One vječno sumorne,
smrtne kapke korote.

Tek zamijenilo je
grumenje zemlje.

Eh, odnio te, bistri ujače
– žal bolesti neizlječive..

Za tobom ostaje
jaram tragedije..

Neke davne uspomene –
desetljeća krvi magične.

Da, voljela sam slušati tvoje
-mistične priče i proricanje..

Futurističke, apokaliptične,
ali i zasvagda zapamćene..

Znanjem ovjekovječene,
genima usko povezane..

Nedostajat ćeš za sve
nadolazeće događaje..

A Bog sebi izabire dobre –
nesvakidašnje i plemenite.

Zaklopi suhonjave ruke –
došao je tren popudbine.

Usmjeri tok duše svoje –
moje te srce prepoznaje.

* Lorena Galeta *
dvanaesta zbirka