Osjećam svoje misli  suhima.

Otkotrljaju se s jezika kao šljunak,

kao da mi u grlu zapeo pijesak

i komadić prašine,

dosežući do trbuha

koji je nemiran i mučan,

koji valja kao sedam mora,

posežući za bilo čime,

da se usidri poput bola

i vrati u stvarnost.

Ili gdje ima smisla u svemu

razmišljanja unatrag ovom boemu,

gdje ih opet stavljam na vjernost.

.

Posežem za rajem,

a pronalazim samo pakao.

Svojim hrapavim slovima

siječem rubove u papirima,

i pišem dalje… Iako mi žao…

.

Poput krvi mi se tinta prolijeva,

a iz želuca žuč svaku stranicu ispunjava.

Volio bih da imam svima

nešto lijepo za pisati…

Ali sam živio ružnim životima

i bio potučen žrvnjevima, vjerujući…

Pretvarali me u pepeo vreli,

što ga raznose najtiši vjetrovi.

.

Volio bih da mogu reći;

‘Iskustvom sam postao jači.’

Ali samo sam više uplašen

od onoga što će doći,

a ja tada budem snen…

Jer, tako mi je svejedno,

idem li za raj ili pakao,

ako sam učinio bilo što

i ono, što nisam nikada učinio,