Biti prokleto usamljen…

čini se prihvatljiv izbor,

nakon svih izgovorenih laži…

 .

Kao anonimni fantomi

žudnje evociraju u tijelima,

lemeći staze u kojima smo gorjeli..

htijenjem, biti među hrabrima,

među onima koji su se usudili

bezuvjetno voljeti.

 .

Ako sam pogled može ubiti..

zar ne čini se svakodnevno

masakr očima?

neznanje je drsko blaženstvo

na putu ka sreći,

jer rizik je postalo,

uzimati zdravo za gotovo,

proživljeno i prožeto u svijesti,

a biti u ljubavnoj romansi…

 .

Voljeti bezuvjetno..

da li je života vrijedno..?

 .

Iako će vizija postati iskrivljena,

zbog novih laži

i odraza novih mišljenja…

Da li će nam oči same zatreptati

u trenutku prave ljubavi?

I koliko će proći?

Godina… dvije… pet?

Kad se više ne može podnijeti

sve što bilo je…

i sve ono što još ima se…

a što smo tako jako željeli…

 .

I svi budući trenuci

u našim životima…

biti će, kao da su bačeni

u krater obaveza,

u kojem zahtjevi postaju nezasitni,

a svaki naš dah, isporuči se prema prašini

iz koje smo potekli…

 .

S neke moje percrpcije..

tražiti radost mi počinje s druge strane,

iščekujući raj u samoj smrti..

koja će me od ljubavi spasiti.