Mnogi od vas zacijelo se sjećaju Matičine edicije “100 DJELA“ iz 970-ih i 80-ih godina prošlog tisućljeća. Na policama svoje obiteljske knjižnice pronalazim tri takva naslova, a siguran sam da je objavljen barem još jedan. Prašinajući stare knjige, uočavam i prvi dio Bujasovog  “Hrvatsko-engleskog enciklopedijskog rječnika (A-N)“. Nije mi poznato je li dio (O-Z) ikad objavljen, a nije mi više ni stalo jer sam u međuvremenu odrastao, pa i ostario. Ono što jest važno je da, zahvaljujući rečenom izdavačkom propustu, engleski jezik nikad nisam svladao dalje od slova “N“.

Stavljanje Zoranićevih “Planina“ na sam početak knjige “100 romana svjetske književnosti“ (Matica hrvatska, 1982., urednik A. Šoljan) posve je opravdano, logično i zasluženo. U sličnim europskim izborima taj roman vjerojatno uopće nećete ni pronaći, ali ovo pred nama je hrvatsko izdanje. Zašto onda ne obznaniti svijetu da i mi konja za trku imamo! A kako naš “konj“ izgleda? Odlično, naime začinjen je svim zahtjevima tadašnje romaneskne produkcije, što podrazumijeva: neizostavan utjecaj Sannazarove “Arkadije“; tek začetog manirizma (1520) i dominirajućeg petrarkizma. Pored toga u romanu nalazimo i elemente univerzalno proširenog obrasca “potrage“ ili, naprimjer, pikarskog romana.

A opet… “Planine“ su sasvim specifičan, hrvatski proizvod. Stvorene su 1536., a obznanjene 1569. godine. Arkadijska inačica mita o “izgubljenom raju“, otjelovljenom u idiličnom perivoju, s nizom podsjetnica na Bibliju i Dantea, pružila je Zoraniću mogućnost, kroz lako odgonetljive metafore, iskazati sve ono što je jednog nacionalno, vjerski i kulturološki osviještenog Hrvata moglo tištati u konkretnom svijetu koji ga je okruživao. Uz poštivanje strogog petrarkističkog kanona – u odnosu prema ljubljenoj – uz primjetan, rekao bih, naglašen religiozni duh, “Planine“ odaju gotovo očajničku skrb autora za “rasutu bašćinu“, ugroženu kako od turske najezde, tako i od nemara autorovih hrvatskih suvremenika za svoj čarobno lijepi dom.

Zoranov razgovor s biskupom napadno podsjeća na Petrarkin razgovor sa svetim Augustinom u Secretumu. Taj podatak nam je dragocjen jer baca svjetlo na moguću Zoranićevu lektiru. Temeljem posvete Planinā znamo da mu je učitelj bio kanonik Matija Matijević, a vrhunski bliski uzor bijaše mu biskup Juraj Divnić, zbog osobne hrabrosti i odlučnosti koju je pokazao u borbi protiv Turaka.    

Tematski maniristički elementi u djelu prepoznāju se u: strašnim i čudnim događajima, fantastičnim krajolicima, u nepristupačnim kamenjarima, tamnim špiljama; a kompozicijski i stilski, kroz paralelizme, antiteze, srokovne egzibicionizme, parafraze i brojne citate.

“Planine“ su ogledni uzorak renesansnog pastirsko-alegorijskog romana (Kombol). Napisane su kao prozni tekst, s brojnim ubačenim stihovanim prilozima, pretežno u formi ekloge ili lirske pjesme.

Navest ću izbor iz priloga koje nudi prof. Rafo Bogišić u “Leutu i trublji“:

(Pastir Slavgor tuguje)

Eto moreš vidit da u ve planine

    ne moremo živit ni mi ni živine.

Svud su sad kupine kud njive orane

    bihu, sad redine i grmje sve strane:

kud staze ulizane bihu od stop ljuckih,

  poresle tržane sad su od trav razlikih

…

Blaženi ki umrit prija jimiše rok,

neg bašćine vidit u tuko grd prirok /u tako velikoj nesreći/.

 

redine, živica; ulizane, utabane, tržane, livade

(dvostruko rimovani dvanaesterac)

Na svom putu po “planinama“ pastir Zoran (tj. pjesnik) naišao je na grupu pastira koji u klasičnom obliku pastirske ekloge razgovaraju o neprilikama u kojima su se u posljednje vrijeme našle planine. Nije teško u stihovima pastira Slavgora prepoznati pjesnikovu naricaljku nad tužnim stanjem, uvjetovanim turskim provalama.

(Pastir Vilslav nariče za Anicom)

U primalitje od lit mojih bih slobodan, /U proljeće mojih godina/

   ter prohajah čestit mej cvitke radostan,

ne znajuć ča je plam ni zlatoperna stril,

   ali milojadan ljubveni čemer mil;

…

   Tad ostah zasnićen kroz sunaćca dvoja

Dijanina broja s lukom i tulicu. /Dijanina društva – Anica je bila Dijanina vila/

   Klikni, pismi moja, narikat Anicu.

