Svako svjetlo je bolno

kad Bahanalijska drskost

zaplamti oči divlje želje,

u noći Pana i Dionisa …

Pa kako ne ponoviti prošlost,

sa zdravicom srca i uma;

„Zbogom pameti.

Zdravo mjeseče, daleko …“

.

Iako, sjećanja su vremena od prije,

ali opet vremena i nakon

što ih je zaboravilo vrijeme.

Jer je vrijeme samo „ono“ između,

kad svaka sekunda

želji je vječnost,

da poput pjene kapučina

iznad tamnog dna,

sakrit će noć izgubljenog sna…

.

Želja ponekad cvrkuće

poput lovačkog kotlića,

s trpkim vinom

kao podlogom basa

ispod površine unutarnjeg glasa.

Uzdiže se svakom prigodom,

najavljujući cerebralno slavlje,

dok neuronska mreža ne potakne

sve srčane otkucaje,

zapalivši mu malo vatre…

.

I to bi bilo dovoljno

pokretu milijardi stanica,

da stimuliraju uzroke

svih budućih posljedica,

za sinkronost svemira

u posljednjeg mi stiha,

kojeg bi iznutra otpjevala duša…

Skupila bi snagu

u svom protoku,

električna ili magnetska,

u svojoj postojanoj prirodi,

kad još ni priroda nije bila

magnetska u svojoj jezgri…

.

I kao ljudsko bio-računalo,

ja sam dobar ili loš

u bilo kom trenutku života…

Sva rječitost je dihotomni

pod-program neke cjeline,

ponekad skrivene…

I pazeći na bilo koji trzaj lica,

ili trzaj u koljenu,

zbog reakcije na situaciju,

stvaraju se petlje

za povratnu informaciju,

poput „Mobiusove“ trake,

od svjesnog i/ili podsvjesnog,

s druge strane već recikliranog

i spojenog iznutra prema van,

tvoreći krug yin i yang.

.

Ipak cikličan,

poput mjeseca u svom kodu,

viđen sam samo s jedne strane,

kao geofizički perspektivan

u stvaranju ravnoteže…

Neki kažu živim iluziju,

ja kažem živim očaranost …

Ovo je samo put,

kojim svijeća gori na oba kraja.

Neki obožavaju ledene trenutke,

koje nazivaju poviješću ljubavi,

ili kao tajnu nečeg što ih veže

za ono što ih oslobađa….

Iako vjerujem da,

sve što je bilo učinjeno,

učinjeno bilo je u lancima,

u bilo kojem obliku …

Služili su njezinoj svrsi

i naučili se moći

nad ljubavi u čovjeku…

.

„Oh sjenko, osvijetli me,

resetiraj moje zore „

.

Privremeni autoritet te želje,

u najboljem i najgorem slučaju,

bio je vremenski…

Jer vremena su najbolji diktatori

koji žive beskrajne živote…

Da li će površina vladati dubinama

ili će verzirati vizu?

Jesu li svi mjerljivi i po kojem pravilu?

Kakvo vam je obrazovanje,

(ispiranje mozga),

i u kojoj školi?

Ukradite svoj um,

a onda hipnotizirajte …

Jeste li sada mudriji?

.

Sloboda nosi troškove odgovornosti …

Anarhija nosi lance novog reda …

Pa da se i vjerovalo,

a uvjerenje je najvažnije

kao angažman između stvarnog

i nestvarnog,

kako ljubav zovu oni

koji prizivaju percepciju

kao božanstvo

svog trenutka u životu,

„Uključiti ću svoje srce

i moje će blaženstvo slijediti

moj blistavi trag“ …

Moje središte je moja tišina,

dok ples kaosa me okružuje.

Pa ipak, kaos i red,

još uvijek čine kolo i kolu,

ili se tako čini da tako se i čini …

.

Pojavi se, pa obmanjuje,

„izgleda da jesi „…

Jesam li?

Jer ako nisam, što je onda svrha?

Tisuću oprosta je molilo za pitanje,

pa ipak, toliko je „to“, pitanje

samo ovoga trenutka …

Jer ako nisam,

zašto onda pitanje, zašto misao?

Postoji li misao, pitanje ili mislilac?

Da li je želja Inkvizitor?

.

Na njenim vratima je natpis…

Lozinka je: “Sve „Ja“ postoje”

I to joj je bilo dovoljno dobro …

Život je bio prisutnost,

a ona je bila poklon,

u sadašnjosti i trenutku,

i nitko duže nije trajao od nje same.

.

Spuštajući se njenom cestom,

ugledao sam gore navedeno

i dolje, točak vječnog …

Gdje pjesma ostaje ista,

ali uvijek se mijenja …

Jer svaka sramota ima svoju pjesmu…

Imala je i moja …

Znao sam njen ton … i bio je dobar …

Svaki je trenutak bio obred prolaska,

poput neke inicijacije,

igra spirale u meso

i nitko to nije znao,

ako nije znao igru …

.

Fer pravila? …

Molim se od šestog …

„Neću sebe inkriminirati riječima,

djelom ili mišlju,

kao zločin prema sebi,

niti potomstvu,

uzimajući sebe uzalud,

jer ću se po potrebi

predati sebi voljan,

smatrajući to svojim javstvom,

kao što sebe nazivam sobom.

Ali i ja se ponekad samo zaključam,

više ne vjerujući nit’ u svoja pravila …

.

Eh, diferencijo!

Dakle, izmišljeno ili postojeće,

bitno je to što ima dovoljno riječi

za izgovoreno ili napisano, ili intonirano,

od strane onih koji su skloni

biti skriveni,

osim inicijatora,

željom na putu prema

svojoj knjizi stipsa …

A jezik svake želje je

šamanska pjesma …

„I pjevam zoru da se probudim

i u sumrak zaspim.

Prije noći, nakon dana,

kada mogu i kada hoću“ …

.

Ipak, moja želja je šapat i snaga volje,

kako bi nečiji potencijal bio ispunjen,

a svaka promjena

bila bez uvjeta i ograničavanja….

Tako moje oči postaju moje,

i ne samo da postaju,

već je „to“ kad jesam – biti ću.

Onda je tu i njena misterija …

I to ispuniti u tri primjerka,

bila bi Mantra kao izvor svega …

Jednostavno,

kao jedno u dvoje jest troje …

U četiri pet ritma …

I ona postaje pjesma, harmonija,

ritam izvan oboje …

.

No, svaka želja će razbiti svoj kalup,

zato što njezina stvarnost je

jednadžba vječnog toka,

a glazba iz nedozvoljenih sfera…