Budi me sinoć mali dobroćudni zvuk…
moj šapat vjetrića
dodir malih prstića…
usnice pjev…
Za moj novi mirni dan…
i ponovni san neodsanjan.

Budi me još i njena vlas mirisna,
kao iz jata ptica
u samljena izbjeglica.
Niz lice mi…prah neki nanosi…
u nove snove odnosi.

Gdje je taj kamen pao, na kom je slomljena?
Da l’ ga je neko tu nekada bacio?
Gdje se to spotakla moja voljena?
Da l’ je on nekome nešto značio?
Gdje je taj kamen pao, kraj kojih puteva?
Da l’ mi je noga njima nekada kročila?
Gdje li je karta bila, opasnih krajeva?
Koja joj li je sudbina život skratila…da znam?

Budit će, mene opet, miris trešanja..
drvena mala klupa
gdje smo sjedili skupa.
Na proplanku… pogled ka daljinama
gdje smo sanjali o nama.

Gledam sad sanduk, crn, cvijećem ukrašen…
pogledi besmislica
nekih čudnih lica.
Malena slika…tvoje kose ispletene
da se u srce utisne.

Gdje je taj kamen pao, nakon kojih krivina?
Da l’ je nad njime neko kasnije plakao?
Što ga je voda donijela, sa kojih planina?
Iz koje li je stijene niko i tu se nasukao?
Ti si vječno snila, a mene si budila.
Ostala je ipak jedna priča cijela.
Ovi me snovi dovode do ludila,
kad li ću opet leći kraj tvoga tijela…da znam?