Invazija uma nad dušom

svijest pretražuje,

jer misao sama osjeća se

svugdje nepozvanom.

Sama, neprimjetno klizi

poput sjene od sjene,

do posljednje namjere…

Da razdere sve ogrebotine

i izlije svu krv krvotokom

iz bolesti srca i krhke kralježnice.

 .

Prošli su svi tragovi

od izdaja i laži,

a duši, sve bilo je već poznato…

Ali vjerovao sam snovima,

vjerovao da ljubav postoji

i da živi sve dok jedno

od dvoje sanja…

 .

Ali… došao je i taj blagoslov

za mentalno ubojstvo.

 .

Još ošamućenih očiju

od ravnodušne obavijesti

da uzalud tamo sam bio,

da suludo sam išao u krajnosti

sve u sebi principe rušeći..

a zašto?

Da bi se još jednom nasmijalo

i preostali otrov izlilo

u posljednji kutak duše,

gdje sačuvah iskrene misli

za jedinu ljubav u iskrenosti.

Slomljen, poražen… izdano je sve

i nemam više niti vjere

koja bi štitila granice,

ove duše, sulude…glupe i sanjive.

 .

Utrljali se putevi prema tami

prijeteći jednom postojanju,

pa nek’ se još samo ne zamjeri,

što duša više nije u stanju

živjeti snove za dvoje…

što nije dovoljna za hranu

te ljubavi vječne i bezuvjetne.