Ništa nikad nije

to što oči vide.

Zadovoljstvo i ljepota

bol  skrivaju.

Između svilenih listova

laži prebivaju,

dok um traži načine

da  uguši krivice…

 .

Iznutra se plače,

želi da se sve povuče…

da se bolne stvarnosti

iza sebe ostave…

Živi se prema vani,

a iznutra se umire…

 .

Lažni osmijeh, kao da bunca,

refleksijama jutarnjeg sunca,

dok hladnoćom planina

i njihovih tišina,

riječi skrivaju oblake

tugom ispunjene

sve dok ne poplave

i sliju se u hladna srca,

implodirajući im žile.

Kao da zvijezda puca

ispod njihove kore,

bolom unutar sebe.

 .

Iskorišteni motivi

skrivaju valove vremena,

prljavih radnji i prijevara,

koje um želi zatvoriti

u lance mraka,

željom osjetiti

srce koje ne boli.

Al’ boljet će zauvijek,

jer duša koja život isplače

izliječiti se više ne može.

 .

Jedan krevet donosi živote,

al’ u srcu gorčina nož istaloži,

skriven ispod bijele plahte

i iskovan znojem na koži,

za mrtve oči koje prianjaju..

za nešto više što ne postoji.

I kao stranci, probijaju stare rane,

 razbacuju ljubav

poput stare, iznošene robe.