Prosula se mjesečina,
poput srebra zasrebrila,
oboje nas zagrlila
mjesečeva refleksija.

Rijeka naša mirno teče,
tek po neki val se mreška,
čarobnijom pravi veče,
mjesec se u r’jeci smješka.

Srebro se po nama prosu,
privlačiš me bliže sebi,
ljubeć’ mi srebrnu kosu,
znam, pripadam samo tebi.

Uzvraćam ti poljupcima,
dok nas srebro to prekriva…
Ah, koja je to milina!
Čarolija prava, živa!

Svud priroda zasrebrila,
k’o godine naše ove,
ljubav jačom učinila,
ispunila naše snove.

Šapućeš mi:” vilo moja,
obučena u srebro sva,
opija me ljubav tvoja,
ti si moja sudbina,
srebrna mi kraljica.”