Livada… puna mirisna cvijeta.

Hodam prostranstvom, dušom ju žedan.

Kukci joj zaposjeli sva mirisa probdijeta,

s njima se otimam, jer livadi sam predan.

 .

Kada bih mogao razgovore čuti,

makova, ivančice i žalfije plave,

ne bi mi zamjerio ni bumbar ljuti,

da spletem ih sve, oko svoje glave.

 .

Želje mi nestvarne, i misli, i snovi,

dok žmireći udišem životne sile,

ja putujem sretan, u život neki novi,

bez kajanja, bez tuge, što su me pokosile.

 .

Ako pak otvorim oči umorne,

ne želim biti bez mirisa njena,

bez poljupca te livade inferiorne,

bez zagrljaja joj tepiha nježna.

 .

Strah u zaboravu mjesta nema,

samo još ovo životno sjećanje,

kad livadi se moje tijelo sprema,

da bude kao proljetno vjenčanje.