svoje Judite nazvao, srednjovjekovni su, počesto anonimni sastavljači stihovanih pobožnih legendi i priča iz razdoblja 12. do15. stoljeća. Značajan izvor u tom smislu pjesnički su odlomci iz Misala kneza Novaka (1368), ali i cjelovite pjesme, nastale vjerojatno u 14. stoljeću (zbirka hrvatske srednjovjekovne poezije, objavljena u Starinama 31).

Moje formalno obrazovanje nije “klasično“, latinski poznajem tek na razini srednjoškolske Dicta et sententiae. Unatoč tomu davnih godina sam kupio bibliofilsko izdanje Marulova Davidiasa. Zašto? Pojma nemam. “Ocu hrvatske književnosti u čast“, patetično ću izjaviti za potrebe ovog člančića. Možda je tako i bilo.