„Zar baš moraš otići?“ pitala je Mara glasom u kojem je zadrhtala tuga. Njezine tamne oči ozbiljno su promatrale  prijateljicu, lijepu mladu ženu, plamene duge kose, koja je samo potvrdno kimnula glavom.

„Moram, Mare. Prilike su postale loše… sama znaš. Ako želim normalno živjeti, moram ići. Nema mi ovdje života.“

„Tako su i Vidru otjerali i sada mu kosti počivaju negdje u Veneciji. U tuđini. Hoće li i s tobom biti tako?“ zajaukala je Mara i  prstom   otjerala suzu s trepavica. Vrba iznad potoka u perivoju u kojem su žene sjedile, zašumjela je pa utihnula kao da sudjeluje u njihovom razgovoru.

„Donijela si život u ovaj grad“, nastavila je Mara tronuto, pokrenula naše petrarkiste. Nikada prije nisu pisali tako nadahnuto kao sada. Pogledaj samo našeg Dinka! Stihovi mu naviru kao s nepresušnog izvora, a takvi su da bi mu i Petrarca mogao zavidjeti. Nadahnula si mladića svojom ljepotom i čistom, neporočnom dušom.“

„Dinko će stvoriti još mnoga dobra djela“, uzdahnula je Cvijeta,“ jako je nadaren, a ima i zrno soli u glavi.“

Vrba kraj njih opet je zašumjela kao da se slaže sa Cvijetinim sudom. Mlada žena je teško uzdahnula pa tišim glasom nastavila:“ Znaš, Mare, sigurno su i do tebe došle ružne riječi o našem odnosu. Navodno je mladić na neprimjeren način zaljubljen u mene, priča je krenula, zlobne i zavidne duše joj stalno dodaju nove laži i kako se od toga obraniti?“

„Istinom, Cvijeto, samo istinom. Čak i da mladić osjeća za tebe nešto više do li divljenja tvojoj ljepoti i tvome umu, on ne bi nikada dozvolio da ti osjećaji planu u nekoj neprimjerenoj formi. Ti koji misle drugačije su ljudi koji ne razumiju koliko je žena u srcu pjesnika uzvišena, nedodirljiva, platonski udaljena… ustvari, oni ništa i ne shvaćaju o ženama.“ Neko je vrijeme vladala tišina, a onda je Mara nastavila ogorčeno:“ Toj gospodi žena služi samo da im ugađa, odgaja njihovo potomstvo,  njeguje i njih same, joj… moram to reći, da im na svaki način zamijeni majku.“ Žene su se pogledale i prasnule u smijeh.

„Znaš, Maro“, ozbiljno će Cvijeta,“ ja sam se za mog Bartolomea udala iz ljubavi i nije mi žao. U meni on ne gleda samo ženu, nego i prijateljicu, ljudsko biće koje ima slobodu imati vlastito mišljenje.“

„Tako i moj Gučetić govori“, nastavila je Mara, nazvavši svog supruga Nikolu prezimenom, što je obje žene uvijek zabavljalo.

„Čula si ga, uostalom. Tako srčano zastupa nas žene. Govori da smo jednako sposobne kao i muškarci i da možemo stvarati lijepa i vrijedna umjetnička djela. I tvojim se stihovima uvijek divi.“

„Nije čudo da tako govori“, prekinula ju je Cvijeta, “nije se u tebe zaljubio zato da mu kuhaš i djecu rađaš, jer onda bi mu i svaka druga bila dobra. Zaljubio se u tvoj otvoreni um, u tvoju plemenitost i hrabrost da uvijek kažeš što misliš.“

Neko su vrijeme žene šutjele, a onda se Cvijeti oteo dubok uzdah:

„Znaš, žao mi je sve ovo napustiti… ovaj lijepi grad, ovaj perivoj, tebe, naše prijatelje, ali sudbina tako hoće. Moj suprug je uvijek bio pošten čovjek, pa je i poslove vodio pošteno, ali čini mi se da ih je zbog mene počeo gubiti. Čini mi se da mu zbog mene dojučerašnji prijatelji okreću leđa. To što je on konzul u Dubrovniku ne može pomoći. Kada se ujedine nazadnjaštvo i moć, onda je najbolje pokupiti prnje i otići. Znaš da je bankrotirao, ali uspio je podmiriti sve dugove i čista će obraza otići odavde… Ovih trinaest godina provedenih ovdje ostat će mi u najljepšem sjećanju. Trinaest se godina ti i ja družimo i zahvalna sam ti na prijateljstvu koje si mi dala.“ Cvijetine su se oči lagano ovlažile i ona je okrenula glavu da prijateljica ne vidi suzu koja joj se začela u oku.

Mara je zagrlila svoju družicu i prozborila čvrstim glasom:“

„Znaš, kada je moj suprug objavio svoje Dijaloge u Veneciji, taj mu je grad prirastao srcu. Obećao mi je da ćemo provesti neko vrijeme tamo. Onda ćemo se ti i ja opet susresti…teško mi je, jako mi je teško što napuštaš Grad pod ovim uvjetima, ali ostat će tvoj duh u njegovim zidinama, lebdjet će njegova blagost nad ovim perivojem. Pričat će stoljeća priču o tebi, moja Cvijeto.“

Cvijeta Zuzorić ( Dubrovnik, 1552. – Ancona, 1648.)

• Osim u ranom djetinjstvu, u Dubrovniku je boravila od 1570. do 1583. Njezin književni salon postao je središte renesansnog kulturnog života Dubrovnika kojeg je zbog spletki i nerazumijevanja okoline morala napustiti. Bila je muza mnogim pjesnicima, pa joj je i Torquato Tasso posvetio dva soneta i dva madrigala. Po nekim je svjedočanstvima i sama pisala pjesme.

Marija (Mara) Gundulić Gučetić ( Cvijetina suvremenica)   

Napisala je predgovor jednom djelu svog supruga, filozofskog pisca,  posvećen Cvijeti Zuzorić,  prvi naš feministički članak koji je tada uznemirio dubrovačku javnost, a u kojem je Mara napisala da ustaje  …protiv bijesnih udaraca zavidnika što žive u našem Gradu i protiv onih koji su, po svojstvenoj im i prirođenoj zloći, uvijek pripravni da grizu i razdiru…

Mara nije htjela prihvatiti činjenicu da je Grad prognao Cvijetu samo zato što je ljepotom i duhom odudarala od ustajalih društvenih okvira tog doba.

 

Vidra- nadimak Marina Držića

 

Dinko  Zlatarić – hrvatski petrarkist i štovatelj Cvijete Zuzorić

 

Bartolomeo Pescioni – suprug Cvijete Zuzorić –  firentinski plemić, veleposlanik u Dubrovniku, trgovac i bankar.

 

petrarkisti – pjesnici koji su pisali poeziju po uzoru na talijanskog humanističkog pjesnika Francesca Petrarcu.

 

Tekst: Marija Juračić

Objavljeno u zborniku: „Ko su bile naše heroine“