Ponosila se moja učiteljica

svojim podložnim potrebama…

Kao da mi je probijala lubanju

svojom dugom omiljenom igračkom,

držeći u rukama odabranu šibu.

Mora da se tako osjećala

snažnom i moralnom osobom.

 .

Njen štap sjajni, po dlanovima mi udara.

Klizi ta kazna niz moje grlo,

poput silikonske razvratne pilule,

stvarajući mi uzbuđenje,

dok joj se usta sve više pjene.

 .

U grudima joj mlijeko, poput masnoće,

pakiranog sa proteinima zla teče,

dok čekam da sav bijes izlije

na moje male dlanove.

Duša mi taj, njen vitamin F, upija.

Al’ za moje kazne, nikad nije bilo dosta.

 .

Da, zgrabi me za kosu, šamaraj mi osmjehe,

marširajući štapom gore-dolje…

Dlanove mi palila,

ta sadistička želja.

Oh da, to je valjda to,

neka nikad ne prestane,

neka poleti joj zla duša,…,

kad već moja ne smije.

 .

Hajde, samo maši iznad moje glave,

daj mi svoj bijes strave

i igraj s mojim emocijama,

kao rođena vjernica,

kao dobra učiteljica.

Još da je znala govoriti mojim jezicima,

razumjela bi što joj boli govore…

Krv dlana malog pjesnika,

njenoj tami vratit’ će me,

za pisanje mračne poezije…

Kad duša svu bol ispljune…