 

milojadan, drag i težak (ljubav je slatka i gorka); usporedi: “čemer mil“,

zasničen, zapanjen

Pastir Vilslav priča pastirima o svojoj kratkotrajnoj ljubavi. Anica je mrtva, pretvorila se u cvijet, a on nariče, sjećajući se časa kad ju je ugledao. Riječ je o konvencionalnom petrarkizmu, s ponekim svježim, originalnim iskorakom.

(Pastir Grapko pjeva)

Pasite drobne travice,

    moje primile ovčice,

   da vimenačca nadmete;

 

da vimenačca nadmete,

   da vidra mlika nal jete

   i sa mnom se obeselite;

 

vidra, posude, vjedra…

 

Grapkova pjesma je lijep primjer blagotvornog utjecaja narodne pjesme na hrvatsku renesansnu poeziju. Probuđena priroda i stado na paši podsjećaju na konvencionalni ugođaj pastoralne idile, ali i na stvarnu ponesenost selom i prirodom.

Zanimljiv je i simetrični osmerac s trosložnom (daktilskom) završnom riječi u stihu. Sam je Zoranić upozorio da se pjesma pjeva kao (u zuk) narodna pjesma A ti djevojko šegljiva, samo što je Grapkova pjesma raspoređena u svojevrsne tercine koje završavaju i počinju istim stihom. Ovaj refleks prípjeva (slično bugarštici) svakako treba dovesti u vezu s pijevnim zahtjevima pjesme. (R. Bogišić)

 

U nastavku ćemo reći nešto više o formalnom sadržaju romana, sukladno riječima N. Kolumbića:

„Sedam je godina Zoran patio od nesretne ljubavi i, dok je stajao jednom očajan pokraj nekog potoka u blizini Nina, izađe iz vode vila Napea, povede ga u podvodnu špilju, ispriča mu svoju nesretnu ljubav za umrlim Žiljbilom te mu predloži da pođe u planine gdje će naći lijek. Vila Milost prebaci ga preko mora na drugu stranu do Podgorja pod Velebitom. Idući prema planinama naišao je pred otvorom Vražjih vrata (Paklenica) na sedmoglavu neman, zatim i na otvor iz kojeg izlazi burin bijes. Došavši u planine Zoran provede s pastirima tri dana, slušajući njihove pjesme o ljubavi, njihove pripovijesti o “pritvorima“, zatim pjesme “na promin“, ljubavne i nabožne te pjesme koje se pjevaju “u zuk“, narodne popijevke. Tu se i on izjada o uzrocima svoga putovanja, ispriča o svom podrijetlu i o postanku Nina, slušajući zatim od pastira priče o podrijetlu mnogih naziva domaćih lokaliteta. Dobivši od starca Sidmoja upute, Zoran pođe prema Dinari. Na tom putu naišao je na pastire ugrožene od napada vukova (Turaka) i oni mu pjevahu pjesme o “rasutoj bašćini“. Idući dalje susrete Zoran vilu Svist, a na vrhu nađe vilenicu Dinaru koja ga čarima oslobodi od ljubavne patnje. U snu mu se prikaže “perivoj od Slave“ s vilom Hrvaticom koja se tuži zbog slabe književne produkcije na narodnom jeziku. Dinara mu pokaže kako će doći do kuće i on pođe rijekom kuda ga vodi vila Krka, promatrajući s tugom u očima ruševine Knina i Skradina, ponosan na “sminojaki“ Šibenik. Vila ga vodi dalje prema Zadru i iskrcava ga još zapadnije pokraj Zatona. Sedmodnevno Zoranovo putovanje završava u Ninu. Tu on posjeti grob tužne Jele i prisustvuje godišnjici smrti pastira Divnića. Kao priviđenje javlja mu se sveti Jerolim, prema glagoljaškoj predaji izumitelj slavenskog pisma, te biskup Divnić, kojemu Zoran pred vilom Istinom obećaje da će odsada slijediti pravi put božanske ljubavi i ostaviti se svjetovnih taština.

