Odriješena usta polažem krivnji,

režući im pokrete

izgledom, poput pukotine,

otvorenih rubova,

otvorenih oštrica…

kojima primjenjuje se sila,

da rukama ih krvarim,

ostavljajući otiske

otiscima životnog vremena.

 .

Dojam prema naprijed gleda

prikucavanjem pogrešnih sudbina,

dovodeći oči nevine do zabluda.

I dok uznemirenost sazrijeva,

u srcu nemarno,

prsti sliježu svojim ramenima

i pale svaki osjet bijelih zglobova,

dopuštajući usnama nepotrebne razgovore,

stvarajući mnogo unutarnje boli.

.

U središtu srca nezasitnoga

ljubav me nosi okrutnim namjerama,

želeći da i prokockano,

krvlju iscuri iz sebičnih usana.

I dok jedu same sebe,

kao prokockanu vrijednost,

budu sve obljubljene žrtve.

 .

Tolika oštećenja su izgrađena

kroz svo vrijeme moga vremena,

kako bi se i duša srušila na savjest,

pokapajući me pod ruševinama

izgubljenih osjećaja boli…

Ili kako bih saznao pri kraju svog puta,

kako je prošlost uporno kucala,

u htijenju me pozdraviti

i svoju budućnost podijeliti…