Nitko ne može osjetiti ono što jesam,

unutar mog paraliziranog osmijeha…

Nazovi me imenom kojim se smiješim.

Reci mi da me voliš, smiješim se.

Reci mi da me mrziš, smiješim se.

.

Odvest ću te u najbolji restoran,

počastiti najboljim vinom

i ponuditi najukusniju večeru,

nazvat ćeš me svojim princom,

a već sutra propalicom…

Nasmiješit ću se za tebe.

Dovedi me pred grob svoje bake,

nasmiješit ću se…

.

Zaglavio sam s ovim osmijehom.

Ova paralizirana emocija,

na licu mi se zaglavila,

samo da nitko ne može vidjeti

paralizirano stanje mog srca.

Djeluje, ali ne popravlja ništa.

Ne briše ništa.

Ne čini ništa bolje…

.

Ali stvarno, ne bi to mogla znati sada,

zar ne ??

Jer, nasmiješit ću se…