O Petru Zoraniću ostalo nam je vrlo malo službenih podataka, uz ono što nam on sam o sebi iznosi u svom jedinom književnom djelu. Pouzdano znamo da je rođen 1508. u Zadru, od oca Ivana i majke Elizabete, iz ugledne zadarske obitelji Medulla iz koje potječe i znameniti renesansni slikar, Hrvat Andrija Medulić. Zadarski arhivski spisi spominju ga posljednji put 1543. nakon čega mu se gubi trag. (A. Šoljan)

No ostavimo sad pisca da nam dosanja svoj san. Nešto ćemo od svega i razumjeti:

„I na vrh aliti na konac vrha došad, jedan perivoj tolike lipote i uzvišenja vidih, da pomislih i jinako biti ne mogaše, neg da to zemaljski raj biše (…) Po kih vratoh jedva ulizohi vidih stabla od dubov neizmerne visine i lipote (…) Na sridu perovoja došad vidih dub jedan raskošan i visok, listja jedne strane zelena, a s druge strane zlaćena, a voće na njem kako bile i rumene jabuke i mirisne.“

Torbarina je upozorio da Zoranićev perivoj, sa svojim vrhom, podsjeća na Danteov model raja zemaljskog, ali Zoranić taj motiv iskorištava u sasvim druge svrhe. Štefanić, opet, nalazi sličnosti s perivojem oko Marsilijina groba u Arcadiji. Poklapaju se i neki detalji, kao slika pojedinih životinja i broda s raširenim jedrima, mnoštvo cvijeća, pojedine ptice…

„Pod dubom voda jedna visoko kuželj mećući iz pehara od dragoga kamika i svitložuta umitelno i prihitro izdilana u jednu poda se i okol se skaljenicu oblu od zelena dragoga kamena raskošu obilo metaše; ka skaljenica pake od sedam devojak od čista zlata slitih podržana biše (Pod “sedam devojak“ ima se razumjeti sedam lijepih umjetnosti), i svaka cicami vodu po perivoju pušćaše, i razlike potočce voda čineći sva dubja, bilja i cvitja po perivoju zalivaše. U sinci od duba vile mnoge okolo vode sijahu i u krilu jabuke iz duba po razlikih rukah trgane razgledajući u nje se gizdahu.“ (Latinka, Grkinja, Kaldejka i Hrvatica)

„Poznah pak vilu mlađahnu jednu s malo jabukami u krilcu koj pismo s jimenom HRVATICA govoraše i kako tužbenu steći i nič malo jabučic razgledaše. Poznah u krilu nje jabuku na koj jime biše PETAR ZORANIĆ, a uz jime “Ljubveni lov“ i “Vilenica“ dijaše pismo; i na toj prem jabuci prem počela pisati biše PLANINE.“

…

„Jabuke ke na krilih od vil vidiš, znam da znaš da sloge i pisma od pisac rečena iskažuju: nut Latinki kolike i kako lipe jabuke u krilu jesu i udilj pribivaju; budi da onim dvim druzim sad ne pribiva, dali vidiš da mnoge od pri utrgane jesu; a meni – (ah, nepomnjo i nehaju jazika hrvackoga!), evo ove same za nevolju pribiram i razgledam, i tebi, budi da na nezreli i trpki jabuci pri roka utrgani, zahvaljam za sasvima dramatna se ne ozvati. Znam da Hrvat mojih ne jedan ali dva, da mnozi mudri i naučeni jesu ki sebe i jazik svoj zadovoljno pohvaliti, proslaviti i naresiti umili bi, da vidi mi se da se manom pačeli sobom sramuju i stide. I prem ako ki poje ali piše, u jini tuj jazik piše i poje; da jino ni, znaj, neg nepomnja od kriposti. Tako pak malovridnost u narav se stvori.“(…) To ona gnivna govoraše (…) Tad Hrvatica reče mi: – Ovo je svudzučna Slava! – I hoteći ja već upitati ju, san mi otide.“

 

Iz prvog čitanja možda i nismo baš puno razumjeli, iz desetog nešto više. U svakom slučaju, isplatilo se. Pojedine slike u tekstu izvornika pojavljuju se pred nama u svojoj punoj plastičnosti, što ukazuje na Zoranića – ne samo početnika, epigona – nego i Zoranića, relevantnog književnika.

Temelj romana Planine autorova je rodoljubna idejna preokupacija, uz naglašenu kršćansku moralku. Unatoč naizglednim podudarnostima sa Sannazarom (kao na primjer u simboličkom krugu polaska i povratka u potrazi za lijekom “protiv ljubavi“), Zoranićev junak ne tumara nikakvom imaginarnom zemljom Arkadijom, nego kroči točno lociranim toponimima gornje Dalmacije, na liniji: Vodice – Nin – Velebit – južna Lika – Dinara – Šibenik – Zaton – Nin… kopnom, morem ili rijekom Krkom, već prema potrebi. Jednako tako i njegov “lijek od ljubavi“ nije drugo do poluprozirna koprena. Ako je skinemo, ukazat će nam se pjesnikova “bašćina“ – domovina. Ispod pastirā krit će se sasvim određeni narodni vođe, duhovni i politički; ovce su ugroženi narod; vuci su turske horde, a vile će biti apstraktne sile – nosioci ideja i putokaza.(Kolumbić)

Za razliku od knjiškog i konvencionalnog svijeta “Arkadije“, “Planine“ možemo, dakle, čitati i kao svojevrsni “renesansni roman s ključem“.