Kamen po kamen nanizalo je vrijeme,

iz pukotina šapuću zazidani snovi

sljubljeni s mahovinom što se za njih lovi.

Negdje, ispod ilovače, zatrto im sjeme.

 

Vjetrovi i kiše ispraćaju sjene

što klize niz mramor ogrnute tišinom,

a u vedru večer plešu s mjesečinom

osluškujući tajne nikad izrečene.

 

Tek poneko slovo, srebrno il’ zlatno,

svjedoči u spomen zaboravljenoj duši,

a kamen čuva stražu u svijetu što se ruši

na vratima vječnosti, dok se njiše klatno.